Miss7 Blog 25. lipnja 2020.

Mame su krive za sve - arhetip savršene žene postoji samo u mašti

Marko Grubišić.

Nikad nisam bila ranoranilac. Uvijek sam radije sve obavila navečer kasno samo da bih mogla malo duže spavati. Govorim o nekoliko godina koje sam živjela sama, izvan roditeljskog i bračnog doma, doba koje mi se sad čini kao da je bilo u prošlom životu. Jer kad sam živjela u roditeljskom domu i kad sam išla u školu mama me svake nedjelje budila u 8.00 bez obzira na to jesam li subotu provela u izlasku ili sam išla spavati u „normalno vrijeme“. Znate taj izraz, normalno vrijeme je do 22.00, sve ostalo je za skitnice i žene sumnjivog morala. Kako bih izbjegla napetu nedjelju a i mogućnost da mi zabrani izlazak sljedeću subotu, stvarno sam se budila u 8.00 i rješavala sve zadaće i zadatke. Nekim mojim prijateljima to je zvučalo kao spartanski odgoj, iako su moji roditelji bili daleko od strogih, odgovornost se učila od malih nogu. Ponekad sam ih mrzila zbog toga, kasnije shvaćala zašto su mi željeli usaditi radnu etiku odmalena, a danas ozbiljno razmišljam o posljedicama prevelike odgovornosti koju imam u svemu što radim. Naime, ja imam ozbiljne fizičke reakcije na grižnju savjesti. Kao u nekom lošem filmu, svaki put kad ne napravim ono što sama od sebe očekujem ili skrenem sa zadanog puta, diže mi se želudac i imam osjećaj da ću povratiti. Rijetko uistinu povratim, ali ne mogu smiriti svoj želudac dok ne pronađem zadovoljavajuće opravdanje sama za sebe. Ponekad uspijem, najčešće ne.

Kada sam dobila vlastitu djecu, pitanje spavanja postalo je pitanje života. Sad kad pogledam unazad, jer na svu sreću napokon su curice nakon tri godine počele spavati cijelu noć, ja nisam dvije godine spavala više od tri sata noću. Ne znam kako sam to razdoblje preživjela, ali to je vjerojatno priroda tako uredila da zaboraviš čim prođe jer inače žene nikad više ne bi rađale. Moram i to spomenuti, u tim trenucima opet mi je uz supruga, najviše pomagala mama koja je požrtvovno bila uvijek tu i nikad joj ništa nije bilo teško. Taj savršeni lik žene koja se uvijek budi ranije od ostalih u obitelji da bi im pripremila doručak, obavila plac, skuhala juhu za ručak, pospremila stan i krevete za svojim mladuncima vjerojatno me i doživotno zeznuo. Arhetip svemoguće žene, koji naravno postoji samo u našoj mašti i na instagramu, jer niti je ona to uvijek stizala niti uvijek bila odmorna i vesela, jednostavno je nedostižan ideal. I zato ja imam fizičke reakcije na svoju nesavršenost.

Unatoč svim privilegijama koje nam moderni život nosi i na koje nikad ne smijemo zaboraviti, vječna borba između slobodne žene koja kad postane majka, iskreno, to više nije i žene koja kroz život želi kročiti odgovorno i svima biti na usluzi, postala je najveći problem suvremenih žena. Kako istovremeno biti stroga, ali pravedna majka trima curicama, zaposlena žena koja u osmosatnom vremenu (koje nikad nije samo osam sati) obavlja sve zadatke na poslu, stiže doma sređena i počešljana kako bi nastavila u istom tonu sve dok njezini najmlađi ukućani ne zaspu. A nakon toga postaje vatrena supruga koja svu svoju pažnju usmjeruje na svoju bolju polovicu i održavanje strasti u braku. U stvarnosti to zapravo izgleda ovako; ujutro pošalješ dijete bez pelene u vrtić, a još putem trogodišnja djevojčica odluči napraviti nuždu na cesti. Kad se nekako napokon dokotrljate do ustanove koja spašava sve zaposlene majke, a ja bih dodala i službeno nezaposlene koje itekako imaju posla kod kuće, shvatiš da nisi donijela omiljenu igračku bez koje dijete ne želi spavati. Već kasniš na posao dok tvoje mladunče vrišti na ulazu kao da mu netko amputira ruku naživo. Ako ste privatni poduzetnik kao ja, već imate tri propuštena poziva i osam mailova klijenata koji očekuju odgovor - jučer. Nakon što pomisliš da si imala baš uspješan dan na poslu i kako sad napokon možeš odahnuti, taman prije kraja radnog vremena, stiže mail da neka prezentacija treba biti gotova do ujutro.

Pomisliš, ok, to ću rješavati navečer kad djeca zaspu. Juriš po djecu u vrtić jer tvoje najmilije vole da ih baš ti pokupiš, ne baka, ne tata, samo ti. Za to vrijeme, ako imaš normalnog partnera s kojim ravnopravno dijeliš sve obaveze, on je skuhao za vas prvi obrok koji ćeš tog dana pojesti, a baka će onako usput prokomentirati: „A gdje je juha?“. Još će ti najmanje dva put uputiti taj pogled prepun osude jer si uzela mobitel u ruke dok si se igrala s djecom, iako zna da vas taj mobitel sve zajedno hrani. „Možda ti puno zarađuješ ćerce, ali djeca trebaju mater.“ Ne izgovori to ona nikad, ali čujem i osjetim bez da mi se i obrati. Muž će još i biti na tvojoj strani jer ga punica nervira, ali čim ona ode i on će se uvrijediti jer je umjesto toplog zagrljaja i gledanja Netflixa dobio samo lupkanje po tipkovnici. A onda kad se probudiš s laptopom u krilu i išijasom u desnoj nozi, koji ne boli uopće u usporedbi s urođenom grižnjom savjesti, možeš slobodno zaključiti: „Mama je kriva za sve!“

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0