Moja supruga i prijatelji prosvjetari nisu paraziti i ne treba ih biti sram – i iznimno sam ponosan na njih

Bok, ja sam Domagoj i moja gospoja radi u školi. Ona je prosvjetarka. 
Ovih dana treba imati hrabrosti za izjaviti tako nešto. 
I čitav niz mojih prijatelja radi u prosvjeti – osnovnim školama, srednjim školama, fakultetima. 
I ne sramim se toga – dapače, iznimno sam ponosan na tu činjenicu. 
Okružen sam prosvjetarima i relativno dobro poznajem struku, problematiku i sve ono s čim se na dnevnoj bazi susreću. 
Kako u vrijeme kad je nastava bila normalna, tako i u ovo vrijeme kad su škole prazne i sablasno tihe, a nastava se održava online. 
Izvanredna situacija iziskuje i izvanredne mjere jer ne može kompletno sve na svijetu stati. 
Neke stvari moraju se nastaviti makar i u drugačijim okolnostima, a trenutne okolnosti to definitivno jesu. 
Moji prosvjetari imali su i imat će moju bezrezervnu potporu i podršku. 
Uvijek i zauvijek jer rad u prosvjeti nije posao. 
To je poziv. 

Online nastava traje nekih mjesec dana. Potpuno novi format, nova situacija na koju se podjednako moraju priviknuti i učenici i roditelji i profesori. 
Nekim roditeljima ove novosti u nastavi očito nisu dobro sjele i faza adaptacije im još uvijek traje.
Sudeći po komentarima pojedinih roditelja – ostat će zauvijek u toj fazi adaptacije. 
To su roditelji kojima je za sve uvijek kriv profesor i nema tog individualiziranog pristupa koji će im otvoriti oči. 
Koji će ih natjerati da počnu razmišljati kako dobar dio krivnje snosi i njihovo vlastito dijete. 
Količina frustracije i zločestoće koju su roditelji istresli po internetu zabrinjavajuće je žalosna. 
Jaka prosvjetarska pleća podnijet će teret uvreda koje su se kao lavina obrušile na njih. Podnijet će i teret smanjenja „nemoralno dobrih plaća“ kao što je netko napisao. Sve će to podnijeti jaka prosvjetarska pleća. 
 

Screenshot/aperolspritzofficial Sve to za teret svoje druge djece – one školske na koju gledaju kao na svoju vlastitu i beskrajno sam tužan kad vidim ovakve komentare na račun moje gospoje (kako ju od milja zovem), mojih prijatelja, kumova… - mojih prosvjetara. 
Što se tiče smanjenja plaće, o tome će odlučiti politika i ovog puta nije toliko bitno za temu. Ono što me smeta su mišljenja i komentari kako prosvjetari ovih dana ne rade ništa, sjede doma i primaju plaću. 
"Nemoralno dobru". 
Svim roditeljima koji misle kako prosvjetari ovih dana ne rade ništa– mogu samo poručiti – mijenjao bih se s vama odmah. Pošaljite mi vašu suprugu, ja ću vama svoju. Brzo ćete se uvjeriti u suprotno. 
Mi od naše prosvjetarke otkad je krenula online nastava nemamo mnogo i ako netko iskreno želi da se situacija što prije vrati na staro, onda smo to mi – ukućani prosvjetarke predane svom poslu.
Siguran sam kako će se sa mnom složiti i svi ostali ukućani koji u obitelji imaju prosvjetara koji predano obavlja svoj poziv. 
Živimo s njihovom svakodnevicom i njihovom školskom djecom. 
Poznajem većinu gospojinih klinaca poimence, a neki dan sam za vrijeme online sata razrednika zamolio gospoju da mi pokaže Roka. 
Roka najviše poznajem jer Rokovu mamu srećemo u dućanu pa slušam svoju gospoju i Rokovu mamu kako pričaju o Roku. 
Roko, trgni se…

Dan s prosvjetarkom uvijek započinje isto. Ujutro popijemo kavu i ona odlazi, povlači se u sobu, sjeda za stol, pali laptop, a internet ju odvlači u neki drugi svijet. 
Taj čudesan svijet online nastave.
Do nedavno nisam znao što je Google učionica, što su to Teams, Zoom, Kahoot, Quizziz, Wordwall, Canva, Padlet … - sad baratam tim pojmovima bolje od nekih roditelja.  
Ostavljam ju na miru, ne smetam, odnesem kavu, donesem čašu vode – sve u tišini. 
Ponekad i večera za radnim stolom i laptopom. 
Da, na nastavi se ne jede, ali izvanredne situacije iziskuju izvanredne mjere. 
Gospoja prestaje biti profesorica, a postaje majka i supruga u vrijeme ručka. 
Onda je opet naša. 
Ručak ponekad kuham ja, ponekad ona. Budući da trenutno radim od kuće mada baš i nemam što za raditi - preuzeo sam dio kućanskih obveza na sebe. 
Pokušavam izbjeći da kuha ona, ne zato jer ne kuha dobro (kuha super), nego zato jer ostavi nešto na štednjaku pa ode na kratko za laptop. 
To kratko vrlo često nije kratko jer uvijek ima još nešto što se može napraviti u tih „par minuta“ pa zaboravi na štednjak i na ručak. 
Ručka ima posvuda, a moj novi najbolji prijatelj postao je Permetal odmašćivač.
Ta metamorfoza učiteljice u majku ne traje dugo – samo za vrijeme ručka. 
Veliki odmor. 

Zaista ne pretjerujem oko tvrdnje kako gospoja aktivno na laptopu dnevno provede 9-10 sati. 
I nije ona jedini prosvjetar koji toliko vremena provodi za računalom. Njima je radni dan od jutra do kasnih večernjih sati…jer uvijek nešto… Neka nova poruka, neki novi mail…
Pričao sam s prijateljima koji su u prosvjeti ili imaju nekog tko je u prosvjeti – svi su negdje oko te brojke. Devet do deset sati svakog dana potroše na pripremu nastave za svoje učenike, ispravljanje zadaća i sveg ostalog što ide u online nastava paketu. 
I kako me onda ne bi smetalo kad pročitam ružne komentare. 
Nikada neće online nastava biti adekvatna zamjena za pravu nastavu, ali prosvjetari se trude maksimalno smanjiti tu razliku. 
I oni su se također našli u jednoj za njih - potpuno novoj situaciji.
Učionicu su zamijenili laptopom te su vrlo brzo morali postati vješti u raznim alatima kako bi ta nastava bila što sadržajnija. Postali su majstori u obradi fotografija, montaži, audio i video snimanju – aktivniji su i brži na internetu od svojih učenika na Instagramu i TikToku.

Kasniji poslijepodnevni sati u našoj kući rezervirani su za snimanja. Kuća postaje studio. 
Da, neki prosvjetari se snimaju kako bi lekcije bile što zanimljivije. 
I moja gospoja se snima. 
Poslijepodne ili navečer, a za vrijeme snimanja u kući vladaju posebne mjere. 
Mora biti apsolutna tišina i tih pola sata/sat – u kući kao da je netko stisnuo pauzu.
Kretanja su svedena na minimum, nitko ništa ne smije raditi jer nije zgodno da se u pozadini predavanja o Osmanskom carstvu čuje Monkey dance koji se inače uvijek pojača dok svira ili moje zveckanje friško opranim beštekom prilikom pospremanja suđa. 
Dok ispravi zadaće i digne sve na internet, vrlo brzo večer postaje kasna večer i dan je gotov. Oko pola deset / deset navečer prestaje biti prosvjetarka i to je vrijeme kad opet postajemo prosječna hrvatska obitelj. 
Neki dan je obećala najmlađoj kćeri kako će ići s njom malo prošetati jer lijep je dan. 
Ida nije dočekala svoju mamu jer je zaglavila s roditeljima koje je morala nazvati. Neki njezini učenici ne pišu redovito zadaće i ne sudjeluju u nastavi pa je trebala obaviti telefonske informacije. Koje su se i te kako odužile. 
Ida i ja prošetali smo sami.
Nije mi palo na pamet bilo što prigovoriti jer znam da samo – radi svoj posao – najbolje što može u ovim okolnostima.

Screenshot/aperolspritzofficial

I onda pojedini roditelji pišu kako prosvjetari u ovo vrijeme rada od kuće ne zaslužuju svoje plaće.
Uopće ne dvojim oko toga zarade li svoju plaću ili ne.
A mogu i ja biti zločest i sitničav pa postaviti pitanje oko korištenja privatnog interneta, privatne struje, privatnog printera i papira, nekih pedesetak dolara „naših privatnih novaca“ koje je gospoja potrošila za kupnju licence koja joj omogućuje stvaranje nekih kvizova uz pomoć kojih njezini učenici ponavljaju gradivo, a baš jako vole te kviz provjere. 
Mogu, ali neću. Internet ionako koristimo kod kuće, printer imamo, a pedesetak dolara i paket papira neće nas otjerati na prosjački štap. 
Nema potrebe tražiti dlaku u jajetu, dizati tenzije i povećavati stres. 
Ovih dana ga ionako ima previše i izazovno je nositi se s njim pa stoga 'keep calm'. 
Smeta me ta vječita potraga za negativnošću jer pojedinci kao da se hrane zlobnim komentarima i obezvrjeđivanju tuđeg posla. Pometite prvo pred svojim vratima. 

U potpunosti sam svjestan kako je online nastava nešto novo i izazovno. I gospoja i ja imamo dvoje školaraca. Jednu u srednjoj školi, jednu u osmom razredu koja se mora upisati u srednju školu ove godine. 
I nama kao roditeljima je ovo novo, ali nosimo se s tim.
Srećom bez problema – gotovo da i ne znamo što rade naše školarke. Tek povremeno dođu pitati za objašnjenje oko nečeg što im nije jasno, ljute se i one ponekad na previše zadaće, ali šute i naprave. Škola im je trenutno jedina obveza i to još od kuće, uz ekran i nema razloga da se stvari ne odrade. Ocjene su nam manje bitne, odavno smo im dali do znanja kako uče za sebe, a ne za nas i da nam je bitnije ponašanje i odnos prema profesorima. Pristojnost je imperativ.
Roditeljima djece u nižim razredima je možda teže jer su klinci još mali, ali gdje ima volje ima i načina. Odgledao sam neki dan i nastavu na televiziji. 
Sanja Polak – iskazujem moje najdublje poštovanje. Ako netko misli da je lako stati pred kamere i u praznom studiju se ufurati u školski film – neka proba.  
Maturantima isto nije svejedno – državna matura, upisi na fakultete… 

Gomila je pitanja s kojima se svakodnevno susrećemo, ali sve će doći na svoje. 
Mora. Nema drugog scenarija.
Završit će i ova nastavna godina, s ocjenama ili bez njih. 
Osmaši će se upisati srednju školu, maturanti će riješiti državnu maturu, upisati se na fakultet. 
Na ovaj ili onaj način – hoće. Koliko god u ove dane svi trube kako je dobro biti negativan – na ovu temu moramo biti pozitivni.
Ima pozitivnih i u cijeloj ovoj online škola priči – pročitao sam i mnogo pozitivnih komentara za rad učitelja i prosvjetara. Bilo bi nepravedno ne spomenuti i te roditelje. One koji su pozitivni i svjesni situacije u kojoj smo se svi zajedno našli. 
I hvala im na tome. U moje ime - i kao roditelja i kao supruga jedne prosvjetarke. 
Vjerujem da ima i profesora koji nisu toliko ažurni u obavljanju svog posla, koji nisu na raspolaganju svojim učenicima kao većina. 
Ima i takvih, ali javite se direktno profesoru, razredniku, ukažite na problem, potražite pomoć, dodatno objašnjenje i rješenje će se sigurno naći. 
Ipak, većina profesora odgovorno radi svoj posao, na raspolaganju su svojim učenicima gotovo od 0-24 i predani su svom poslu. 
Vašoj i našoj djeci.
I boli me onda kad pročitam neprimjerene i uvredljive komentare na račun prosvjetara jer znam koliko im posao znači i ne dam na njih.
Jednostavno ne dam. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva