Preostalo je još samo nekoliko stresnih dana i onda - Božić

Ne znam odbrojavate li već dane, ali ja sam počeo već odbrojavati i sate. U subotu je Božić. I baš se iskreno veselim Božiću. Općenito me taj cijeli prosinački ugođaj baš ponese. Volim kraj godine i blagdansko ozračje. Nema tu mnogo filozofije jer osjećaš se jednostavno – dobro. Stiže nam Božić. 

Kako bi rekla moja najmlađa kćer, moramo još samo pet dana spavati do Božića. Ona se Božiću veseli sigurno više od mene, ali tako to mora biti. Klinci se u blagdanske dane doslovno raspamete. Guštaju oni, a i mi roditelji zajedno s njima. 

Osim što za pet spavanja dolazi Božić, ušli smo i u najizazovniji tjedan u godini. Kud god se okreneš, čega god da se primiš – užurbanost i stres. 

Prije svega na poslu… bliži se kraj godine i toliko je stvari koje treba riješiti i završiti jer kraj je godine. Sve treba biti posloženo, dovršeno, arhivirano. Treba pribaviti dokumente koji nedostaju, provjeriti jesu li svi predmeti kompletirani. Knjigovodstvo također traži svoje. Zovu, šalju mailove, podsjetnike… U konačnici treba podvući crtu i napraviti analizu razdoblja iza nas jer kraj je godine. Posljednjih deset dana prosinca ionako se konkretno ne radi i treba požuriti. Maksimalno.

Neki su već blagdane i spojili, koriste se neiskorišteni dani godišnjeg i idući tjedan malo je onih koji će dolaziti u ured. Domjenci, kave, čestitanje. Blagdansko vrijeme osjeti se i na poslu. Osjeti se atmosfera prosinca na poslu, ali se bogme osjeti i stres. Htio ne htio, osjeti se i ne možeš ga izbjeći. 

Veseliš se svakom odlasku kući jer optimistično pretpostavljaš kako je doma sve mirnije, ali pretpostavka je majka svih… Vozeći se prema kući osjećaš kako se opuštaš, na radiju je svaka druga pjesma božićna. Razmišljaš o tome što će te više razveseliti kad dođeš doma. Čašica Teranina ili Bermeta? Uvijek nastojim razmišljati izvan okvira pa razmišljam o ideji kako bi Bermet mogao za početak i dolazak kući. Da presiječem radni dio dana i ovaj kućni, a Teranino onda za desert. 

Na radiju svira It's The Most Wondeful Time Of The Year i siguran sam kako mi Andy Williams želi poručiti kako je ova ideja sasvim logičan izbor i više nimalo ne dvojim. Ne znam kako kod vas, ali ja sam sto posto uvjeren kako povremena čašica ili dv'je pomažu u ovom tjednu i imaju terapeutski učinak. Toliko dobar da mu difuzor s par kapi eteričnog ulja lavande nije ni do koljena. Živjeli.

Skrećući u svoju ulicu ne mogu se nadiviti kako su susjedi bili vrijedni, dali si truda i ukrasili balkone, dvorišta, pročelja kuća. Ne znaš na koju bi stranu prije pogledao jer sa svih strana blješti. Bijele, žute, šarene lampice, svjetleći sobovi i zvijezde. S nekog balkona visi i Djed Božićnjak. 

Nema čeg' nema i sve izgleda super. Siguran sam kako je naša ulica najosvjetljenija ulica u gradu. Neki od susjeda nabijaju mi komplekse. Rame uz rame sa Salajlandom. Iz godine u godinu lampica je sve više i ako susjedi nastave ovako, već iduće godine imat ćemo novu božićnu atrakciju u Samoboru. Prodavat ćemo ulaznice, kuhano vino i fritule. Juhuuu.

Od svih kuća u ulici, jedino je naša kuća po pitanju lampica i dalje u mraku i upravo u tom trenutku upalila mi se lampica. Ne božićna već ona zbog koje je moja romantična veza s Bermetom i Teraninom postala sve više i više krhka. Poput staklene kuglice za bor. 

Čitava moja ideja opuštanja rasplinula se kao balon od sapunice jer sam znao što me čeka kad uđem u kuću. Ista situacija ponavlja se iz godine u godinu i pitanje od kojeg pomalo protrnem je ono koje se tiče lampica na našoj kući. „Kad ćeš ti stavit' lampice?“. Nije bilo postavljeno odmah, ali nisam dugo morao ni čekati. 

Svakog Božića ponavljamo ovu priču i taj „povuci-potegni“ trenutak postao je dio naše obiteljske božićne tradicije. Kao i tisućita repriza Najluđeg Božića ili Sam u kući na televiziji. Božić bez rasprave o lampicama nije Božić. K'o purica bez mlinaca. 

Ja i dalje uporno zaobilazim postavljanje lampica prije Badnjaka jer za mene Badnjak je deadline. Minuta kasnije ne bi imala smisla, ali jednostavno prije ne stignem. I svake godine, pa i ove, lampice će biti postavljene ako ne prije, na Badnjak. Potajno se nadam da će ona jedne godine odustati, ali ona se vjerojatno nada da ću ja lampice jedne godine staviti ranije. U nadi je spas. 

Budem, složit ću. Sigurno hoću, ali čim ulovim vremena. Kraj je godine i treba riješiti hrpu stvari. Lampice nisu visoko na listi prioriteta. Uostalom, lista prioriteta u tjednu uoči Božića nije ista nama muškarcima i ženama. Razlike su velike. 

Od ovih božićnih obveza, mi muški na sebe preuzimamo slaganje lampica. Bavimo se eksterijernim dizajnom i za to imamo sasvim dovoljno vremena. Do petka ako ne stignemo prije. Tu je još i nasađivanje božićnog drvca na stalak. Čovječe, to nasađivanje božićnog drvca je svaki put recept za mali živčani slom. Dosad se nije dogodila situacija da smo kupili drvce i da sam ga stavio na stalak bez muke. To traje i traje. Mnogo je elemenata koje treba uzeti u obzir i svi su jako bitni. Debljina drvca, širina rupe u stalku, dubina rupe, vlažnost drva, vrsta drva jer nije isto boriš li se protiv smreke, jele ili bora. 

Uvijek isti scenarij. Nakon što iskoristim običnu pilu, sjekiru i čekić, situacija je i dalje bez promjene. Drvce još uvijek nije na stalku. Sjetio sam se kako sam kupio japansku pilu na nekoj akciji prije par mjeseci i krećem u potragu za njom jer sam tisuću posto siguran da će ona najbolje odraditi posao. 

Nakon četrdeset i pet minuta kopanja po podrumu, garaži ili radioni, situacija je i dalje bez promjene. Nisam našao japansku pilu, ali sam zato pronašao peraje od najmlađe kćeri kojima se izgubio svaki trag i koja je ljetos do Karlovca plakala jer je išla na more bez peraja. Osim peraja pronađene su i dvije knjige za koje me frend uvjeravao da su kod mene, a ja sam ga uvjeravao u suprotno. Pronašao sam i kutiju s lampicama za bor. 

Da lampicama. Pih… malo je reći. Čudo. Tehnološko čudo. 1512 lampica, osam funkcija, za vanjsku i unutarnju upotrebu, 13,5 metara, toplo bijela boja, garantirani vijek trajanja 10.000 sati. 

To nisu obične lampice. To su lampice za sva vremena. Nisam matematičar, ali opet mi se upalila lampica. Proizvođač navodi kako one svijetle 10.000 sati. Ako svake godine lampice koristimo četrnaest dana, a u prosjeku su lampice na boru uključene nekih sedam sati, ove lampice mogu se koristiti do 2123. godine. Čovječe. 

Pobjedonosno jurim u kuću ne bi li što prije obavijestio gospoju kako danas-sutra osim nekretnine u nasljedstvo našoj djeci možemo ostaviti i lampice. Lampice za stotinu i dva naredna osvjetljena Božića. Ako to nije za uvrstiti u oporuku, ne znam što je.

Stavljam lampice na kuhinjski stol, krajičkom oka spazio sam već prve božićne kolače, a moj entuzijazam i razdraganost splasnuli su u onom trenutku kad je gospoja iz svog ormara donijela drugu kutija lampica koje je kupila prije nekoliko dana jer sam je uvjeravao da lampica od prošle godine nemamo jer su se pokvarile i da sam ih bacio. 

Ja se razgovora ne sjećam. Blackout. Sinkopa. Zaista ne. 

Moj pokušaj spašavanja situacije na način „da nam sad nedostaju još samo jedne lampice pa da svaka od kćeri ima svoje i da ovime ustvari izbjegavamo potencijalni sukob na ostavinskoj raspravi u nekom javnobilježničkom uredu u budućnosti“ nije urodio plodom. Svađica. 

Pouka priče: pažljivije slušaj vlastitu suprugu kad razgovarate o lampicama i nemoj od iste supruge za utjehu tražiti tri Linzera i dva Raspucanca. Promijenila se ploča. It's The Most Wonderful Time Of The Year zamijenio je Vojko V. Ne može.

Svađicu broj dva izazvala je činjenica kako sam za nasađivanje drvca iskoristio neki kuhinjski nož. Pogriješio sam jer sam prema njezinim riječima, uzeo najbolji mogući nož. Onaj koji je multifunkcionalan. Podjednako dobar za „trančiranje“ mesa, rezanje sira, sjeckanje povrća i onaj od kojeg prilikom rezanja nikad ne puca čokoladna glazura. 

Ovoj multi funkcionalnosti ja bih još nadodao i finu obradu crnogoričnog drva. 

Nadodao bih i to kako mi je šećer u krvi još niži nego prije. 

Kad smo kod šećera i kolača i muško-ženskih lista prioriteta u božićnom tjednu, primijetio sam kako se rasprave vode i oko pitanja koji će se kolači peći za Božić. Nas je u obitelji petero i svatko od nas ima svoje božićne favorite i želje oko kolača. Kad bi se sve želje uzele u obzir mi bi božićne kolače trebali početi peći već danas kako bi za „samo još pet spavanja“ sve bilo spremno.

U kuhinji će ovaj tjedan ionako vladati kreativni kaos koji će kulminirati u petak. U petak svi imaju nekog posla i centar događanja bit će kuhinja. Prije svega zbog kolača. Neće se ispeći svih dvadeset i pet željenih vrsta, ali kolača mora biti. K'o za Božić.

Gospoja peče kolače, starije kćeri isto peku kolače, ja isto dam svoj doprinos. Svi smo u kuhinji. Najmlađa kćer će isto htjeti aktivno sudjelovati. U nekom trenutku sustav će se srušiti jer će netko potrošiti posljednjih dvadeset deka maslaca koje je gospoji trebalo za dovršiti kolač, mala će srušiti neku zdjelu s kremom ili smjesom za biskvit starijoj sestri i u sekundi će od kreativnog kaosa ostati samo kaos. 

Tražit će se krivac, dokazivati pravo prvenstva na mikser, pećnicu i posudu za kuhanje na pari. Vika, galama, svađica. Više nitko s nikim ne razgovara. Tišnu razbija pjesma na radiju, Michael Buble pjeva It's Beginning To Look A Lot Like Christmas. Kakav trenutak. Za nazdraviti uz nešto kratko. Živjeli. 

Vrijeme ide, proizvodnja kolača je stala, gospoja mrmlja kako toliko toga još treba napraviti, bor još nije okićen. Viknut ću da ne brine jer ću joj pomoći, ali ne želim joj reći da je bor djelomično okićen. Na njemu su samo lampice, a imamo i rezervne. 

Osjećat ću se k'o u TV reklami jer ću otići do dućana po četvrti ili peti put taj dan i opet kupiti jednu ili eventualno dvije stvari. Tek kad sjednem u auto vidjet ću poruku da uzmem još pola litre ruma i pola kile oraha. Nek' se nađe. I vreće za smeće i tablete za suđericu. 

Sve to donijet će ovaj božićni tjedan. Užurbanost, stres, pa i poneku svađu. Ništa drugačije nego svih prijašnjih godina, ali tako to mora biti. Dio je to blagdanskog folklora. 

Gospoja će već sutra doživjeti preobrazbu i u maniri aktera Odreda za čistoću krenuti s generalnim čišćenjem stana. Prat će se zavjese, prozori, brisati prašina sa svih mogućih i nemogućih mjesta, tražiti božićni nadstoljnjaci… bezbroj puta izvlačiti i spremati usisavač. Nema veze što smo za Božić na ručku kod moje mame. Ne da se smesti jer sve mora biti na svom mjestu. Tip top. 

Veseli me što ove godine imamo i kuglice za bor. Imali smo i prijašnjih godina, ali svake dvije godine gospoju nešto pikne pa bi mijenjala. Ne bi više ljubičaste već bi srebrne. Onda srebrne više nisu fora pa se razmišlja o zlatnima. Ove godine bit će kombinacija zlatnih i crvenih. 

Nije moja gospoja jedina koja ima „problem“ s kuglicama. Predložio sam još prije nekoliko godina, kad smo imali kuglice iz domaće radinosti neka se s nekom od prijateljica zamijeni za kuglice. To bi bila win/win situacija. Kuglice samo mijenjaju adresu i svakog Božića ukrašavaju neki drugi bor. Svi sretni. S kuglicama smo ove godine mirni. Za razliku od lampica. S njima smo mirni naredne 102 godine. 

Proći će i ovaj tjedan i s nestrpljenjem ćemo čekati Badnjak navečer jer to je trenutak kad će konačno biti sve na svom mjestu. Kuća će biti čista, pospremljena, potpuno spremna za predstojeće blagdanske dane. Kolači gotovi, raspored odlazaka u goste i primanja gostiju dogovoren, francuska na hladnom, vanjske lampice postavljene, bor okićen… svi će razgovarati sa svima. 

Bit će mirno i ugodno. Polnoćka. Najmlađa će zaspati u boravku čekajući Djeda Božićnjaka i opet propustiti njegov dolazak. Možda će ga uspjeti dočekati iduće godine.

Kakav god da bio, predbožićni tjedan bit će iza nas, a blagdani tek pred nama. Trenuci za druženje i uživanje u krugu obitelji i dragih ljudi. Upravo onako kako blagdanima priliči i kako treba biti. Čarolija blagdana je pred nama. 

Opustite se, uživajte. Sretan vam predbožićni tjedan i još sretniji Božić. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva