Odijelo ne čini čovjeka - pod uvjetom da čovjek nije žena

Srdačan pozdrav iz Las Vegasa, grada u kojem se svatko oblači kako želi i nitko ga zbog toga ne gleda čudno. 

To mi je jedna od najdražih stvari, ne samo u Americi, nego i u većini ostalih zemalja koje nisu Hrvatska - nitko se neće okrenut za osobom koja ima zelenu kosu niti se glasno zgražat zbog nečijih tetovaža. Kako bi se ovdje snašla ona tri najbolja argumenta za kontracepciju koji su nedavno prebili klinca u Dugom Selu jer ima dugu kosu? Nikako, ali vjerojatno ih ne bi ni pustili jer prije ulaska u zemlju moraš ispunit formular na kojem piše da nisi kažnjavan zbog nasilja. Osim ako si odlikovani branitelj, onda smiješ sve… no, wait, to je samo u Hrvatskoj. 

Slabo pratim što se događa doma ovih dana, ali znam što se događalo kad sam odlazila - opet smo bili u raspravi koja baš i ne pripada u 2022., ali to je već melodija na koju smo već navikli pa se nema smisla bunit.

Raprava se ovaj put vodila oko modno-intelektualne biopsije koja se dogodila prije desetak dana, kad je jedna žena - čije ime nećemo reklamirat jer nema potrebe - uzorkovala vizualni identitet profesorice Sunčane Roksandić i zaključila da on baš i nije primjeren za jednu profesoricu (ni za tv emisiju u kojoj se pojavila). 

Za slučaj da ne znate tko je profesorica Roksandić, evo mali šalabahter - stipendistica i doktorska kandidatkinja Odjela za kriminologiju Max Planck Instituta za strano i međunarodno kazneno pravo u Freiburgu, završila doktorski studij kaznenopravnih znanosti na matičnom fakultetu i doktorski studij Albert-Ludwig Sveučilišta u Freiburgu obranivši disertaciju kao međunarodni dvojni doktorat (Cotutelle de thèse) s ocjenom summa cum laude.

Tako je, većina nas je imala barem jednu vezu koja je trajala kraće od ovog popisa. 

“Da, ali kako se oblači?” - ne bi pitao nitko u Americi, ali bi iz Ministarstva tuđih poslova koje cvjeta u Hrvatskoj. Vratimo se na biopsiju koju sam spomenula maloprije, a koja je, za slučaj da ste zaboravili, osvrt jedne žene na drugu.

Pa kaže: “Silno me iznervirala u dnevniku jedne TV profesorica pravnog fakulteta…” - oh no, kako vas je oštetila? Evo kako, zapravo nikako.

“Friška frizura, pedantna šminka, pritom neočekivano jaka za informativni program i zadanu temu, a početak intervjua s rukama u džepovima (!) pomno izabranog kombinezona - slika koja više pristaje zabavnom programu. Pritom žena u istoj rečenici govori 'no međutim' i predaje studentima... Naravno, ne moraš biti masne kose, s podočnjacima i ofucanim sakoom ali ovo… Ok, nova generacija profesora. Moja je 4 godine hodala u istom sakou i hulahopkama kojima je otišla očica.”

Tell us how you really feel. Ima još, ali ne treba nam više.

Prije nego što krenemo o tome zašto žene i dalje ovako komentiraju druge žene kad ih to nitko nije tražio, moram se složit s dvije stvari - ruke u džepu nisu baš najbolje rješenje za televiziju, a “NO međutim” je abominacija i ja bi ju kažnjavala ponavljanjem 7. razreda.

Ali no međutim, lako za ove dijelove s kojima se slažem - idemo na ove koji me svrbe. 

“Friška frizura” - nego kakva, brate Miki? Na televiziji smo, nije zločin za tu prigodu oprat kosu.

“Pedantna šminka” - što bi žena trebala, lupit glavom u paletu sjenila pa što ostane, ostane? 

“Pomno izabran kombinezon” - jer se inače za televiziju i stvari koje su nam važne prvo treba nagongat lijepila, pa odvrtit deset krugova ispred ormara i uzet prvo na što padneš. Bonus bodovi ako napraviš sve to, ali vrtiš se ispred susjedinog ormara.

“NARAVNO da ne mora doć masne kose, s podočnjacima i ofucanim sakoom, ali ovo…” - 

Ali ovo ŠTA? Što ne valja? 

Dogovorit ćemo se kasnije što točno ne valja i u kojem dijelu glave to što ne valja živi, ali prvo ću vam ispričat jednu priču koju nosim iz djetinjstva - o tuđim kompleksima koji su postali i moji, a počeli su s noktima u boji. 

Unatoč tome što me u prvom osnovne ošišala na dječaka iz družbe Pere Kvržice, mama me uvijek oblačila u nešto što su svi zvali “lijepa curica.”

Haljine i košuljice s onom kragnom koja se kopčala iza vrata (i koja se skidala za vrijeme ručka), lakirane cipele, rajfovi i sve ostalo što je bilo lijepo, moderno i slika prave male dame. To što sam se penjala po drveću i povremeno valjala u blatu je druga strana priče, ali većinu vremena sam izgledala lijepo, skladno i uredno. 

Mojoj mami su najdraži dio outfita uvijek bile lakirane cipele, a meni – lakirani nokti. 

Kad god sam imala priliku, a imala sam ju svaki put kad bi joj iz ladice s kozmetikom ukrala sve što mi se sviđa, lakirala sam nokte. Najčešće crvenom bojom, da budu kao njeni – kad si dijete, želiš sve što ima tvoja mama. 

Upis u školu je, osim frizure koju nitko ne želi, značio i da više ne smijem lakirati nokte, što mi nije previše smetalo jer sam imala drugog posla, alinomeđuto, želja se vratila u 6. razredu. 

Tad sam već imala “svoje novce”, što je značilo da mogu imat i svoje boje laka za nokte. Lakovi su se u to vrijeme kupovali ili u Nami ili na placu, na kojem su gospođe na štandu uz standardne čokolade “3 za 10” nudile i 50 nijansi sedefa u bočicama na kojima je pisalo Constance Caroll. 

Za 50 kuna si mogao kupiti ruž i lak, a ostalo bi ti dovoljno za novi OK!, Teen i srednji pomfrit u McDonald’s-u. 

Good times, pogotovo kad se sjetiš da tad nije bilo Instagrama, što je značilo da nisi imao pojma kako se točno šminka, a to je, kad imaš 12, jedna od najljepših stvari na svijetu. Temelj zdravog djetinjstva je da u periodu od 11. do 18. godine izgledaš kao potpuni idiot - što sam ja, uz pomoć jednog laka, jednog ruža i jedne palete ljubičastih sjenila dovela do savršenstva. 

Do kraja šestog razreda sam imala nekoliko lakova, a najdraži mi je bio srebrni koji sam dobila na poklon od tete.

Preslikala sam ga na nokte istu večer i obožavala ga sve do Božića, kad me netko (potpuno nebitno tko) pitao: “Tebe takve stvari vesele?”

Zvuči kao usputno pitanje ako ne znaš osobu koja ga postavlja, ali kad ju znaš, zvuči otprilike ovako: “Tvoj intelektualni domet se svodi na farbanje noktiju?” (Okreće očima na francuskom).

Godinu kasnije, na Božić sam isto pitanje dobila za kosu koju sam nakovrčala. 

Godinu iza, za outfit.

“Ne moraš se uređivati za nas”, it said.

Imala sam haljinu, crne najlonke sa srebrnim šljokicama i čizme do koljena – ništa pretjerano spektakularno za klinku od 14 godina (i nimalo vulgarno, naravno, mama me ne bi pustila iz stana), ali bilo je sasvim dovoljno za još jednu opasku: “Tko nema u glavi, ima u nogama.”

A što ste vi dobivali za Božić? 

Kad imaš 37 i netko ti kaže da si vjerojatno glup jer nisi obučen (odjeven, jasno) dovoljno pametno, znaš da imaš posla s tuđim kompleksima. Kad to čuješ s 14, vjeruješ mu i počneš razvijati vlastite.

Moji su se udobno smjestili u ovu misao: “Pametni ljudi nose pametnu odjeću, imaju pametne frizure i definitivno nemaju nalakirane nokte.”

Slično sam ponovno čula na faksu, od profesora koji je jednu kolegicu pitao: “Niste stigli ovo naučit, a stigli ste nalakirati nokte?”

Na ispite sam izlazila u raznim varijantama – nekad potpuno spremna, nekad napola, nekad samo da vidim kako izgledaju pitanja – ali NIKAD, niti jedanput s nalakiranim noktima. 

Jer su nokti - zajedno s odjećom koju nosiš - glavni indikator intelekta i znanja. Ja sam to naučila s 12, potvrdila s 20 u kabinetu profesora, a danas, kad imam 37, znam da takve stvari govore isključivo iskompleksirani ljudi. 

A takvi ljudi često misle da su nevjerojatno pametni – što možda i jesu, ali sasvim je moguće bit nevjerojatno pametan i nevjerojatno glup u isto vrijeme.

Ideja da netko nešto nije naučio ali je STIGAO nalakirat nokte je nevjerojatno glupa ideja koja podrazumijeva da su ljudi nesposobni u jednom trenutku razmišljat o dvije stvari. 

Prosječna osoba ima sposobnost razmišljati o više stvari odjednom, a samo ispodprosječnoj može past na pamet da lak na noktima znači da su ti misli vjerojatno prazne i da su ljudi koji su se “sredili” sigurno glupi jer je to vjerojatno jedino o čemu razmišljaju cijeli dan. 

Nego, vratimo se na biopsiju profesorice Roksandić i vješto sročenu insinuaciju da možda baš i nije… dovoljno neugledna da bi ju se shvatilo dovoljno ozbiljno? 

“Odijelo ne čini čovjeka”, često vole reć ljudi, što je istina, ali istina je i da oni koji to najviše naglašavaju često vole odlučit da si glup jer nisi obučen dovoljno “pametno.”

Pogotovo ako je u pitanju žena. 

Da je profesorica Roksandić kojim slučajem modno osviješteni muškarac koji se pojavio sa svježom frizurom i pomno odabranim odijelom, priča bi bila potpuno drugačija - tad bi svaki njen dobar outfit mirisao na “uspjeh”, a svaki loš bi samo bio zanemariv jer “kog briga kakav je outfit, bitno je kakav je čovjek”.

Ako ne živite ispod kamena, vjerojatno već odavno znate da žene i muškarci žive po potpuno drugačijim pravilima.

Muškarca se rijetko svodi na odijelo – ženu konstantno. 

Jel se sjećate kakvo je odijelo Milanović imao na inauguraciji? 

Vjerojatno nemate pojma. 

I vjerojatno jako dobro znate što je na svojoj imala Kolinda – njen inauguracijski outfit je bio na naslovnici svega ikad. Danima.

“Odabrala je plavu boju koja simbolizira ozbiljnost i odlučnost, a sveukupnom elegantnom dojmu pridonijela je kombinacija haljine i kaputa u istoj boji, kao i osnovna blaga A linija idealne dužine te nenametljivi pojas hrvatskog pletera.”

Mislim, lijepo je izgledala, ali nije ni Milanović došao kao vreća krumpira pa nitko nije radio naslovnice od toga.

Zašto narod ne zna gdje je Zoki kupio cipele? Zašto to nije bila jedna od glavnih tema?

Tako je, jer znamo da je nebitno da o tome pričamo. 

Drago nam je da je imao hlače i sako, kravata i cipele su mu izgledale čisto i oprao je kosu – sasvim dovoljno, ne treba dalje. Čak i da je došao u spektakularnom odijelu, to bi i dalje bio samo usputni bonus - zgodna estetska crtica koja ne bi preuzela priču.

Zašto nam isto nije dovoljno kad je u pitanju žena? 

Zašto Milanovića nitko nije pitao čime njeguje lice i gdje je kupio gaće za inauguraciju?

Zašto ne znamo kako održava liniju? 

Zato što to nikog ne zanima, jasno, ne kad je u pitanju muškarac. 

Bilo bi malo čudno da predsjednika pitaš što doručkuje i pišeš detaljna izvješća o njegovom sakou. 

Ne bi baš bilo na mjestu. 

Bilo bi neprimjereno, nepotrebno, bizarno - pogotovo ako na temelju outfita procjenjuješ koliko je netko sposoban ili nesposoban za svoje radno mjesto.

Bilo bi čudno da se muškarca svodi samo na odijelo – zašto i dalje nije čudno da je za žene to standard? 

Odijelo ne čini čovjeka, ali čovjek i žena su u nekim stvarima i dalje dva potpuno odvojena pojma.

Da nisu, nikom ne bi palo na pamet propitkivat intelekt jedne doktorice i profesorice jer se, eto, malo bolje oprala za televiziju.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva