Sretni dani relaksacija mjera, svima vama koji ih slavite!

Iduća dva tjedna su ključna za iduća dva tjedna koja će biti ključna za iduća dva tjedna koja su sigurno ključna kako bi iduća dva tjedna bila ključna…
Za što pitam se?
Je li ikome jasno da je više ludih nego zaraženih? Taman to pomislim i prije neki dan svečano objave kako kreću – relaksacije mjera. E pa sretni dani relaksacija mjera, svima koji slave! Prije svega pohvale na novom glagolu, na kojem bi i bivša Predsjednica, kao apsolutna Carica u izmišljanju novih hrvatskih riječi (samo nekoliko za ilustraciju: stodnevnica, uspravnica, uštonavanje… nastavi niz) bila ponosna, ali i paralelno zavidna, jer se riječ ipak spominje u mainstream medijima češće od glagola kolindiranje.
E pa, što je to relaksiranje?
Mene to više podsjeća na opuštanje mjera obujma moga tijela, koje su u zadnja dva mjeseca, popustile za barem tri konfekcijska broja. Pogotovo oko struka. I imam osjećaj da što manje para imam, to sam sve deblja. Nije da se nezdravo hranim, već samo imam jako dobre prijatelje koji me po novom, od početka prve faze relaksacije, zovu k sebi i onda hrane. A ja, ovako anoreksična, ma prava mučenica, od samo 70 kila žive vage, ne znam kulturno reći: „Ne, hvala, pazim.“ Nego pobrstim ljudima cijelu kuću, i to u jednom obroku i grah i ćevap i kobasicu, uz obveznu rakiju i vino, pa onda još besramno zajaučem: "E, a jel ima šta slatkog?".

Sestro slatka, za tebe uvijek… - odgovore moji dobri prijatelji, glavni i odgovorni krivci što mi promjer dupeta jedva stane u sjedalo Toyote.
Usput - kako znam da moram na dijetu? Prije neki dan izašla ja vani oko 19 h bacit smeće, kad ono više nitko živ u kvartu mi ne zviždi niti ne plješće. A sjećate se da su bili ludi za mnom prije koji tjedan? Samo što mi nisu cvijeće bacali s balkona. Živi užas.
Imam osjećaj da sam u izolaciji bila discipliniranija. Pazila na prehranu, redovno vježbala, meditirala. Bila pravi Buda po mentalnoj smirenosti, ne po fizičkoj opuštenosti. Imala neku samonametnutu rutinu u svoja četiri zida, uz obvezno lajanje na balkonu: AJMEEEEEE, DA MI JE SAD ĐIR DO CENTRAAAAAAAAA!
Imam osjećaj da mi je dok sam bila zatvorena, pod krilaticom #ostanidoma, nekako bilo lakše. Jer je sve bilo zatvoreno, pa tako i ja. Pa tako i ti. Nema troškova benzina, nema odjeće, nema frizure, nema šminke, nema noktiju. Samo hrana, jer naravno ne smijem biti
gladna i tako izgubit ni pola kila, a u kući, zna se - mora biti i WC papira.
Imam osjećaj da mi je bilo lakše, jer su režije stizale, a s njima i doprinosi, sjedali krediti, a s njima i kartice, ali sam ih uspješno ignorirala jer "Bože moj, pa korona je!“

Mislim da bi mogla dobiti zlatnu medalju u olimpijskoj disciplini "KOLIKO DUGO NE OTVORITI POŠTANSKI SANDUČIĆ JER MORA DA JOŠ NISU STIGLE TE REŽIJE?"

A onda se dogodi onaj manji potres, od 3,5 rihtera. Onaj za kojeg smo svi i dalje uvjereni da su nam seizmolozi lagali oko jačine, baš onako kako nam to frajeri znaju oko dužine. Ali popiješ rakijicu ili šest i shvatiš da nepovratno imaš PTSP. Jer si uvjerena da je svaki 
pekinezer koji zalaje nedvojbeno baba Vanga koja zna da stiže novi potres. (Ovim putem ljubazno molim pse da ne laju zbog svake gluposti, jer će vam susjeda osim sijedih, dobiti i srčani. Hvala.)
I onda konačno krizni stožer proglasi DAN ANTIVIRUSNE BORBE PROTIV IZRASTA, i ti shvatiš da se život polako vraća u normalu. A tebi i dalje uredno stižu troškovi, a prihodi i dalje - na nuli.
Ali svejedno, praviš se kao da je sve po starom.
Nakon puna dva mjeseca, konačno se šminkaš. I pućiš usne kao patka Njorka u ogledalu lifta i postaš na sveti Instragram. I dobivaš stotine lajkova. Jer konačno ljudima sličiš na onu staru.
Namontiranu. Svakako, ne i prirodnu.
Nakon puna dva mjeseca, konačno ideš kod frizerke. I prekrivaš izrast. Maskiraš ona dva centimetra sijedih koji su skupa s tobom preživjeli armagedon. I premda su preživjeli, ti ih se i dalje sramiš.
Nakon puna dva mjeseca, konačno primaš goste u svoju kuhinju. I dijeliš butelju vina, sva sretna jer je, za promjenu, nećeš dovršiti sama.
Nakon puna dva mjeseca konačno odlaziš u strogi centar Zagreba.
Našminkana, ofarbana, sređena. Uvjerena kako je sve po starom. Kako ćeš prošetati najljepšom Preradovićevom. Mahnuti konobaru u Pifu. Podići novac na bankomatu. I onda sjesti na kavu.
A kad ono – šok. Jer dok pješice hodaš, od Zapadnog kolodvora do Cvjetnog trga, pogledaš prema gore barem 156 puta u nanosekundi. I pomisliš: „Ako me ne dokrajči virus, potres ili viseća klima, onda će bogme Gospođa Paranoja.“ Jer ti za šetnju gradom po novom ne treba ni šminka ni fen frizura, već maskica i šljem. I neviđena hrabrost. A pomalo i ludost.
Jer u ovoj šetnji gradom ne gledaš tko sjedi na štekatu, već gledaš u odlomljenu fasadu.
Jer u ovoj šetnji gradom ne gledaš svoj odraz u ogledalu, već u radnika koji skida nakrivljenu antenu.
Jer u ovoj šetnji gradom ne paziš da štiklom ne ugaziš među tračnice, već gledaš u prolaznike koje nose maskice.
I znaš da ništa nije normalno. I pere te koktel smućkan od osjećaja straha, bijesa, paranoje i tuge. Straha od nepoznatog. Bijesa od nemoći. Paranoje od nepredvidljivog. Tuge od viđenog.
Ali u svemu tome ipak tinja nešto.
Neka nada. Jer znaš da će biti bolje. Jer ti to šapće svaki dio tvog naježenog tijela.
Vjera. Jer vjeruješ da ide na bolje. Jer to u srcu osjećaš.
Inat. Jer ne daš gušta. Ne daš gušta tom strahu. Jer znaš da je sam tako nemoćan.
I zato dižeš glavu i hodaš po toj Ilici.

Uvjerena kako će uskoro doći dan kada nećeš moći naći slobodan stol na štekatu i kada će biti nesnošljiva gužva u tramvaju. Koliko god te to prije živciralo, a sada ti je na samu pomisao u trbuhu nekako toplo.
Dan kada će konačno biti sve onako kako treba. Sjesti na svoje. Ne na staro. Nego čak i na bolje.
Neki se šale da se Zagrepčani sa ovom Koronom nose potreseno. Ja bi ipak rekla - dostojanstveno.
Zato i volim ovaj grad. I kao mala Tovarka, ne bi ga za nijedan drugi mijenjala. Uz dužno poštovanje prema mom Šibeniku kojeg obožavam.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva