Miss7 Blog 23. travnja 2020.

Što je 'novo normalno' i na što smo sve spremni pristati kako bismo ostali zdravi?

Marko Grubišić.

Željela sam napokon napisati jedan korona free blog u kojemu ne bih koristila riječi kao što su mjere, izolacija, karantena, stožer, distanca, ostani doma i sve te neke nove kovanice za koje prije mjesec dana pojma nismo imali da će nam postati najčešće izgovarane fraze. Ali ništa od toga. Nije još vrijeme, rekao bi Kruno Capak, epidemiolog od milja zvan Naš Vođa. Taman kad sam pomislila da nam jezik više ne može podnijeti neke nove fraze teško prevodljive s engleskog, evo ga, stiglo je „novo normalno.“

U sljedeća dva tjedna razmislit ćemo što će nam biti normalno za dva tjedna. A onda ćemo vidjeti kako ćemo normalno živjeti iduća dva tjedna. Čini li se i vama da je naša budućnost obilježena brojkom 2? Dva tjedna, dva metra, dva potresa dnevno… Za dva tjedna naši životi će napokon dobiti smisao ili opet neće. Razmišljala sam malo što to zapravo znači. Iako teško, već sam se pomalo navikla da mi je novo normalno da sam stalno doma. Da je moje troje djece stalno doma i da mi skaču po glavi. Da radim u istom prostoru u kojem one jedu (pa sam po cijele dane u zaflekanoj trenirci), spavaju (kad me kolege na zoom callu pitaju zašto šapćem), skaču po cijelom stanu i upadaju mi na zoom sastanke (ponekad je to simpa ali ne uvijek i ne svaki dan), plaču jer ne idemo van igrati se s njihovim prijateljima (plačem i ja s njima), da se nisam našminkala ima mjesec i pol dana (ok, to mi čak i odgovara), da sam traperice odjenula samo jednom kad sam išla u veliku nabavku pa mi se to činilo kao događaj mjeseca.

Novo normalno mi je i da skačem svaki put sa stolice kad prođe malo veći auto i zatrese prozore. I taman dok ovom pišem opet zatrese pravi potres. Najjači nakon onog od prije mjesec dana. Nakon prvotnog šoka što sam napravila? Nastavila pisati. Jer to je moje novo normalno. 

Za dva tjedna počet će se otvarat kafići, restorani s terasama i toliko puta u snovima zvani frizeri i kozmetičari. No da se ne bi prerano veselili tu su nove mjere. Tako ćete, na primjer, u kafićima moći kavu piti sami sa sobom a prvi sljedeći stol mogao bi biti udaljen 2 do 4 metra. Ako se nekad govorilo o alijenaciji modernog čovjeka sad napokon to dobiva i slikoviti opis. Pa bi vam se tako moglo dogoditi da naručite kavu i čekate udaljeni od stola barem dva metra dok ju konobar ne donese i odmakne se opet dva metra. Ne daj bože da nešto zaboravi pa se mora vraćati jer ćete tako cijeli proces morati ponavljati. Ako ćete kojim slučajem poželjeti zapaliti cigaretu (je li to uopće još dopušteno?) a nećete kod sebe imati vatre, žao mi je, nećete ni pušiti. Jer kako bi vam netko iz neposredne blizine mogao zapaliti, a da pri tom ne podijelite nekoliko milijuna klica i kapljica. Ako vam se pak netko i usudi dodati upaljač morat ćete kod sebe imati nekoliko dezinficijensa jer kvragu, ne znam kako biste s rukavicama uspjeli aktivirati ga i ne zapaliti se.

Ok, kažete, niste ni inače socijalna osoba, odgovara vam tišina i samoća, pa sad možete biti  sigurni da vas na ulici nitko neće ništa pitati. Gledam danima te ljude koji šutke stoje u redovima ispred dućana a okrenu se samo u slučaju da se netko zakašlje i odmah se udalje još barem dva metra. Nitko nikoga ne gleda u oči, nitko ni sa kim ne razgovara. Na klupicama u parku sjede prijatelji svatko na svom kraju i svatko gleda u svoju stranu. Nelagoda se da nožem rezati. Nitko ne vjeruje nikome, svima je strah u očima. Već sad nitko se ne rukuje, a srdačni ovlaš poljupci i zagrljaji postali su relikt prošlog stoljeća.

Hoćemo li djecu ikada pustiti u škole ili će se od sad pola nacije školovati od doma? Hoćemo li zaboraviti kako je to otići u kino? A kazalište? Hoćemo li glumce na pozornici morati gledati dalekozorom? Hoće li oni morati glumiti da se grle i ljube s dva metra odstojanja? Koncerti i eventi događat će se samo preko zoom callova ili ćemo napraviti neke aplikacije u kojima iz naših domova sudjelujemo na eventima virtualno? Hoćemo li ikad više putovati ili ćemo se zatvoriti unutar svojih granica i rijetko kada napuštati svoje domove(ine)?

Novi normalni svijet izgleda nadrealno, a ponekad i smiješno no tko je prvi koji će reći: Alo ljudi, ovo su gluposti, ovako se ne da živjeti!  Čovjek je prilagodljivo biće i navikne se i na najgore uvjete, ali pitanje do kad možemo tako živjeti.
Jedna stvar mi se stalno posljednjih dana mota po glavi; zdravlje jest najvažnije ali pod koju cijenu? Što smo sve spremni mijenjati i na što smo sve spremni pristati kako bismo ostali zdravi? Jesu li nam naučene i u povijesti teško stečene slobode kretanja, mišljenja, života toliko prirasle srcu da ih se ni pod cijenu fatalnog kraja nećemo odreći? Ili je strah prevelik i spremni smo na novo normalno? Jedno je sigurno, živimo u uzbudljivim vremenima, ostaje nam samo nada da ćemo jednog dana imati što pričati unucima. Ako ostanemo živi.

Komentari 0