Miss7 Blog 23. veljače 2021.

Otišao je napoznatiji terapeut u čitavoj regiji. Svetu je dodao malo boje...

Pixsell.

Nehotični terapeut, tako sam ga neki dan opisao. Definitivno je bilo nešto ljekovito u njemu. U tim njegovim pričama u stihu kojima je ringišpil ljubavi prevodio na naš osobni jezik. Mogao si okusiti te riječi, dok su srcem ocrtavale naše doživljaje. Nitko nije tako oslikao melankoliju na platnu od riječi. I pobjede i poraze... Definitivno je mogao nekoga iscijeliti.

Prvi put sam čuo za njega u osnovnoj, za vrijeme rata... Bilo je to vrijeme kada smo shvatili da živimo u miješanom društvu, kako se to tada nazivalo. Moji starci su imali nacionalno šaroliko društvo koje se raspalo s prvim mecima. Moje nije, bili smo dovoljno mladi da nas mimoiđe mržnja ili strah od drugačijih. Bilo mi je svejedno kako se zovu tate ili mame mojih prijatelja. Ali da... tada je postalo važno s koje su ti strane granice došli roditelji. Postalo je važno gdje si se ti rodio i kakav ti je naglasak. Meni nije.

A nije ni njemu. Sjećam se koliko se jasno suprotstavio političkim bijednicima sa svoje strane granice. I koliko je nadrljao zbog toga. U vremenu kada je unutar svake granice te razlomljene zemlje bilo previše rektalnih alpinista koji su političarima lizali riječi, on je odlučio oponirati nacionalističkom lavežu. To mi je bio prvi primjer javne osobe koja plaća cijenu za svoje stavove. I tada, i danas, mislim da se isplati. Sebi je otežao, ali nama je pomogao. Pomogao je onima koji su i dalje gledali ljudskost u drugima, umjesto da broje krvna zrnca. A brojači su ga prezirali. I tada i danas. Jer ga svi nacionalisti, s bilo koje strane granice, podjednako ne podnose, a takav orden časti zaslužuju samo posebni ljudi. 

Jer on nije podnosio ni granice ni ograničenost. Pa je i nama bilo lakše da budemo alergični na to. U jednom od bezbroj intervjua koje sam pogledao ovih dana izjavio je da nacionalisti imaju „pomeren centar za ravnotežu“. Zato je i toliko ljudi osjećalo da je njegov centar za ljudskost baš na mjestu.

Mensch je bila riječ koja mi je pala na pamet kada sam čuo da je otišao. Čuo sam je samo jednom, tijekom nezaboravne šetnje New Yorkom, kada ju je za mene iskoristio moj književni agent koji je bio Židov pa nije ni čudo da je koristio jidiš. Mislio sam da pretjeruje, ali sam dobro zapamtio tu riječ. 

Naš prijevod bio bi ljudina. Ili ako želite – Ljudina. Jer on je bio The ljudina.

Jer osim što je granice među narodima činio poroznima kakve bi i trebale biti, poroznima je činio i kočnice u nama. Jedan od njegovih najdivnijih blagoslova bila je dozvola da osjećamo. Ma i do gležnja. Ma i gležnjem, pogotovo kada se u nega sakrije srce. Dao nam je dozvolu da budemo ranjivi i dao nam je utjehu kada smo ranjeni. Zato sam rekao da je nehotični terapeut. Čak i za nas muškarce, što na brdovitom Balkanu i nije jednostavno. Ali čak smo i mi smjeli pustiti suzu, plakati za nekim našim Katrinama ili jednostavno, samo plakati... 

A uz dozvolu za ranjivost i suze znao nam je i puhnuti u krila... da se opet dignemo jer ti ljubav ne dozvoljava predugo puzanje. Živeti slobodno, živeti slobodno, živeti slobodno... Živeti... Ili živjeti... Njegovoj je publici svejedno.

Kada gledaš njegovu publiku vidiš da smo satkani od istog materijala. S koje god strane granice i koliko god kojih hormona imali... vezivno tkivo je isto, satkano od ljudskosti...

A to mogu samo ljudine.

I jedino što ne mogu je umrijeti. 

Ljudine ne umiru. 

Ako smo odlučili živeti slobodno, ljudine ne umiru... Cirkus ne odlazi iz naše male regije... Jer ljudine ne umiru. Ali samo ako smo odlučili živeti slobodno...

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 
 

Komentari 0