Prva zapovijed radija: Ugasi mikrofon dok tračaš kolege (i psuješ u studiju)

Srdačan pozdrav, jeste preživjeli snijeg i sve njegove radosti, odnosno gadosti? 

Ja sam se poskliznula samo jednom - ne dovoljno jako da tužim kvartovski dućan koji nije počistio područje koje sasvim sigurno spada u njegovu nadležnost, ali dovoljno jako da i dalje osjećam posljedice u leđima.

Nema veze, barem sam se uspjela grudat s nećacima koji se još nisu imali prilike upoznat sa snijegom i sanjkama, a leđa me ionako bole dovoljno često i bez skliskih ulica. 

Osim na ulicama, sklisko je prošli tjedan bilo i u studiju HRT-a, a ako ste možda propustili “skandal”, evo vam ukratko - voditeljica radijske emisije je zaboravila ugasit mikrofon, a dok je eterom nježno tekla pjesma Songkillersa “Tako volim što te znam”, slušatelji su uspjeli doznat sve što misli o nedavnoj nagradnoj igri “Sto na kvadrat” i kolegama koje su bile uključene u realizaciju. 

Ako ste propustili i tu igru, vjerojatno zapravo niste, nego niste imali pojma da se tako zove, a koncept proslave 100 godina Hrvatskog radija je bio “jednostavan” - 22 natjecatelja je dobilo priliku da osvoje 10 tisuća eura, a nagrada ide osobi koja zadnja ukloni ruku s kupole postavljene u Bogovićevoj ulici. Ruku su morali držati ravno, bez savijanja u laktu, uz desetominutnu pauzu svaka dva sata, a najizdržljivija je bila gospođa koja ustrajala preko 14 sati - novac će dati sinu za fakultet, što je razbjesnilo neke ljude na internetu kojima nije jasno zašto sin za to nije stajao sam, ali pravila su nalagala da se natječe onaj koji se i prijavio, bez mogućnosti prepuštanja mjesta nekom drugom. Krenuli su u 9 ujutro, završili nešto iza 23 sata, što nije loša satnica za 10 tisuća eura, ali mnogi su se s pravom pitali je li humano pustit ljude da stoje na hladnoći u, sasvim sigurno, vrlo neudobnoj pozi. 

Ja bih rekla da nije humano, rekla bih i da je ružno, ponižavajuće i potpuno nepotrebno - ako radio  slavi stotu godišnjicu, ima i ljepših načina da nagradi svoje slušatelje bez da ih usput pretvara u cirkusante… pogotovo radio koji se, ispravite me ako griješim, financira iz uplatnica građana. 

“Ali to je globalno poznati izazov koji”… lepo, može bit globalno poznatije od Nutelle, i dalje je “dance for me, monkey” iživljavanje. 

Uglavnom, izdržljiva gospođa je zaradila 10 tisuća eura, usput možda i upalu mjehura, radio je zaradio osudu svake iole normalne osobe i hrpu pregleda na društvenim mrežama, a voditeljica je -  nakon što je zaboravila isključit mikrofon i u ritmu Songkillersa kritizirala glavne pokretače for the whole Hrvatska to hear - zaradila poziv iz središnjice, a na internetu epitet neprofesionalne, zločeste babe tračare. 

Posula se pepelom, osobno nazvala sve koje je spomenula i ispričala se, a posao će, srećom, zadržati - kažem srećom jer NIJE REKLA NIŠTA NETOČNO. Osim možda da je jedan od kolega glup, debil i sociopat, s čim se ne slažem jer sam s njim radila, upravo na radiju na kojem nije bio ni glup, ni debil, a jedini “sociopatski” ispad kojeg se sjećam je kad je naručio pizzu s lukom… tad sam mislila da nije normalan jer još nisam probala luk na pizzi, a danas ga se sjetim svaki put kad ju naručujem, hvala Marko, you crazy person. 

Naravno, hrvatski internet se podijelio na dvije “stranke” - jedni ju hvale zbog zdravorazumske iskrenosti, a drugi su jedva dočekali izvadit virtualni nož. Ljubomorna je, kažu ti drugi jer je, za razliku od kolega koje pljuje, samo prosječna, neljudski se ponijela, i možda moja najdraža virtualna ideja: “Kako može tako govoriti o kolegama?”

Ispada da nitko od tih drugih u životu nije tračao ni kolege, ni prijatelje, ni članove uže i šire obitelji, a ja sam sigurna da bi se, kad bismo uzeli nasumični uzorak tih zgroženih - i pročitali ili poslušali zadnjih nekoliko Whatsapp poruka - raspala brojna prijateljstva. Povukli bi se pozivi na rođendane i razvrgnula kumstva, a na brojnim bi radnim mjestima vladala tiha misa. 

Ljudi tračaju, što možda nije lijepo, ali je jeftinije od psihoterapije, a onaj tko kaže da to nikad ne radi vjerojatno laže - i vjerojatno je razlog zbog kojeg drugima treba psihoterapija. 

Naravno, podrazumijeva se da to radiš kad te tema razgovora ne čuje, ali nekad se jednostavno poklizneš putem - uključeni mikrofon je propust koji se može okarakterizirati kao neprofesionalnost (iako je zapravo samo neoprezni zajeb), ali tračanje je apsolutno ljudski. 

Ovo je bio uvod, možete otić radit nešto drugo ako vam je bilo dosta, a ako ostanete, danas je vrlo prigodno da vam ispričam kako sam se i sama jednom prilikom poskliznula na radiju i usput jezivo osramotila. 

Na radiju sam radila nekoliko godina, a to i dalje smatram jednim od najljepših poslova koji postoje - pogotovo je to bio u vrijeme dok gotovo svaki studio nije imao kamere pa si na posao tu i tamo mogao doć u obliku neodržavanog gnoma, a mogao si ako si radio večernju ili vikend šihtu.

Moj prvi radijski gaf se dogodio u šihti koja se zvala DJ trening - ne javno, za slušatelje je to samo bio termin između 10 navečer i ponoći u kojem im društvo pravi osoba koja zvuči zbunjeno, a zvuči zbunjeno jer je eterski početnik. 

Zadnja šihta u danu je ujedno i najopasnija, a najopasnija je zbog nečega što se zove “continuous play” - kad je CP uključen, playlista se vrti sama od sebe, a isključuješ ga kad pričaš i želiš ručnu kontrolu nad programom. Ako si zadnja osoba u eteru, najvažnije na svijetu je da prije napuštanja studija 9 tisuća puta provjeriš je li CP uključen, jer ako nije, program prestaje, odnosno počinje tišina, što nije dobro jer je loše. Kad sam tek počela, nebrojeno puta sam se usred noći budila u panici jer sam sanjala da nisam uključila CP, ali srećom, uvijek jesam - a i da nisam, većina (ozbiljnih) radio stanica ima dežurnog noćnog tehničara koji može sanirat stvar. Continuous play nije moj prvi gaf, samo je i dalje povremeni gost mojih noćnih mora kad sanjam da sam opet na radiju i da ga nisam uključila. 

Moj prvi gaf je bio kad sam, tijekom odjavljivanja pjesme koja je svirala, umjesto Bon Jovi rekla Gibonni jer mi se mozak poskliznuo - ništa strašno, naslušali smo se i gorih stvari, pitajte mog kolegu koji je mislio da se AVICII kaže “Avic 2”, tako je, “Evik dva”, ili drugog kolegu koji je pjesmu “Come on, Eileen” odjavio kao “cum on an alien.”

Drugi gaf je bio kad sam otišla na drugi radio u usponu koji je, iako je na početku imao normalne reklame za osiguranje i shopping centre, zbog loše slušanosti i posljedičnog nedostatka interesa normalnih oglašivača, u eteru reklamirao ne jedan, nego DVA bordela.

WellCum i Andiamo, za slučaj da vas zanima što se slušateljima nudilo u eteru usred radnog dana - ili za slučaj da vam samo trebaju imena. Dva. Bordela. Dos. Dobro jutro Zagrebe, can we interest you in some light prostitution?

SUTRA bih se vratila tamo radit da radio nije propao, bilo je savršeno. 

Skrenula sam s glavnog gafa koji nikad niste čuli, ali tko sam ja da vam ga ne prepričam? 

Gibonni umjesto Bon Jovi je sitnica koja ti daje priliku da staneš, ponoviš što si upravo rekao i narugaš se samom sebi, a ako si dovoljno vješt u tome što radiš, pozvat ćeš slušatelje da ti na besplatni 0800 telefon jave svoje primjere kad su se osramotili na sličan način.

Nažalost, ja u vrijeme kad sam Bon Jovi zamijenila Gibonnijem nisam bila dovoljno sigurna u sebe da se cijeloj stvari narugam, pa sam samo nastavila dalje kao da se ništa nije dogodilo.

Live radijski program ti ne ostavlja puno opcija kad pogriješiš i sasvim je prirodno da odmah kreneš dalje – ako iz greške napraviš nešto zabavno, super, a ako ne, važno je da se na njoj ne zadržavaš. Cum on an alien. 

Tome služi dio DJ treninga na kojem uz laptop i mikrofon simuliraš cijelu radijsku šihtu - pustiš playlistu, snimiš “DJ talk” na mjestima na kojima treba, a sve kasnije preslušava team ljudi koji odlučuje jesi li spreman za eter ili nisi. Na početku je čudno jer satima sjediš sam u prostoriji i glumiš da si u programu, ali brzo se navikneš pa sve postaje zabavno. Ubrzo shvatiš i da su greške nešto preko čega možeš prijeći bez da zaustaviš snimanje, što ti olakšava posao i pomaže da treniraš samopouzdanje koje je kasnije korisno u eteru. Slušatelji ovo, Bogu hvala, nikad ne čuju, a DJ trening je otprilike kao autoškola, dakle ne puštaju te u promet dok ne položiš. 

Preslušavanje DJ treninga je uvijek barem malo nelagodno jer sjediš pred ljudima koji su o radiju zaboravili više nego što ćeš ti ikad naučit, a osim što im je zadatak da ti kažu što sve ne valja (i što sve valja, ali toga je na početku uvijek malo), dodatni stres ti stvara i činjenica da su ti to šefovi, a pred šefovima se uvijek želiš pokazat u najboljem svjetlu. 

Kasnije, kad te puste u eter, brzo zaboraviš na većinu neugodnih stvari koje su prethodile zelenom svjetlu koje kaže da si spreman za pravi mikrofon – ali neke ne zaboraviš nikad. 

Tri tjedna prije nego što sam dobila dozvolu da napokon idem u eter, sjedila sam u uredu na preslušavanju svoje simulacije šihte koja je zvučala puno bolje nego dva tjedna ranije, kad sam tek krenula – i dalje je bilo puno stvari koje ne valjaju, ali sve su se češće pojavljivale one koje valjaju.

A onda se pojavila najgora stvar koja se može pojavit pred šefovima – tri riječi koje sam snimila i zaboravila obrisat.

Tad sam psovala puno više nego danas jer sam bila 25-godišnji glupan, ali i dalje sam znala kad se smije, a kad ne; ne bi mi palo na pamet psovat pred šefovima, čak ni u formi poštapalice, ali to je stvar sa poštapalicama - nekad te iznenade baš kad ne treba. Nekad uopće nisu tvoje, nego tuđe.

Snimala sam dio prometnog servisa koji sam izmislila za potrebe simulacije šihte:

“Prometni servis radija XYZ. Situacija je standardna za ovo doba dana, gužve su posvuda jer se vraćate s posla, ali dobra vijest je da zasad nema dojava o nekim većim problemima. Naravno, ako vi znate nešto što ja ne znam, slobodno to prijavite na besplatni 0800 bla bla bla.”

Fino, kratko i korektno, trebalo je još samo ljudima reć: “Sretan put i sigurnu vožnju želi vam radio XYZ.”

Ali ja sam se negdje zaplela putem, što nije značilo da ću dozvolit da mi sve propadne i krenut ispočetka - umjesto da stanem, samo sam nastavila pričati jednakom intonacijom, a rečenicu sam, umjesto standardnim krajem, dovršila psovkom.

“Kasnije ću obrisat taj dio, snimamo dalje” - you foolish, foolish child.

Da sam stala ili promijenila intonaciju, odnosno povisila ton u znak protesta protiv vlastite gluposti, vjerojatno bih se kasnije sjetila da je to dio koji moram obrisat i ponovit. Čak i kad se ne bih sjetila, na ekranu bi se jasno vidjelo da audiozapis izgleda drugačije, kao što na Whatsappu vidiš kad je netko viknuo ili prestao pričat usred audio poruke, pa onda nastavio.

Ali nisam se sjetila, zbog čega je mojih 5 nadređenih koji odlučuju kad idem u eter - direktorica programa, direktor grupacije radija, programski direktor, kreativni direktor i moja producentica koja zapravo nije bila moja, ali imala me kao zadatak - čulo sljedeće:

“Prometni servis radija XYZ. Situacija je standardna za ovo doba dana, gužve su posvuda jer se vraćate s posla, ali dobra vijest je da zasad nema dojava o nekim većim problemima. Naravno, ako vi znate nešto što ja ne znam, slobodno to prijavite na besplatni 0800 bla bla bla. Sretan put i sigurnu vožnju želi vam… ku*ac u zube.”

Ne znam odakle mi K-U-Z - mislim, znam, u to sam se vrijeme družila s nekim ljudima kojima je to bila jedna od usputnih poštapalica - a ne morate mi ni javljat da je to ružno jer se apsolutno slažem. Pogotovo danas, 15 godina kasnije, kad ljude koji neprestano psuju smatram nezrelim sirovinama - ne ljude koji psuju onako nježno, usput ili one koji urlaju psovke kad udare malim prstom o stol, nego one kojima je to ključna stavka vokabulara bez koje se ne znaju snać u vlastitoj rečenici. 

Ali eto, 2011. sam svojim nadređenima slučajno servirala… KUZ. Što je i dalje bolje od dva bordela u bloku reklama - i otprilike jednako sramotno.

Srećom, moji šefovi su bili mladi, opušteni ljudi koji su samo počeli urlat od smijeha dok sam se ja crvenila u svim nijansama nelagode, a par tjedana kasnije sam dobila dozvolu za eter – u kojem sam ubrzo rekla Gibonni umjesto Bon Jovi, ali svi smo znali da je to sasvim simpatična, zanemariva greška jer uvijek može gore.

A može li gore od voditeljice koja se glasno zgraža zbog nagradne igre u kojoj ljudi na hladnoći daju dostojanstvo u zamjenu za novac? Ja bih rekla da može - gore bi bilo da se potiho zgraža u sebi i glumi da je to sasvim normalno, zabavno i “ništa sporno.” 

Može i bolje, naravno, bolje bi bilo da je mikrofon bio isključen i da nije usput vrijeđala kolege, ali meni je svejedno drago da smo ju čuli, barem po pitanju nagradne igre jer smo čuli glas čovjeka - koji trača, kao i većina ljudi, koji griješi, kao i većina ljudi, koji zna razliku između tople ljudske priče i hladne borbe za viralnost… rekla bih kao i većina ljudi, ali više nisam sigurna. 

Jedina šteta je što smo to morali čut slučajno, u sklopu gafa - bilo bi normalno da se o tome smije pričat glasno i namjerno. 

To je to za danas, hvala što ste svratili. 

(Sad vi kažete you’re WellCum).