Miss7 Blog 22. studenoga 2021.

Roditelji s djecom gledaju "Squid Game" pa se čude zašto postaju nasilna

Debelo smo već u jeseni, pomaknuli smo kazaljke na satu, dani su kraći, vremenske prilike takve kakve jesu. Htjeli, ne htjeli – sve više ostajemo unutar kuće. To valjda ide po inerciji pa nam je draže ostati unutar naša četiri zida. Uostalom doma je uvijek i najugodnije. 
Lijepo je izaći, prošetati, družiti se, ali ima nešto u trenutcima koji se provode unutar kuće. Ima tih dana kad ti je kod kuće najljepše. Toplo je, znaš da ništa ne moraš, a introvert u tebi beskrajno uživa. 
Može li ljepše i bolje? Opušten si, radiš ono što te veseli. 
Pikaš goblen, provjeravaš kolekciju znački, pleteš, igraš plejku, heklaš, odradiš dizajn orezivanje bonsaia jer kasna jesen idealno je vrijeme, guštaš u nekoj dobroj knjizi ili seriji… 
Meni je „neka serija“ uvijek dobra opcija, a srećom postoje streaming servisi koji kućne trenutke čine još zanimljivijima.
Gospoja i ja volimo navečer pogledati epizodu ili dvije neke od popularnih serija. 
Taman fino za kraj dana. Kad kuća utihne, uz čašu gin tonica i neke grickalice koje smo uspješno sakrili od klinaca. Upravo za ovakve trenutke. 
Mirne, opuštene i tihe. To su neki naši mali gušti. 

Ne slažemo se uvijek oko toga koju od serija ćemo gledati jer ono što se ponekad sviđa meni, ne sviđa se njoj ili obrnuto. No, izbora uvijek ima pa nema brige oko toga što će se gledati. 
S gledanjem sam u zaostatku i neke serije su me doslovno zaobišle. Jednostavno sam ih preskočio. Zbog previše obveza i nedovoljno slobodnog vremena ili mi se nisu činile dovoljno zanimljivima. Tko će ga znat'? 
Ja sam kategoriji onih koji su Igre prijestolja pogledali godinu dana nakon što je snimljena posljednja epizoda. Pamtim euforiju i uzbuđenje onih koji su redovito pratili svaku novu epizodu kao i razočaranje mnogih krajem serijala, ali i to sve me mimoišlo. Jednostavno nisam stigao. Pogledao sam Igre prijestolja s odmakom i serija mi se baš svidjela. 
Igre prijestolja jedna su od onih serija koju ili voliš ili ne. Nema sredine. Meni je bila pravo otkriće i shvatio sam da je mnogo bolja opcija seriju početi gledati tek u onom trenutku kad su dostupne sve epizode jer je pomalo frustrira kad se „navučeš“ na neku seriju, a moraš čekati od epizode do epizode. I ovo „pomalo frustrira“ možda i ne opisuje dovoljno dobro uzbuđenje iščekivanja. 

Posljednjih nekoliko tjedana svi govore o seriji Squid Game. Ne samo svi u Hrvatskoj već svi u svijetu. Ova korejska serija preko noći postala je globalno uspješna i svi pričaju o Squid Game. Moraš pogledati, moraš pogledati – sugerirali su mi oni koji su seriju već pogledali. 
Ok, sve epizode su dostupne, pogledat ću. 
Squid Game jedna je od onih serija oko kojih gospoja i ja nismo postigli konsenzus pa sam svih devet epizoda pogledao sam. 
Serija mi je ok. Ništa više ni manje od toga. Ok. Hoću li pogledati i drugu sezonu za koju je tvorac serije neki dan najavio da će se snimati? Hoću. 
Bi li preporučio seriju nekom drugom. Da, ali ne s toliko euforije i uzbuđenja s koliko su je drugi preporučili meni. 
Neki će reći kako je radnja serije „malo pomaknuta“ i bolesna. 456 natjecatelja natječe se za ogromnu svotu novca koja će im riješiti financijske probleme u kojima su se našli i omogućiti bezbrižno uživanje u životu. Igre koje igraju su igre koje su davnih dana igrali kao djeca, ali na jedan drugačiji način. Ulog je iznimno visok jer naime, tko ne prođe dalje, gubi život. Doslovno. 

Tematika u kojoj su glavni igrači ljudi koji neuspjeh u igri plaćaju vlastitim životom, a sve to za zabavu drugih - nije strana i nepoznata. Sjetimo se Arnolda Schwarzeneggera u Trkaču. Filmu koji je snimljen još davne 1987. Trideset i četiri godine već su prošle. 
Padaju mi na pamet i Igre gladi koje su također u „tom filmu“. 
Nisu ovakve teme nešto što je novo i što bi nas trebalo dodatno iznenaditi. Niti su odraz vremena u kojem živimo. 
Tvorci serija i filmova uvijek idu dalje i granica onog što bi trebalo šokirati gledatelje odavno je prijeđena. Njihova mašta često nas natjera da neke stvari propitkujemo. To je jednostavno tako. 
Osim zajedničke teme, filmovi su to u kojima ima i mnogo scena nasilja.
O seriji Squid Game da ne govorim jer prepuna je mučnih, sadističkih, krvavih i nasilnih scena. Jedna od serija u kojoj ljudski život vrijedi vrlo malo, a ljudi u utrci za novac ne prežu ni za čim. U devet epizoda umire na stotine i stotine igrača i serija je u nekim trenutcima zaista teška za gledanje. 

Scene nasilja i umiranja u filmovima i serijama prisutni su već dugi niz godina, ali neki se tome i dalje čude. Uvijek polazim od toga kako je daljinski u tvojim rukama i ti biraš i odlučuješ što (ne)ćeš gledati. 
Squid Game jedna je od nasilnijih i krvavijih serija koje sam pogledao. Nije me to iznenadilo, ali me zato iznenadio članak koji sam pročitao neki dan, a odnosi se upravo na tu seriju.
Naime, sve veći broj osnovnih škola diljem svijeta šalje apele roditeljima kojima ih mole da djeci ne dozvole da gledaju ovu seriju. 
Da, dobro ste pročitali. Riječ je o osnovnim školama koje se suočavaju s porastom nasilja jer djeca imitiraju igre i scene nasilja iz serije. 
Nasilje kojim svjedočimo s televizijskih ekrana ili kino platna me ne iznenađuje. Toga je bilo i bit će. Ovakve stvari mnogo više me šokiraju. 

Činjenica da postoje roditelji koji dozvoljavaju vlastitoj djeci da gledaju seriju ovakvog tipa je ozbiljno zabrinjavajuća. Pogotovo iz razloga što se radi o osnovnoj školi. Klincima. 
Ne mogu shvatiti u kojem trenutku shvatiš da je serija ovakvog sadržaja primjerena za tvoje devetogodišnje ili desetogodišnje dijete.
Neki su se čak i pohvalili kako seriju gledaju zajedno s djetetom, a kad se pojave ružne scene, pokriju djetetu oči. I misle da su na taj način riješili sve probleme. 
Ne pronalazim niti jedan jedini opravdani razlog zašto bi bilo koji roditelj gledao ovakvu seriju sa svojim djetetom. Zaista ne. 
Stoji tvrdnja kako će za koju godinu dijete biti izloženo nasilnim TV sadržajima i kako se to ne može izbjeći. Pogotovo ako stavimo sve u kontekst trenutka u kojem živimo jer je danas sve dostupno uz par klikova, ali neke granice moraju postojati. Djeca se ne mogu i ne smiju odgajati sama i svaki roditelj mora biti korektiv. Usmjeravati dijete u najboljem mogućem smjeru, a gledanje Squid Game-a zasigurno nije dobar smjer.

Inače ne komentiram tuđe odgojne metode i nikad se nisam miješao u odgoj tuđe djece, ali ovakve stvari me malo izbace balansa. 
Svaki roditelj zna što je za njegovo dijete najbolje. To je odgovornost koju moraju preuzeti na sebe. Pogotovo kad su maleni jer u nekom trenutku malo toga ostaje u roditeljskim rukama i veći utjecaj na dijete imaju okolina i vršnjaci. 
Upravo u tom osjetljivom razdoblju, dok se taj utjecaj ne prebaci na faktore koji su izvan kuće, na njih treba maksimalno paziti. 
Mišljenja sam kako su djeca odraz svojih roditelja i kako odgoj i sve ono što sa sobom donosi – dolazi od kuće. Teško me uvjeriti u bilo što drugačije. Naravno da postoje iznimke, ali generalno je to tako. Djeca su u većini slučajeva naša slika i prilika. Copy/paste.
Mi smo ti koji od malih ljudi stvaraju velike ljude. Mi smo ti koji ih prate u odrastanju i suočavamo se sa svim teškoćama koje dolazi u kompletu s roditeljstvom i odgojem. 

Ekrani mogu biti problem, ali postali su kako dio naše svakodnevnice, tako i dio njihovog odrastanja. Činjenica je to od koje je teško pobjeći, ali za količinu i sadržaj koji će se na tim ekranima prikazivati, odgovornost imamo mi roditelji. 
Squid Game sigurno nije nešto što roditelj želi svom djetetu, ali…postoje neki roditelji koji ne vide u tome ništa sporno i za nasilno ponašanje svoje vlastite djece moraju preuzeti barem dio krivnje. 
Klincima, nedovoljno zrelima teško je povući paralelu između fikcije i stvarnosti i ne treba čuditi što nakon odgledane ovakve serije pokušavaju „uprizoriti“ neke scene. 
Ne znači nužno da će svako dijete nakon pogledane nasilne serije automatizmom postati nasilno, ali…
I mi smo se u djetinjstvu igrali lopova i policajaca, kauboja i indijanaca…, ali sve je to bilo i s te kakvom mjerom. Jako dobro smo znali što je prihvatljivo ponašanje, a što nije. 
Roditelji su postavili pravila kojih smo se morali pridržavati i oko toga nikad nije bilo rasprave. Bilo je to vrijeme kad je bilo mnogo manje sadržaja i kanala kojima su se ti sadržaji postajali dostupni, ali i ono što nam je bilo dostupno, bilo je pod svojevrsnim nadzorom.  

Ne sjećam se je li bilo oznake dobnog ograničenja za pojedine serije i filmove na način kao što postoje danas. Mislim da nije, ali roditelji su bili ti koji su gledanje određenog sadržaja dozvolili. Oni su istovremeno bili i filter i oznaka i po meni je to jedino ispravno.
Roditelj sam. Imam troje djece i supruga i ja pazimo što gledaju naša djeca. I tako je bilo od njihova rođenja. Ako je uz neki film ili seriju bila oznaka veća od njihovih godina – nisu gledali. I sami su znali procijeniti što je dobro, a što ne. Bilo je situacija kad smo zajednički znali pogledati neki sitcom ili slično, a nakon koje bi odmah počela serija s oznakom. 
„Idem u sobu, ovo nije za mene.“ – govorili su.
Starije kćeri su već velike, jedna je čak i punoljetna. Dovoljno odrasle da ih oznaka više ne ograničava i drago mi je što smo se pridržavali naših principa i ne dozvolili im da gledaju bilo što. 

Ova najmlađa sama kaže da promijenimo program ako se prikazuje nešto što joj se ne sviđa. Kad vidi pištolj ili neku pucnjavu, pa makar i u najavi nekog filma ili serija  - ne sviđa joj se. 
Postoji jutarnji program za klince na drugom programu koji je btw. fantastičan i ona u tome uživa. Pjevuši, recitira, uči… I po meni to tako mora biti. Iduće godine će imati osam godina. 
Ma kakav Squid Game u toj dobi. Ne dolazi u obzir. 
Ne mislim ja da su akcijski ili ratni filmovi u kojima je mnogo scena nasilja ili pak filmovi u kojima ima scena seksa – loši. Ne, sve su to sadržaji koji hoće ili neće zadovoljiti naše standarde kvalitete i interese. Mi smo ti koji ćemo nešto gledati ili ne. Radi se isključivo o tome kako nisu svi sadržaji za sve uzraste i naša roditeljska obveza je obratiti pozornost i kontrolirati što naša djeca gledaju. Da se ne bi čudili zašto i uslijed čega su odjednom postali nasilni. I dalje stojim kod mišljenja kako Squid Game nije za djecu. 
Kao i kod toga kako je Squid Game dobra serija. Pogledajte ako stignete, ali bez prisutnosti djece.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0