Politika nas u životu prati u stopu, a afere koje iz nje proizlaze bacaju u očaj

I korona i Zagreb pride i (pre)kratka haljina Katarine Peović su pali u drugi plan. 
Bez obzira što je haljina saborske zastupnice „digla prašinu“, po reakcijama na internetu nije uspjela nadmašiti haljinu ex ministrice Žalac. Taj outfit ostao je u kolektivnoj memoriji jer se o crvenoj haljini pričalo danima. 
Je li haljina zastupnice Peović primjerena ili ne, meni nebitno. 
To je najmanje što me ljuti ovih dana. Zna se ili bi se barem trebalo znati kako se odjenuti za koju prigodu, a uostalom odijelo ne čini čovjeka, ali govori o njemu. 
Haljinica je bila kratkotrajna vijest, tek par minuta u vijestima ili pokoja riječ na portalima i to je to. Prošlo svršeno vrijeme. Aorist. 
Treba gledati u budućnost jer prošlost ne možemo mijenjati, a na budućnost možemo koliko toliko utjecati. 
No, što nam budućnost donosi? Sudeći po prošlom tjednu, ne baš mnogo dobrog. 

Imamo pobjednike tjedna, njih čitavu grupicu, a sve pod zajedničkim nazivnikom Janaf. Sva sreća da Josipa Rimac izlazi iz istražnog zatvora tj. trebala bi izaći krajem rujna pa će se osloboditi malo mjesta za novu „osumnjičenu“ garnituru. Dok čitava zemlja zbog korone grca u problemima, BDP strmoglavo pada, ljudi ostaju bez posla, turistička sezona bilježi veliki pad gostiju, nekima u čitavoj ovoj situaciji ipak ide dobro. Rade punim kapacitetom. 
Istražnom zatvoru ide dobro, popunjeni su. USKOK očito radi punim kapacitetom jer imaju posla. Žalosno, ali istinito. 
Naglašavam ovo „osumnjičenu garnituru“ jer svatko je nedužan dok mu se ne dokaže krivnja, ali gdje ima dima, ima i vatre.
Pa dobro političari, ljudi na pozicijama po gradovima i općinama, upravnim i nadzornim odborima, pomoćnici ministara po raznim ministarstvima, čelnici na visokim funkcijama – do kad?
Do kad? 
Ima dobrih i poštenih ljudi u politici, poznajem neke i ne želim generalizirati, ali sam strahovito ljut na pojedince. 
Taman kad pomisliš kako se situacija oko afera vezanih uz političare malo primirila i da ćemo konačno biti pošteđeni nekih novih, vrlo brzo postaneš svjestan kako je to u Lijepoj našoj očito nemoguće. 

U aferama uz koje se veže ime Josipe Rimac ljudi su ih Hrvatskih šuma, Hrvatske energetske regulatorne agencije, Ministarstva poljoprivrede, Ministarstva uprave, Ministarstva branitelja. Ono što je svima navedenima zajedničko jest to da žive i financiraju se iz proračuna koji punimo svi mi, hrvatski građani.
Zagrebački gradonačelnik jednom je prilikom izjavio „Pa je l' vi osjećate ovu zemlju, majku vam Božju j**em?“. Ta izjava izašla je na vidjelo u jednoj od afera gradonačelnika metropole, ali tko o čemu…
Pitam se i ja, kao i svaki građanin, osjećaju li svi oni koji su uvučeni u afere, mito i korupciju, nepotizam – zaista ovu zemlju. 
Osjećaju li zemlju onako kako bi ju trebalo osjećati. 
S ljubavlju, poštovanjem i nadom u svjetliju budućnost kako za nas mlade, tako i za našu djecu.
Upravo ti, koji su na funkcijama i koji bi trebali raditi za interese građana, našu zemlju, biti pokretači napretka i neke lijepe priče za naše klince danas-sutra rade upravo suprotno. 
I to je nešto što mi ostavlja gorak okus u ustima. 
Da, osjećaju oni jako dobro ovu zemlju, ali na potpuno krivi način. Onaj matematički i iz interesa. 
Na zemlju se gleda kao na privatni bankomat bez limita, a etika, moral i poštenje u trenu se zaboravljaju kad je novac u pitanju. 
Bepo i Mladen grdno su prevarili jer nekima je ipak „u šoldima sve“. Modus operandi ne poznaje granice, a kreativnost i maštovitost onih koji žele kruha preko pogače vrlo lako može poslužiti kao podloga za neki blockbuster. No, ni snimanje filmova u Hrvatskoj nije lak posao. Vrdoljak recimo mora HEP-u (Hrvatskoj elektroprivredi) vratiti 625 000 kuna. 

Slušajući sve sočne detalje pojedinih afera u čovjeku istovremeno pobuđuju čitav niz emocija jer ne znam što drugo prosječnog građanina, osim afera hrvatskih političara može natjerati da u istom trenutku bude na rubu suza, iznenađen, šokiran, ljut, bijesan, tužan, a na koncu i očajan.
Neka pravne institucije ove države rade svoj posao i neka svatko odgovara za svoja (ne)djela busaju se o prsa mnoga poznata lica iz političkog miljea s malih ekrana. 
Pravo i pravda nisu isto, bar smo tome svjedočili već previše puta. 
Ljudi su (i ja također) izgubili vjeru u pravosuđe. 
Kako drugačije objasniti činjenicu da kod malih ljudi pravosuđe funkcionira po hitnom postupku, a sudski procesi političkih lica s naslovnica beskrajno su i negledljivo dugi. 
Dok se jednima ovršuje ionako premala mirovina, drugi plješću s nogometnih tribina, viđa ih se po skupim i razvikanim restoranima, slika ih se na dugačkim jahtama kako se zadovoljno smiju. Treći pak svoju utjehu i pokoru pronalaze preko granice, u susjednoj državi. 

U ovoj posljednjoj aferi spominje se mito od gotovo dva milijuna kuna. 
Ej, dva milijuna kuna mita je navodno primio predsjednik uprava Janafa. Poduzeća u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske. Poduzeća čiji čelni čovjek ima plaću 25 000 kuna i to mu sigurno nisu svi prihodi.
Ono što mi nikada neće biti jasno kod svih ovakvih situacija i otkrivenih afera su apetiti pojedinaca. 
Brojke koje se spominju su nevjerojatne. Sanader – 200 milijuna kuna, Merzel – 6 milijuna kuna, Vidošević i ekipa optuženi za izvlačenje 40 milijuna iz HGK, u aferi Flajš uz koju se veže i ime supruge bivšeg premijera Karamarka spominje se 20 milijuna zahvaljujući gospodarskim malverzacijama plus dodatak od 11,5 milijuna za koliko je oštećen državni proračun…
Čovječe.
Postoji li neka gornja granica nakon koje pojedinci kažu, e sad je dosta. Neću više. Je li to milijun, dvije stotine milijuna, milijarda…
Ne mogu shvatiti tu megalomaniju i nezasitne apetite. Do kad gospodo? Koliko gospodo?
Istovremeno možeš spavati samo u jednoj kući, voziti se u samo jednom autu, nositi samo jedan sat na ruci, razgovarati samo na jedan mobitel… 

Svi oni imali su na svojim funkcijama izuzetno dobre plaće, a ako se na to dodaju još neke naknade za razne odbore i pokoji drugi posao, nisu bili „bokci“, a niti prosječni.
Ne znaju oni što je rastezanje od prvog do prvog, pretakanje i kombinatorika. Nisu se nikad imali prilike susresti s pojmom „visoki je datum“.
Kad vidim ovako sve na jednom mjestu, samo sam ljut. I to jako. 
Kad gledam na to sve kroz svoju situaciju i oči prosječnog građanina dođe mi muka i obuzme me bijes. 

Ljut sam jer sam prije dva tjedna vodio kćeri na kontrolu kod okuliste. I jednoj i drugoj promijenila se dioptrija i moramo dati napraviti nove naočale.  
Otišla je gospoja s njima do optike neki dan. Dva para novih leća i jedan okvir (srednja je rekla da će si ostaviti postojeći okvir) sa svim mogućim popustima samo četiri tisuće kuna.
I bilo mi je strašno reći im kako ćemo po naočale tek nakon plaće. Znaju da je stari zbog korone ostao bez dobrog dijela prihoda i imaju razumijevanja.
Pa kako ne bi bio ljut kad ja razbijam glavu i kalkuliram na koliko rata provući taj trošak, a netko bez problema uzme mito od dva milijuna kuna.
Saborskim zastupnicima koji su prisegli skida se imunitet ne bi li ih se moglo uhititi.   
I onda nemoj bit ljut situacijom u državi. Domovini.
Koju proždiru, trgaju na komade i isisavaju pojedinci isključivo za svoje vlastite interese.
Ljut sam, razočaran, bijesan, ogorčen, tužan i očajan…
Dođe mi da zaplačem od jada, ali suzdržat ću se još koji dan. Čekam.
Za koji dan bi trebao biti dovršen Spomenik domovini, još jedno Bandićevo čedo. 
Pričekat ću i otići, pa sam sa sobom pustiti suzu ispred spomenika. 
Kažu da su suze manje slane i manje gorke ispred spomenika vrijednog 34,7 milijuna kuna. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva