Uživam u vožnji. Kada planiramo daleka putovanja obavezno istražimo i sjajne ceste. Tako smo napravili čitav krug oko Islanda, a od veličanstvenih norveških fjordova odmarali smo se vozikajući se nekim od najimpresivnijih svjetskih cesta. Uživao sam i prije tri ljeta kada sam posudio prijateljev roadster i otišao na legendarni Grossglockner. Čak i kada idem na promocije znam istražiti ceste u okolici pa spojim dvije svoje ljubavi. Dakle, vožnja je moja stvar. Prije korone radio sam 35.000 kilometara godišnje i uživao u svakom od njih. Dobro, ajde, ne baš svakom. Jer ponekad dijeliš cestu s biserima, a neki od tih bisera zaslužuju poneki pasus.
Vjerojatno najopasniji su guzičari. Tako zovem one koji ti se nalijepe na guzicu i onda vidiš kako ti spominju majku dok se iz njihovog auta pari ta infantilna nervozna bijeda. I ne govorim sada o tome da se nalijepe kad voziš 45 lijevom trakom na nekoj velikoj aleji koja ima ograničenje 60 ili 70. Npr., ove sam ih subote na autocesti vidio trojicu. Dakle, nalazimo se u gužvetini usred turističke sezone i vozimo se u dvije guste kolone. Pa stanemo. Pa se opet vozimo. Klasična turistička harmonika koju vidimo svako ljeto, a pogotovo vikendom. I tu više ne vrijede pravila o lijevoj traci jer si u višekilometarskoj koloni. Ali neeee, guzičarima imaju neki svoj film pa u trenutku kada vide 100 automobila ispred sebe, i to u obje trake, svejedno nekako misle da u sekundi mogu prestići sve njih. Čak štoviše, oni drže da je to njihovo bogomdano pravo. I onda se zalijepe za guzicu ugrožavajući tako i sebe i mene ne bi li postali 99. auto u vidnom polju. I supruga i prijateljica kažu da su guzičari posebno agresivni i prljavi prema ženama što je i logično jer primitivci si uvijek daju više oduška kada osjećaju nadmoć.
Guzičari imaju i podvrstu, a to su slalomaši. Kada vide da se netko ne miče, onda rade slalom kroz kolonu. I nakon jadno nervoznih šest minuta blendanja, trubljenja i slaloma uspiju proći tri auta i osjećaju se božanstveno moćno.
I guzičari i slalomaši imaju problema koje ne mogu riješiti u jednoj običnoj kolumni, a jedino što mi uvijek bude žao jest njihovih suvozačica jer nije lako izdržati život s toliko jada. Iako sigurno postoje iznimke, mislim da kod njih dominiraju dvije vrste ljudi. Oni s bijesnim autima koji imaju osjećaj superiornosti i onima koji kur...em na krivom mjestu nešto kompenziraju. Dajte mašti na volju...
Možda sam to trebao reći na početku - vrlo sam aktivan vozač, lijeva traka je moj prirodni habitus, nisam jednom napunio državni proračun, ali vjerujem da vozim sigurno i poštujem uvjete na cesti. A ljetni vikend na autocesti znači da se moraš pomiriti s gužvom, a slalome prepusti Kostelićima.
Postoji i treća kategorija opasnih vozača, a njim nazivam ADDD-ovcima, attention deficit driving disorder. E, to su oni koji će se voziti 45 lijevom trakom kada je dozvoljeno 60. Ili će kamion koji ide 120 pretjecati sa 125 km/h i onda kampirati u toj lijevoj traci jer im se nekako baš sviđa, a gledanje u retrovizor im nije jača strana. Ili će se šminkati dok voze. Ili će pisati SMS-ove. Oni zapravo rade sve što bi i inače radili, ali su nekako zaboravili da su na cesti. I oni su jako opasni, iako njihova nefokusiranost obično uzrokuje nesreće s manjim posljedicama nego što to rade guzičari i slalomaši koji su ipak kategorija za sebe.
Onda ima i osvetnika. To su oni koje pretekneš, ali im se onda smežura ego, ili nešto drugo, i onda rade svakakve gluposti da preteknu tebe. I treba ih pustiti. Kao i uvijek, budale je uvijek dobro držati što dalje od sebe.
A postoje i oni koji su alergični na žmigavce. Oni se ponašaju kao da plaćaju svako korištenje žmigavca. I sad, ako su sami na cesti možda i ne treba paliti žmigavac jer banderi baš i ne znači nešto da ćeš ti skrenuti. Ali ako cestu dijeliš s drugim vozačima, pa upali taj žmigavac! Ne postoji alergija na žmigavce, vjeruj mi.
A ima i jedna posebno žalosna kategorija koja se zove – Uvijek sam u pravu, seronjooo! Njih mi je nekako posebno žao, a definitivno mi je žao svih koji ih moraju trpiti. To su likovi koji naprave glupost, ali onda ti još psuju mater jer ti se ne sviđa njihova glupost. Oni su uzaludni slučajevi. U autu, a često i izvan njega. Jer svi mi radimo gluposti, svatko napravi neku grešku. Ali kada je ne priznaš, i onda još druge okriviš, to je siguran put u ponavljanje te gluposti. I takve muceke treba žaliti. Ne treba se upuštati u raspravu s njima. Ni na cesti ni u životu. Oni su kronično alergični na ispriku, a takve treba izbjegavati.
Kada sam bio nešto mlađi znao sam biti agresiviniji u suočavanju s ovakvim likovima. Sada ih mnogo češće samo ignoriram. Jer im ne dam da me dirnu. Ne dam im da mi pokvare trenutak. Nisu vrijedni toga. Jednostavno nisu vrijedni toga.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.