Miss7 Blog 05. studenoga 2020.

Na mladima svijet ostaje; na nama je odgovornost kakav će on za njih biti

„Lik koji je odrubio glavu srednjoškolskom profesoru u Nici ima 18 godina, luđak koji je jučer krenuo napraviti masakr u Beču 20 godina, Danijel Bezuk  pucao je iz kalašnjikova na Vladu s 22 godine. Ima ih još, širom svijeta. Poremećeni klinci. Bože sačuvaj.“, napisao je to neki dan jedan moj prijatelj na Facebooku i već mi nekoliko dana ti podaci, ovako poredani, ne izlaze iz glave. Neki će u komentarima reći da je to zbog interneta i svega što im je preko ekrana dostupno od malih nogu. Drugi će tvrditi da je to posljedica kapitalizma i utrke za novcem, a treći ponavljaju da su mladi ljudi oduvijek bili ti koji su pravdu radikalno uzimali u svoje ruke i slijepo slijedili svoje ideale ili bili skloni indoktrinaciji. Vjerojatno ima svega toga pomalo i još ponešto u sociološkoj analizi ovih mladih ljudi, ali ostaje činjenica da smo negdje grdno pogriješili ako su naši mladi tako bijesni, tako alijenirani i spremni tako lako umrijeti. 

Ubojica s bečkih ulica već je od prije poznat policiji. Povezivali su ga s islamističkim organizacijama i već je neko vrijeme proveo u zatvoru. Očito prekratko. Tada je izjavljivao da se htio osamostaliti i zarađivati pristojnu plaću pa je zato odlučio krenuti za Siriju, unatoč „potpuno normalnoj“ obitelji u kojoj je živio. Tek koju godinu kasnije pucao je na slučajne prolaznike noć prije lockdowna (ok, jezikoslovci, zatvaranja) u Beču i ubio četvero ljudi (zasad, još ih je 15 ranjeno u bolnici). 

Trebamo li se bojati generacija koje dolaze? Što se događa s tek propupalim klincima diljem svijeta koji radije izabiru smrt nego život? 

Prije neki dan sam napokon pod strogim epidemiološkim mjerama pogledala predstavu Hotel Zagorje prema istoimenom romanu Ivane Bodrožić. Davno sam čitala taj roman pa sam potpuno zaboravila koliko je potresan i koliko je ta Ivanina prognanička priča o odrastanju u hotelu u Kumrovcu bolna i teška. Rat je prepričan iz perspektive desetogodišnjakinje, djevojčica koje su jedno ljeto prognane iz svog doma u koji se više nikad neće vratiti i koje zajedno sa svojim majkama ili bakama čekaju vijesti o smrti svojih očeva.

Trauma koja im nije obilježila samo djetinjstvo, već ih je vjerojatno formirala i obilježila do kraja života. Neke od njih uspijevaju svoju patnju pretvoriti u kreativnu energiju, poput Ivane, neke se ne žele sjećati tog razdoblja i negiraju svako zlostavljanje, strah ili tugu, a neke postaju agresivne i tako nastavljaju taj začarani krug. Osim što je predstava izvrsno režirana i glumljena (glume samo žene sve uloge i to majstorski) svjedočenje djevojčica toliko je potresno da su se cijelo vrijeme čuli jecaji iz publike ispod maski a zbog otopljene maskare na licima nakon predstave, publika je izgledala kao da izlazi s nekog Halloween partija, a ne iz kazališta. 

Oduvijek sam teško podnosila patnju djece na ekranu, na pozornici ili u knjigama, ali otkad sam majka to u meni izaziva potpuni potop i još danima ne mogu doći sebi nakon što pročitam ili negdje vidim dječju bol. Nisam u tome usamljena, empatija prema najslabijima i onima koji se ne mogu braniti u našem je društvu oduvijek prisutna, ali pitam se u kojem trenutku ispuštamo iz vida tu ranjenu djecu i zatvaramo oči nad njihovim patnjama?

Odrastanje je dovoljno teško samo po sebi i bez dodatnih trauma s kojima se djeca ne znaju i često ne mogu nositi, a društvo ih svejedno pusti bez nadzora i ruke pomoći da se snalaze sami. Jer kao što Ivana u knjizi i u predstavi kaže, nakon svega što je proživjela, spoznaja da je sve moguće pa čak i da jedan dan ostaneš bez svega, što kao dijete ali nerijetko i mi odrasli, uzimamo zdravo za gotovo. Što učimo svoju djecu? Kako ih štitimo od ponekad preružne stvarnosti? Jesu li empatija i tolerancija osnove našeg odgoja ili svojim primjerom i mržnjom ponekad pokazujemo suprotno? Roditelji, na nama je najveća odgovornost i onda kad zakažu i društvo i vladajući. O nama ovisi budućnost. Jer našim mladuncima takav svijet ostaje. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0