Miss7 Blog 02. veljače 2021.

Što sam naučio od korone i samoizolacije u eri društvenih mreža?

Danijel Berković/PIXSELL.

Pretpostavljam da sam koronu pokupio negdje u Glini jer se jedino tamo ne držim svih mjera. Bilo je to nemoguće. S našim tempom obavljanja poslova i uz nevjerojatnu cirkulaciju ljudi iz čitave Hrvatske, jednostavno smo bili spremni da ćemo pokupiti virus. Sjećam se razgovora sa suprugom odmah nakon potresa da moramo biti spremni na koronu ili odustati od odlazaka. Naravno, odlučili smo nastaviti ići dolje...
Odmah da napomenem, imao sam relativno blage simptome. Nikad nisam bio jedan od onih muškaraca koji gripicu usporede s boli prilikom poroda. Temperatura, umor, bol u mišićima i pritisak na plućima mogli su biti i osjetno intenzivniji. Ovo je bilo prilično podnošljivo. 

Temperaturu sam dobio jedne nedjelje i pripisivao je iscrpljenosti jer sam petak i subotu proveo u Glini. U ponedjeljak ujutro je nisam imao pa sam mislio da je samo umor. Zato sam u ponedjeljak popodne bio pratnja jednoj sjajnoj fajterici iz Gline koja je nakon primanja kemoterapije otišla kupiti periku. Kako nisam baš najveći stručnjak za ženske frizure uz telefon smo imali i zajedničku prijateljicu koja je osjetno bolje prokomentirala kako joj stoji koja perika. Nakon što je odabrala periku, odvezao sam je do mjesta gdje ju je pokupio njezin vozač do Gline. Tu se večer vratila temperatura i noge su mi se odsjekle. Ne zbog straha od korone, nego zbog straha da joj nisam slučajno prenio taj virus.
Naime, prvi dan korone u Hrvatskoj proveo sam na Rebru čekajući prijateljicu koja je upravo krenula s kemoterapijama. I kako dosta vremena provodim uz osobe s takvim zdravstvenim problema najviše me je bilo strah da je nekome prenesem dok još nisam svjestan da je imam. Mislio sam da mi korona ne bi trebala stvoriti probleme pa se nisam toliko bojao zbog sebe i svoje obitelji, ali sam bio ekstra oprezan zbog svih žena s kojima sam stalno u kontaktu. I zato su mi se noge odsjekle kada sam nekoliko dana nakon našeg susreta dobio potvrdu da sam pozitivan. Ali odsjekle toliko da ih još danima nisam uspio pričvrstiti. Na svu sreću, ispostavilo se da joj nisam ništa prenio i to zato što smo nosili maske i držali smo se svih mjera. Znam da nekim ljudima i dalje nije jasno čemu služi maska i druge mjere, ali ovo je idealan primjer. Jer da sam joj slučajno prenio koronu, posljedice bi mogle biti i fatalne. I to je jedan od razloga nošenja maske. Ne primarno zbog sebe ako nisi u ugroženoj skupini jer mi rijetko imamo ozbiljne komplikacije, nego da je ne bi nehotice prenio nekome s kompromitiranim imunitetom. I naravno, da se što prije vratimo u normalu dok smo još relativno normalni. Jer postaje sve teže i teže održati tu normalnost i toga postajemo bolno svjesni.

A sami simptomi mi nisu stvarali toliko problema. Kao ni mojim curama koje su također dobile pozitivan nalaz nekoliko dana iza mene. Najviše problema mi je stvarao moj bunker od spavaće sobe u kojem sam proveo više od tjedan dana, a pozitivan nalaz cura smo mrvicu i pozdravili jer je to značilo da barem možemo biti zajedno i to u cijelom stanu. Nikada se nisam toliko razveselio izlasku iz spavaće sobe. 

Društvene mreže su mi itekako pomogle da cijelo to bunkeriranje prođe brže i zabavnije. Iako jednom stvari nisam bio oduševljen, a to su bezbrojni savjeti koje nisam tražio.

Naime, ja sam tip osobe koja voli primati savjete od stručnih ljudi i to kada ih tražim ili kada oni zahvaljujući stručnosti procijene da su mi potrebni. I tada sam im doista zahvalan i stalno nešto unapređujem u sebi i oko sebe. 

S druge strane, nisam ljubitelj savjeta koje ne tražim i koji su dvojbeni u smislu da netko zaključuje da je korona kod njih ili članova obitelji prošla ovako pa misle da znaju sve o koroni. I inače nisam ljubitelj te vrste zaključivanja jer samo zato što je tvoj bivši kreten ne znači da su svi bivši kreteni ili samo zato što si ti razvod doživio na određeni način ne znači da će i drugi. Ili samo zato što si ti bila spremnija za drugo dijete ne znači da svima moraš pričati kako moraju ići na drugo.
Uglavnom, bio sam zahvalan na stotinama želja da se brzo oporavim, ali ne baš zahvalan na nekoliko stotina savjeta kako moram disati, što moram jesti, koje sve lijekove moram piti... Jer u čemu je stvar?

Prilično sam razumna osoba koja nije prespavala prošlu godinu i logično je pretpostaviti da znam što treba raditi. I znam da ljudi imaju dobru namjeru i htjeli su pomoći, ali ne pomaže 423 savjeta o prehrani ili lijekovima. Kao što ne pomažu ni oni cvjetići radosti koji su svakog dana napisali da će se baš taj dan zakomplicirati jer eto, njima se baš peti ili sedmi dan zakompliciralo pa se opet dogodila ta logička greška da će tako biti i meni. Jer da sam ja slušao sve te savjete i dalje bih žderao sve što su preporučili, lokao sve te lijekove i hiperventilirao zbog prakticiranja 47. tehnike disanja. Jednostavno je svega bilo previše, a sasvim je u redu zadržati se na željama za brzim oporavkom.

Uglavnom, ako već imamo dobre namjere za nekoga, a u tome smo svjetski prvaci i na tome nam svaka čast, trebali bismo se upitati zna li on već to što bismo mi savjetovali, a ako nismo sigurni u odgovor, onda bismo mogli napisati – Imam neka iskustva pa se javi ako ti treba pomoć ili savjet. To je mnogo humanija varijanta od šopanja savjetima. Možeš čak i scrolati pa vidjeti je li već netko napisao to što ti misliš pa kad vidiš da već postoji 20 takvih komentara, možda odustaneš od svog. Vrlo je jednostavno, iako uzima nešto više vremena.

Naše dobre namjere doista nisu upitne. Ali često jest upitno kako ih provodimo u djelo. Jer dobre su namjere prvih tjedana nakon potresa stvorile problem da imamo 5000 jakni po čovjeku. Čak i kada su svi na terenu govorili da se ne šalju jakne i da nam to stvara probleme jer vrijeme trošimo na istovarivanje i sortiranje onoga što već imamo, a ne na distribuciju svih dobivenih stvari, ljudi su i dalje slali jakne. Jer im je to bio prvi i konačni impuls. 

Ali mi kao odrasli ljudi imamo priliku usmjeriti svoje dobre namjere. Imamo priliku ne reagirati na prvi impuls. Imamo priliku dodatno razmisliti nakon što nam nešto padne na pamet. Pa ja odbacim bezbroj svojih prvotnih ideja jer se pokažu krnjima ili jednostavno pogrešnima. Ne mora prva stvar koja nam padne na pamet biti i ona stvar koji ćemo izreći ili natipkati. I znam koliko to ide kontra ovog prebrzog svijeta, ali ne ide kontra ljudskosti. Ne ide kontra promišljenosti. Ne ide kontra smislenosti. A meni je to dovoljno da to bude moj životni princip. I jaaako bih ga rado dijelio s svima vama! Malo ćemo se sporije komunicirati, možda ćemo i manje reći jedno drugome, ali ćemo se bolje razumjeti!

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 

Komentari 0