Srdačan pozdrav svima u ovom predivnom, svečanom tjednu kad su - zbog izuzetno povoljne epidemiološke situacije, kažu - napokon otvorene sve škole. Od 1. do 4. razreda, doduše, što možda nije idealno, ali je i dalje sasvim dovoljno da vaše dijete jednog dana negdje postane direktor.
U čast početku škole, pripremila sam jedan mali matematički zadatak čiju radnju ste vjerojatno već pogledali na snimci (nije za ocjenu, nemojte se bojat):
Dva automobila putuju od točke A do točke B. Vozilo A ima prednost, vozilo B mu tu prednost oduzima. Jedan od vozača na semaforu izlazi iz auta, a par sekundi kasnije, izlazi i drugi te se mlate nasred ceste. Suvozačica jednog pokušava rastaviti mlaćenicu (znam da se kaže tučnjava ali ovo na snimci izgleda kao da su se potukli Mio i Mao (la la la la la) pa je samo mlaćenica), na što ju drugi vozač odguruje. Pojavom zelenog svjetla na semaforu, svaki vozač sjeda u svoj auto - prvi kreće svojim putem, drugi istim tim putem i namjerno se zabija u auto prvog. Izračunaj površinu mikropenisa.
Odgovor nije Nedjeljom u 2.
Može i jedan zadatak iz psihologije kad smo već u zadacima - koja je vaša najveća mana?
(Dečki iz priče iznad ne moraju odgovarat).
Ovo je jedno od omiljenih pitanja za postavit poznatim osobama kad ih se intervjuira za neki časopis - i većina ga voli shvatit kao priliku da se suptilno pohvali.
“Moja najveća mana je to što sam predobra prema ljudima.”
“Ponekad sam jednostavno preveliki perfekcionist i dajem 250 posto u svakoj situaciji.”
“Radim prefine kolače i koža mi je presvilenkasta.”
“Imam kronično prenabujalu empatiju prema koalama.”
“Petar Grašo me previše cijeni.”
Ne znam koja je vaša najveća mana, ali moja nijedna nije toliko profinjena i glamurozna.
Meni je najveća mana to da sam potpuni idiot.
Ne u svim kategorijama, imam i neke dobre strane - kolači su mi jestivi i Petar Grašo me cijeni točno onoliko koliko treba - ali u kategoriji za najnelogičnije (ne)živciranje mogu dobit nagradu za životno djelo.
Kad su u pitanju velike stvari, ili barem stvari zbog kojih se sasvim razumno naživcirat, mirnija sam od Leopolda Mandića (ovog sadašnjeg).
Kad sam imala sudar i totalku auta - mirna.
Kad sam pala niz stepenice s novim umivaonikom i shvatila da je skršen - mirna.
Kad je bio potres - mirna.
Otkaz - mirna.
Berend - Mirna.
Mirna sam kad je sasvim ok (i možda poželjno) da ne budem - što je veće sranje, u glavi mi je veća bonaca.
Da sam u avionu koji se ruši, vjerojatno se ne bi previše uzrujavala.
“Padamo, jbg, svi moramo od nečeg umrijet. Dobro da sam ostavila uredan stan.”
S druge strane, kad mi se netko tijekom uobičajenog leta (avionom koji ne pada) spusti u tijelo sjedalom bez da pita jel mi smeta da se spusti… pridrži me, maleni Kriste.
Naravno da mogu samo zamolit osobu da se pomakne i smireno nastavit s danom (jednako smireno kao da se avion ruši), ali iz nekog razloga, situacija me obuzme.
Obuzme me ljutnja jer ne mogu shvatit kako ljudima nije prirodno pitat “oprostite, jel vam ok da vam malo uđem u tijelo sjedalom?”
Ljuta sam prije nego što pitam da se pomakne, ljuta sam i nakon što se pomakne.
Ali ovo je još stvar oko koje se možda i razumno živcirat - vjerujem da većina ljudi ne voli tuđe sjedalo u svom osobnom prostoru.
Ja se, kao vrhunski idiot, opterećujem i puno nelogičnijim stvarima.
Za razliku od bonace koju imam u glavi kad se događaju velika sranja, što je sranje manje, gluplje i nebitnije, veća je šansa za prolom mozga.
Netko stalno govori “jer” umjesto “jel” ili “jel” umjesto “jer”?
Prolom mozga.
Ako se ruši avion, samo me nemojte stavit pored osobe koja kaže da se boji “zato jel” ne želi umrijet.
Ni pored osobe koja ime Liam izgovara Lajam.
Pustila sam nekog da se prestroji ispred mene i NIJE MI MAHNUO u znak zahvale?
Prolom mozga.
Netko mi je oduzeo prednost?
SLOM. DUŠE.
Tijelo mi se zgrči kao da mi je netko u žile ulio bočicu korektora (onog za papir, ne onog za podočnjake) i podivljam. Ne želite bit sa mnom u autu kad netko na radiju najavi da uskoro stiže “Lajam” Payne ili kad se netko ispred mene vuče, pa požuri taman da ja više ne stignem uhvatit semafor - stvari koje znaju izać iz mojih usta u takvim trenutcima su stvari koje Eminem ne bi stavio na album.
Ali u avionu koji pada sam buketić cvijeća.
Neću se ispričavat za nelogičnost svojeg rezoniranja, ovo je rubrika MANE, a ne “moli se mlada pjevačica da se lažno pokudi za stvari na koje je ponosna.”
Moja najveća mana je da sam potpuni idiot koji ne zna dovoljno brzo prepoznat stvari oko kojih se NE vrijedi živcirat i koje samo treba pustit na miru.
Nikad ne bi izašla na raskrižju i potukla se kao ona dva lika u Novom Zagrebu, ali nedavno sam imala baš takvu priliku - koju sam si organizirala sama.
Vrijeme je da vam ispričam priču o Mr. Mrsed’su - najvažnijem nevažnom čovjeku na svijetu.
Postoje dvije vrste vozača Mercedesa - oni koji voze Mercedes i oni koji voze Mrsed’s.
Moj najvažniji nevažni čovjek na svijetu je iz druge kategorije.
Svako od nas u danu ima barem jednog potencijalnog Mr. Mrsed’s-a; većinu vremena ga uspijemo izbjeć, ali tu i tamo se stvari poslože i grafovi nam se presijeku.
Moje sjecište se nalazilo na sredini jednog zagrebačkog raskrižja. Bilo je oko 10 ujutro, vraćala sam se s treninga i čekala da se upali zeleno na zadnjem semaforu na putu do mog stana - još 200 metara ravno, prva desno, druga lijevo i doma sam. Nije mi se žurilo, zapravo mi je odgovaralo da ostanem u autu još par minuta jer je na cd-u koji sam slušala taman kretala pjesma uz koju se najviše volim derat.
Mr. Mrsed’s je u svom crnom autu čekao zeleno na semaforu preko puta. I on je planirao ravno - nema žmigavac, dakle ide ravno. (Ono što se dogodilo sljedeće vas neće šokirati).
Pali se svjetlo, krećem.
Kreće i on.
Ipak ne ravno, ipak ide lijevo. Bez žmigavca, juri prema zebri da uspije proć prije nego što krenu pješaci. I pokušava mi nasilno uzet prednost.
“Pusti ga” - rekla bi moja mama, ali mama nije sa mnom u autu, a i da je, svejedno ne mogu.
NE-MO-GU.
Neću.
Neću jer ne mogu i ne mogu jer neću.
Ulazim u raskrižje.
Ulazi i on. Pokušava se nametnut.
Ja mu ne dam.
Znam da bi ga Petar Grašo pustio i opušteno nastavio s danom, ali ja ne mogu.
Svijet propada zbog kretena koji kradu tuđu prednost jer misle da je njihova traka uvijek glavna.
Ne može, jebite se ti i tvoj Mrsed’s, pričekat ćeš.
Pritišće gas još jače, pritišćem ga i ja.
Zaboravljam na pjesmu koja svira, ovo je duel u kojem ću pobijedit.
Osim što sam idiot koji se nepotrebno živcira oko stvari koje je najbolje samo ignorirat, iz nekog razloga zaboravljam da imam 167cm i 57 kila (tehnički 60, ali 3 kile su voda) i da se ne bi smjela nadmetat po raskrižjima.
“Nikad ne znaš kad će ti netko izać iz auta” - rekla bi moja mama i ovaj put bi bila u pravu.
Stao je nasred raskrižja, blokirao promet, izašao iz auta (iz kola) i krenuo prema meni.
Kožna jakna, crna kosa ošišana na talijanku, zalizana kao da je upravo izronio iz plodne vode, dolazi do mog prozora uz “di se TI žuriš, glupačo?”
Spuštam prozor i pokušavam mu objasnit da imam prednost (“moja najveća mana je da uvijek tražim dobro u ljudima i vjerujem da jednostavno nisu znali da nemaju prednost”).
“Kod boli k***c za tvoju prednost? Di se TEBI žuri?!” - ponavlja on na što ja odgovaram sa najglupljom mogućom replikom nakon “tako vam je to u braku”:
“Imam sastanak!”
(Tu večer sam se pod tušem sjetila boljeg odgovora, kao i kod svake druge svađe).
“Boli me k***c za tvoj sastanak, imam i ja sastanak!” - viknuo je, udario mi šakom po autu i vratio se u svoj Mrsed’s.
Izračunaj površinu mikropenisa - i mojeg i njegovog.
Skrenuo je lijevo (i pobijedio), a ja sam nastavila ravno - potpuno smirena, kao i uvijek netom nakon što se (skoro) dogodi veliko sranje.
Ovaj put se nije dogodilo ništa, ali mogla sam naletit na puno većeg debila.
A mogla sam ga i samo pustit da prođe.
Minutu i pol ranije, to je bio obični, nevažni auto na suprotnoj strani raskrižja - i mogao je to i ostat da ga ja nisam odlučila učinit važnim, upečatljivim dijelom svog dana.
Petar Grašo bi ga pustio da prođe; ja sam išla bit u pravu i imat veći pimpek od nepoznatog, nebitnog frajera - koji ima talijanku.
I koji je dovoljno velika seljačina da (ženama) lupa šakom po autu.
Za šta?
Za to da pokažem debilu koji oduzima prednost i zalijeće se u pješake da je debil?
Je li ikad itko debilu uspio objasnit da je debil?
Ako je, nadam se da nije talent potrošio na nebitnog lika na raskrižju jer imamo cijelu vojsku 5G-ovaca i Bill-Gates-čipovaca kojima treba korekcija.
Mr. Mrsed’s je imao sve predispozicije da ostane potpuno nebitna molekula u mom životu, a ja sam ga pretvorila u najvažnijeg (nevažnog) čovjeka koji me pratio još danima - ne u stvarnom svijetu, nego u glavi.
Svađala sam se s njim dok sam usisavala stan, tuširala se i radila stvari uz koje ti misli inače slobodno lete.
Moje “slobodne” misli su se svako malo vraćale na debila s talijankom.
Da sam ga pustila da mi ukrade prednost, zaboravila bi na njega u roku od 30 sekundi. Nastavila bi pjevat pjesmu koju volim, sparkirala bi se u dvorištu i više ga se nikad ne bi sjetila.
Ovako je iz kratkoročnog, zanemarivog idiota postao sjena koja me pratila još danima. Tjednima, zapravo, jer bi mi svako malo pao na pamet.
Lik koji je debil jer se zalijeće u pješake.
Lik koji misli da je svaka traka u kojoj je on glavna.
Lik koji skreće bez žmigavca.
Lik koji krade prednost.
Lik koji je izašao iz auta kad mu nisam dala da ukrade moju.
Lik kojem se nisam sjetila reć ništa pametnije od “imam sastanak!”
Lik koji mi je udario šakom u auto.
Lik koji je mogao udarit mene.
Lik koji je potpuni debil.
Lik zbog kojeg sam ja bila potpuni debil.
Lik koji je trebao bit zanemarivih 30 sekundi mog dana.
Lik kojeg sam pretvorila u najvažnijeg nevažnog čovjeka na svijetu.
Imam još jedan zadatak za kraj, vidjela sam ga na internetu.
Svatko od nas ima kolekciju sjena kojima ne možemo pobjeć.
Svatko od nas ima i sjene koje radimo od potpuno nebitnih ljudi, stvari i događaja.
Ljudi s kojima se svađamo na Facebooku.
Ljudi koji su idioti u prometu.
Stvari koje su mogle trajat samo pola minute, ali smo od njih napravili cjelodnevni projekt.
U mojoj sjeni i dalje negdje čuči Mr. Mrsed’s.
Pere zube sa mnom.
Tušira se sa mnom.
Usisava stan sa mnom.
Društvo mu pravi ostatak najvažnijih nevažnih ljudi na svijetu koje sam u jednom trenutku odabrala izdvojit iz mase i raskopat kao prišt kojeg inače ne bi ni bilo - a trebalo ih je samo ignorirat.
Ignore je pola zdravlja, svi to znamo, ali svatko od nas svejedno za sobom vuče kolekciju svojih Mr. Mrsed’sa koji se nikad nisu trebali dogodit.
Izračunaj površinu nebitnih sjena.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7 dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7 te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
petar01
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.