Miss7 Blog 06. srpnja 2022.

Radujte se, narodi: Kad smo postali toliko zločesti?

Andrea Andrassy
Karmen Božić.

Jel se sjećate ove pjesmice?

Čaša mlijeka, žlica meda

Čiste ruke, čista brada

Hranjiva je, baš mi prija

Moja prva čokolada

Moja prva čokoladaaaaa

“Brend!”

Evo, izbjegli smo reklamu koju ne smijemo imat i podsjetili se na jednu od najfinijih čokolada koje više nema (i vremena kad je benzin bio normalna osoba).

Jel se sjećate ove?

Nikad ništa u životu

tako lijepo nije,

kao kad se netko toplo

i od srca smije.

Čuo sam i ja,

kao i ti,

netko se smije;

Hi, hi, hi, hi, hi!

Hi, hi, hi, hi, hi!

Zove se “Smijeh nije grijeh”, a ja sam ju kao dijete često slušala preko dana; navečer bi u kazetofonu na red došle priče za laku noć - Konjić Grbonjić, Bijeli jelen, Plesna haljina žutog maslačka i slično. 

Btw, ove priče za laku noć i dalje postoje na Youtubeu, za slučaj da vam nekad dođe da se vratite u djetinjstvo.

Meni ovih dana često dođe da sam opet dijete.

Kad si dijete, ne vidiš puno stvari koje vide odrasli - ne samo skupi benzin, recesiju u najavi i ostale užase, nego i količinu ljudi koji se smiju tuđim ružnim stvarima. 

Netko se smije “hi hi hi hi hi” - u pjesmici je bilo simpatično, a u stvarnosti je odavno zastrašujuće.

 

Primjer broj 1: Mrtav čovjek je najsmješniji čovjek

Prekjučer je luđak u Americi pobio ljude na proslavi Dana nezavisnosti, što je bez ikakve sumnje tužno, ali ako pogledate na Facebook, mnogima je i jako smiješno. Neki su slučajno stisnuli pogrešnu reakciju, to je sigurno, ali još je sigurnije da su mnogi to napravili namjerno. Mrtvi ljudi - ha ha ha ha ha. Smiju se i kad se sruši avion i kad potres obriše tuđe živote, smiju se i na automobilske nesreće i na “muž ubio suprugu”, smiju se na otrovane pse, a neki se čak smatraju dovoljno zanemarivim primjercima ljudskog bića da se smiju na djecu koja su umrla nakon što su ih roditelji zaboravili u autu. Mrtvi ljudi = smiješni ljudi. Ha ha ha ha ha. 

 

Primjer broj 2: Tuđa propast je najslađi hrvatski kolač

U nakoliko narednih tjedana nas diljem zemlje očekuje zatvaranje malih benzinskih postaja. “Neka, niste se bunili dok ste zarađivali” - u ekstazi viču ljudi kojima vjerojatno ne pada na pamet da svako zatvoreno radno mjesto znači obitelji koje više nemaju prihode. Možda im i padne na pamet, ali i dalje je “smiješno” - neki ljudi se osjećaju živima jedino kad znaju da je drugima teško, to im je valjda lakše nego da se potrude oko vlastitog života. Hi hi hi hi hi.

 

Primjer broj 3: Bogati ljudi zaslužuju sve najgore 

Žena je ostala bez muža, svekar ju razvlači po medijima kao žvaku koju je netom prije ispljunuo iz usta, a ljudima je opet smiješno. Bilo im je smiješno i kad su ju prije par godina opljačkali, bilo im je smiješno i kad se zajedno s djetetom skoro ugušila zbog ugljičnog monoksida. Da je siromašna, ne bi bilo smiješno, ali ovako je poslastica i materijal za uživanje. Ho ho ho ho ho.

 

Primjer broj 4: Tko tebe guzicom, ti njega žoharom

Kozmetički salon poziva na prokazivanje “netočnih” guzica u sklopu nagradne igre koja ipak “nije bila ozbiljna, nego za**bancija” i ostale rečenice koje zvuče kao “namjerno nisam pogodio koš.” Prvo je bilo samo užasno (i utuživo), kasnije je postalo smiješno (i nepismeno), kasnije još smješnije (i nepismenije), a u roku od dva dana se pretvorilo u najbolji primjer kako uz par agresivnih poteza potpuno uništit vlastiti ugled. Ako ne znate o čemu pričam, čestitke, bili ste na predivnom godišnjem, a možete se informirat OVDJE

O tome koliko bi sve bilo jednostavnije da se idejni začetnik najgore nagradne igre na svijetu samo ispričao isto možemo neki drugi put - danas je tema nešto drugo, a opet počinje s hi hi hi hi hi. 

Krenulo je kao sasvim opravdano zgražanje zbog poziva na posramljivanje tuđih tijela, a završilo u zoni naslađivanja - što u ovom slučaju teško zvuči kao neopravdana emocija, ali brzo je izvuklo najgore iz ljudi. Ne govorim o dijelu gdje smo se svi smijali jer je svakih nekoliko sati stizalo novo “opravdanje” koje nije sadržavalo ispriku, nego dodatne uvrede protiv ljudi koji se bune - govorim o dijelu kad su ljudi u naletu strasti počeli zlorabit moć koju im daje internet.

U roku od dva dana, ocjena na Googleu se srozala na čistu jedinicu, što opet zvuči kao pravda na zadatku - dok ne uđete u recenzije. Većina ljudi je samo napisala “body shaming” ili nešto u tom smjeru, ali našla se i hrpa njih koja je ostavljala lažna iskustva o usluzi salona - žohari, krv i ozljede prilikom manikure, štakori i smrad, nesanitarni uvjeti i sve ostalo što možete i ne možete zamislit. Neki imenom i prezimenom, neki pod pseudonimom - od 200-tinjak novih recenzija, 50-ak ih je spomenulo izmišljene probleme kojih sigurno nema, što je, osim što je nepravedno, ujedno i utuživo. 

Možda zvuči glupo da spominjem pojam “nepravedno” u istoj rečenici sa salonom koji je izvrijeđao ljude koji su se pobunili protiv posramljivanja tuđih tijela, ali zašto ih ljudi jednostavno nisu pustili da se sami utope u jezeru sranja koja su kreirali? Jedno se bunit protiv poziva na ruganje tuđim guzicama, ali ovo je preraslo u internet tiraniju koja je na momente bila puno gora od originalnog “remek djela.” 

U teoriji nisu ni zaslužili bolje, to je sasvim logična ideja, ali je li u ovoj priči o samouništenju stvarno bilo potrebe za dodatnom pomoći? Barem za vrstom pomoći koja uključuje štakore, žohare, krv i ostale lažne recenzije - “body shaming” je bio sasvim dovoljan i sasvim istinit osvrt koji govori sve što čovjek treba znati.

Tjedan dana kasnije, Google je uklonio sve lažne osvrte i ocjena salona je opet 4.7 - što možda opet zvuči nepošteno, ali ionako nas nitko ne tjera da posjećujemo mjesta s čijim se stavovima ne slažemo. Ako vam zvuči kao da branim salon koji iz cijele priče vjerojatno nije naučio ništa (čak ni kako se piše riječ “uspjeh”) - ne branim ga, ni blizu. Gade mi se ideje o posramljivanju tuđeg tijela, gade mi se i riječi “uspijeh” i “naruđbe”, ali jednako mi se gadi i ideja da se na internetu smije baš sve što ti padne na pamet - pozivanje na posramljivanje drugih i lažne recenzije u svrhu osvete su u istom košu, koliko god si mi tepali da je jedno neprihvatljivo, a drugo zasluženo.

Štakori, krv i žohari su sigurno bili samo strastveni način za istjerivanje pravde, ali to ne mijenja činjenicu da su ljudi u borbi protiv internet zlobe odabrali još veću zlobu. Možda sam u krivu, ali kad netko svjesno laže da je bio u salonu i da su po njemu hodali žohari - a mogao se samo držat činjenica koje su već dovoljno pogubne - to je samo još jedan he he he he he u kolekciji internet gadosti. Nema veze što možda zvuči kao “tako im i treba” - i dalje je krivo i gadno. 

Kraj pjesmice znate - ili ne znate jer ste premladi, što znači da sigurno još niste zaradili išijas nakon što ste krivo kihnuli: 

Hi hi hi hi 

Ho ho ho ho

He he he he 

Ha ha

 

Hi hi hi hi 

Ho ho ho ho 

He he he he 

Ha ha

Na kazeti je jednom davno zvučalo slatko i simpatično, ali kazete je odavno pregazilo vrijeme; nažalost, čini se da je vrijeme pregazilo i smijeh koji je sve češće u službi zlobe i naslađivanja.

Možda i nije, nemam pojma - samo znam da se sve češće pitam kad je svijet postao toliko nesputano zločest?

Ili je uvijek bio točno takav, samo sad zahvaljujući internetu imamo bolji uvid u stvarno stanje?

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0