Na što ćete potrošiti svoja zadnja 24 sata?

Na što ste danas gubili vrijeme?

Ja sam na jednu Kristinu. Ne puno, možda pola minute, ali svejedno, izgubila sam pola minute na Kristinu, što je 45 sekundi više nego što Kristina zaslužuje.

Sve je krenulo s 3 kondoma.

Objavila sam sliku u subotu navečer, internet kaže da je riječ o brazilskoj reklami za kontracepciju.

Uz sliku sam napisala da znam par krkana koji zlostavljaju novinarke, a koji bi dobro pasali u reklamu.

Mnogi bi dobro pasali u reklamu, ali taj dan su u fokusu bili oni krkani bivšeg ministra.

Kristina se naljutila, što je njeno demokratsko pravo, čak i ako je u krivu.

Jer je novinarka oduzimanje slobode i maltretiranje krkanskim gebisom zapravo sama tražila.

Malo mi je falilo da ignoriam Kristinu onako kako nju ignorira zdrav razum, ali nisam, jer ne podnosim ljude koji opravdavaju nasilje, pogotovo ne nad onima koji rade svoj posao i traže korumpiranu dlaku u pokvarenom jajetu.

Napisala sam Kristini da je ona sve što ne valja s Hrvatskom, jer su ljudi koji opravdavaju kriminal upravo to.

Tridesetak sekundi nepotrebnog posla - ona neće shvatit poantu, a ja sam ostala bez pola minute života.

Pola sata kasnije sam sjela u auto i otišla na trening - Kristinu sam zaboravila jer nebitne stvari zaboraviš - i pronašla novu stvar na koju ću gubit vrijeme.

Zapravo ne vrijeme, ovaj put su bili živci.

Na putu do dvorane sam, po magli koja je toliko gusta da podsjeća na juhu od gljiva, naišla na 5 vozača koji voze bez svjetla.

Da zbrojim minute koje sam potrošila na nerviranje oko debila u prometu, bilo da su oni koji ne daju žmigavac, oni koji ne pale svjetla ili oni koji parkiraju preko jednog i pol mjesta, mislim da bi skupila sigurno preko tjedan dana izgubljenog vremena.

Često trošim vrijeme i živce na takve stvari. Kad vidim da je netko stao na invalidsko mjesto, uvijek pogledam ima li naljepnicu koja mu to dopušta i ako vidim da nema, opet se nerviram.

Nekad par minuta.

Nekad desetak sekundi.

Živciram se i zbog činjenice da ljudi ne znaju pisat brojeve. Minimalno jednom dnevno vidim nešto ovog tipa:

“300-injak.” Tristoinjak.

“3-će godine života.” Triće.

“20-tak.” Dvadesettak.

I tu bi sigurno skupila barem pola dana izgubljenog vremena.

Da krenem zbrajat vrijeme koje sam izgubila na kavama na koje nisam htjela ić, bojim se da bi se dao složit jedan jako dobar godišnji.

Vrijeme koje sam izgubila na udovoljavanje ljudima koji to ne zaslužuju bi moglo bit cijelo polugodište.

Vrijeme koje sam provela čekajući osobe koje misle da je simpatično što kasne bi se sigurno dalo spojit u jedan produženi vikend.

Odvojeno, svaka od ovih stvari djeluje kao sitnica - dok ih ne pokušaš zbrojit.

Svatko od nas ima svoj popis gluposti na koje gubi vrijeme i živce.

Na neke moraš gubit vrijeme, tipa na gužve u prometu kad se voziš na posao, ali na neke - tipa na kolegicu s posla koja te iritira pa o njoj razmišljaš i kad više nisi na radnom mjestu - ne moraš.

Kad sam imala 13 (13.-inaest), mislila sam da do 35-e (35-pete) imam beskrajno puno vremena.

Sad mi se čini da je proletilo u 3 sekunde, točno koliko je trajalo pamćenje zlatne ribice koju sam s 13 imala na radnom stolu.

Obožavala sam buljit u nju kad je trebalo čitat lektiru ili pisat zadaću, što je isto zapravo gubljenje vremena, ali barem je bilo lijepo.

Zvala se Kobe.

Ja još ne znam reć po “pokojnom” Bryantu.

U vrijeme kad je Kobe ribica bila na mom stolu, do 35-og rođendana mi falilo skoro koliko i njemu do zadnjeg.

Jeste li ikad razmišljali kad vam je zadnji rođendan?

Ja jesam, jer sam na poslu imala kolegicu koja je tjedan dana nakon svog rođendana doživjela svoj zadnji dan.

Otišla je na godišnji u petak, objavila fotku na Instagramu i to je bilo to.

U subotu je više nije bilo.

Jeste li ikad razmišljali o tome što će bit vaša zadnja objava na nekoj društvenoj mreži?

Zadnja poruka.

Zadnji telefonski poziv.

Ja jesam, jer se sjećam kad sam zadnji put pričala na telefon s tatom.

I kad se nisam vidjela s njim prije mora jer sam išla gubit vrijeme na kavu s frajerom s kojim sam već predugo gubila vrijeme.

Tad sam to htjela, jbg, ali već tad sam trebala imat snage priznat da gubim vrijeme.

To je najveći zajeb s gubljenjem vremena na stvari na koje ne bi trebao - najteže je na vrijeme shvatit da to radiš.

Nebitne stvari se toliko lako nametnu kao bitne, zavedu te i odjednom misliš da za sve ostalo ima vremena.

Koliko vremena dnevno provodite radeći nešto što zapravo ne želite?

Opet, ne govorim o poslu i stvarima koje se moraju - govorim o stvarima koje ne morate, ali ih svejedno birate.

Koliko dnevno gubite vremena na živciranje oko stvari koje se neće promijenit ma koliko se uzrujavali oko njih?

Koliko ste u životu popili kava s ljudima jer vam je bilo bed reć da ne želite?

Koliko ste mjeseci i godina potrošili u vezi koju ne želite?

Koliko nekretnina ima Kujundžić? Pardon, kriva tema.

Koliko ste do sad sebe potrošili na živciranje u prometu, na poslu ili u Pošti?

Ja se trošim svaki dan (bravo Majstore, jedini si skužio) na takve nebitne gluposti.

Na Kristinu.

I na lika koji nije upalio svjetla, kao da će ih upalit ako se ja dovoljno naljutim.

Trošim sebe na njega isključivo vlastitim izborom.

On će u svakom slučaju bit idiot koji ne pali svjetla po magli, ali ja mogu odabrat hoću li dozvolit da me njegova glupost potroši.

Na sljedećem raskrižju me može pokupit tramvaj; ne želim da mi je zadnja misao kojom sam se bavila debil u Dači koji vozi u ingocnito modeu.

Ne želim da je zadnja poruka koju sam poslala ona u inboxu neke Kristine koja voli korupciju više nego se kruha najest.

Ne želim da je moja zadnja kava bila s nekim s kim ne želim dijelit svoje vrijeme, ali to radim iz pristojnosti.

Ne želim da je moje “zadnje” išta potrošeno na krive stvari.

I svejedno to stalno radim - gušim se u kondomu koji sam sama navukla preko glave.

Svi se trošimo na hrpu nepotrebnog svaki dan, jer imamo osjećaj da nam nije zadnje.

Najčešće nije.

I onda jednom je.

Tragično je to da se, tek kad netko ovoliko velik doživi svoje “zadnje”, kolektivno sjetimo da nitko ovdje nije zauvijek.

I tragično je koliko brzo zaboravimo i opet se počnemo trošit na gluposti.

Ponekad brže od Kobe zlatne ribice.

Znamo da je život kratak, ali ne mislimo da se to odnosi konkretno na nas.

Kratak je drugima, ti imaš vremena izgubit jedno polugodište.

I onda te 13-godišnja curica koja nije izdržala do ljetnih praznika podsjeti da nemaš.

Da vam je danas zadnje, biste li bili zadovoljni stvarima na koje ste potrošili vrijeme?

Ja ne bi, zbog Kristine, ali potrudit ću se da sutra budem manje bahata prema vremenu koje “imam.”

POGLEDAJ ČETVRTU EPIZODU VIDEO SERIJALA BY MISS7 "MISS7 SE UDAJE": CVIJEĆE I TORTA