MOŽEMO je sve što hrvatska politička scena nikada nije bila!

Imam 42. godine što znači da sam prošao dosta izbornih ciklusa. Trgovci ideologijama i mržnjom, bilo kojeg predznaka, nikad nisu mogli računati na moj glas, ali zato jesu građanske opcije. Iako me nikad nisu oduševili pa sam uvijek više glasao protiv nekoga, a ne za nekoga. 

To je trajalo do prošlogodišnjih parlamentarnih izbora kada sam konačno mirne duše mogao zaokružiti MOŽEMO. Kako više od supruge pratim aktivističku scenu, a i nešto sam i društveno angažiraniji, sjećam se da sam joj objašnjavao tko je Sandra Benčić, za što se zalaže i zašto ću joj dati preferencijalni glas. Samo pola godine kasnije ne moram više nikome objašnjavati tko je Sandra, a isto vrijedi za još toliko ljudi s te platforme. Sada ih ne osvjetljavaju samo aktivistički, već nacionalni reflektori pa sami mogu mnogo većem broju ljudi pokazati tko su. 

A oni su zapravo ono što hrvatska politika nikad nije imala. I ne samo zato što predstavljaju zeleno-lijevu opciju za 21. stoljeće. Iako je odlično što je ta pozicija konačno savršeno jasno i inteligentno artikulirana, oni predstavljaju još nešto važnije – alergičnost na uhljebništvo i korupciju. Mnogi su tvrdili da su alergični, ali onda su prismrdili vlasti i skočili si u karijesna usta. Ovo će biti drugačije!

Apsolutno sam siguran da se oko njih ne okupljaju rektalni alpinisti koji sada dahću za podjelom plijena.

Siguran sam da zaslužnici neće dobivati gradske tvrtke samo zato što podržavaju tu platformu. Ako uz to imaju i stručnosti i vještine siguran sam da će biti razmotreni, ali ni tada neće dobiti automatski poziciju samo zato što su simpatizeri ili članovi. 

Apsolutno sam siguran da neće izmišljati poslove za Antinu malu koju treba negdje smjestiti.

Siguran sam da neće preplaćivati poslove i namještati natječaje.

Siguran sam da novac neće curiti na sve strane. 

Siguran sam i da će raditi greške, ali da će ih priznati i truditi se ispraviti ih. Jer griješit će. Moraju griješiti. Napravili su čudo kada su se od aktivista transformirali u kandidate koji se više ne obraćaju primarno aktivističkoj sceni, nego najširem krugu ljudi i napravili su to uspješnije nego što sam očekivao. Nisu se odrekli aktivističkog DNK, ali su prilagodili komunikaciju. A sada ih očekuje još radikalnija transformacija jer od izazivača i kritičara trebaju postati lideri. Bit će teško i izazovno, ali MOŽEMO može i to. 

Dakle, siguran sam da će kreirati novi politički potpis koji će otvoriti vrata i drugim dobronamjernim političarima koji su svjesni da su oni tu zbog ljudi, a ne ljudi zbog njih. Vratili su vjeru da politika doista može biti častan posao. Jer budimo realni, u Saboru nismo baš imali najpametnije ili najpoštenije među nama. Većini je ljudi zaudarala takva klima i nije ni čudo da su se mnogi libili i pomisliti da bi mogli biti dio političke scene. Ali sada se masovno uključuju jer konačno vjeruju da se političari mogu više brinuti za nas, nego što se brinu za sebe i svoje kumove. I to nije samo prilika za sve oko platforme MOŽEMO, nego i za sve druge, nezavisne i čiste, koji mogu preokrenuti sudbinu svojih sredina. Curi vrijeme lokalnim šerifima koji određuju sve na svojim feudima pa nije ni čudo da je toliko ljudi svoju budućnost vidjelo u Berlinu ili Dublinu. 

U Zagrebu, kao i tolikim drugim sredinama, očekuje nas drugi krug i sada će se dogoditi sljedeće. Druga opcija će svim silama pokušati ovo pretvoriti u ideološki rat jer nemaju ništa drugo za ponuditi. Angažirat će svoje trolove i botove da šire bezumne laži o navodnim sumnjivim vezama MOŽEMO s nekim opasnim, radikalnim stremljenjima jer to im je jedini adut u rukavu. I ne rade to zbog zagrebačkih izbora jer znaju da će ih izgubiti. Rade to da bi se pozicionirali kao čista desna opcija pa da pokupe te simpatije za neke sljedeće izbore. I u redu je da i oni izađu iz ormara. I to kroz desna vrata. Jedino štetno u tome jest što će brojni simpatizeri na društvenim mrežama još godinama ponavljati te promašene, blijede optužbe, i to vrlo ostrašćeno. Jer da bi nešto istinski zastupao, ne trebaju ti čvrste činjenice, nego čvrste emocije. A najlakše je ljude upogoniti ako ih uplašiš. Da dolazi crvena neman, da ti je ugrožena obitelj, da će ti ukrasti slobodu, da će ugroziti djecu, tradiciju, Boga, bilo što... Nebitan je objekt koji ti tjera strah u kosti, bitno je samo da se osjetiš subjektom obrane onoga što smatraš svetim. I nije važno je li opasnost realna, već da je ti percipiraš kao realnu.

No ovi neće trzati na te jeftine, infantilne provokacije. Imaju pametnijeg posla. Jer politiku, pogotovo na lokalnom nivou, ne doživljavaju kao sukobljavanje ideologija nego rješavanje konkretnih problema. 

I btw., zalaganje za ljudska prava nije ideologija. Samo ljudskost! Ne znači da si opasni ljevičar, nego čovjek koji poštuje ljudskost!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva