Od kad je krenula cijela ova koronavirus situacija ponavljam kako je ovo jedan veliki test ljudskosti za sve nas. Test na kojim neki s lakoćom, sasvim prirodno, bez posebno uloženog truda prolaze, jer za biti čovjek i nije potreban neki trud. Čovjek naprosto budeš. Ili jesi ili nisi. Misliš na druge, poštuješ savjete i pravila, pereš ruke, dezinficiraš sve, zatvoriš se doma kad kažu da se zatvoriš doma, ponudiš pomoć onima kojima je pomoć potrebna, iz kuće izlaziš samo kad i ako moraš, otkažeš kave, druženja, ručkove, putovanja, pa i odlaske doma svojim roditeljima, da ne govorim bakama i djedovima. Srce ti se raspada ako kao ja nisi tri mjeseca zagrlio mater i oca, nemaš ni jednu fotografiju za uspomenu sa svojom trudnom sestrom i k’o kula karata se raspeš po podu usred radnog vremena kad dobiješ fotografiju svoje bake koja gleda školu na HRT-u, s jednom jedinom željom – da ju čvrsto zagrliš.
Obično sam zagovornik one – šta zna želja di je granica, ali ova želja itekako zna di je granica. Granica koju ne prelaziš iz vrlo nesebičnih razloga, ne jer brineš za sebe, već zato što brineš za nekog drugog. I zato sjediš zatvoren, čistiš k’o manijak i stan ti nije tako blistao od kad si uselio u njega, izmišljaš svaki dan nove igre i nova jela, čitaš knjige koje te s polica gledaju godinama, zamijeniš kave s prijateljima videopozivima gdje je najzabavniji moment tko će koji filter nakeljit si na glavu i čekaš da prođe. Vjeruj mi da nikome ovo nije idealan scenarij, ali je nužan scenarij. Svjestan da je svaki oni broj u statistici zaraženih i mrtvih netko nečiji ili netko ničiji ali i dalje ljudsko biće, a ne broj, držiš se pravila i ne želiš presuditi nikome.
S druge strane poražavajuće je puno onih koji na ovom testu ljudskosti padaju k’o kruške. Onih koji ni uz sav trud i napor ovog svijeta ne mogu shvatiti zašto svatko od nas može biti presudna karika u ovom lancu i zašto je bitno da svatko od nas da maksimum od sebe i odigra ovo po pravilima. Malo kad je situacija takva da davanje maksimuma znači u biti minimum – ostajanje doma. Pa ipak mi i dalje scrollajući iz svojih samoizolacija u koje smo se stavili po bespućima interneta nailazimo na one kojima je i taj miminum previše. One koji ispijaju kave i obijaju restorane kao da sutra ne postoji i kao da im život upravo o tome ovisi. Ne ovisi, ali nekome drugome bi zbog njihove sebičnosti mogao ovisiti.
Poražavajuće je puno i onih koji osim sebe u ovoj priči ne vide baš nikoga. Srećemo ih po trgovinama dok vuku za sobom čitave palete wc papira, u redu u ljekarnama gdje ne kupuju dezinficijens u količinama 1, 2, 3, 4 ili 5 već SVE, u novinama i na portalima pod statistikom onih koji su usprkos naređenoj samoizolaciji uhvaćeni u bezbrižnom životu van svog doma, u zgradama gdje ostavljaju poruke iz kojih se iščitava potpuni sumrak zdravog razuma, a koji u svemu navedenom ne vide baš ništa sporno. Ne znam jeste li naišli na priču o predstavniku stanara koji je u jednoj zagrebačkoj zgradi ostavio poruku o studentu koji se vratio iz Slovenije, živi sam, u samoizolaciji je te će po interpretaciji dotičnog predstavnika stanara vjerojatno po hranu i ostale namirnice morati izlaziti van, a koji u svojoj poruci umjesto da apelira na ostale susjede da se organiziraju oko pomoći dečku, on ih upozorava na opasnost, pozivajući ih da imaju otvorene oči i prijave studenta policiji ako ga primjete van stana. Ovo je baš jedan slikoviti primjer o tome kako je malo potrebno da budeš čovjek i kako nerijetko baš to malo za tako puno izmakne.
Kao potpuni poraz ljudskosti, zadnji čavao u lijesu u kojem se ljudskost ovih dana sahranjuje, izdvajam ove liječnike koji su zatajili skijanje u Austriji i tako zaraženi dolazili na posao. Da su zaraženi, istina, nisu mogli znati. Ali da su prijavili svoj izlet u Austriju bili bi stavljeni na vrijeme u samoizolaciju i istog scenarije poštedjeli stotine ljudi. Kad to vidiš ne možeš se ne zapitati čemu sve ovo i je li to još jedna donkihotovska borba s vjetrenjačama kad oni koji bi trebali biti najracionalniji, oni koji bi trebali biti primjer ovom društvu, oni koji na hodnicima svakodnevno susreću ljude s prve crte ove bojišnice, oni koji bi na svojim leđima trebali iznijeti ovu priču, kad baš oni tako padnu na ovom ispitu ne samo ljudskosti, već i zdravog razuma. Ispitu na kojem je sve što se od nas traži malo društvene odgovornosti.
Pa ajde da svatko od nas odluči za sebe da s prolaznom ocjenom i bez previše cendranja položi ovaj test ljudskosti. Ajde da svatko od nas na tren izađe iz kutijice svog života i za promjenu sagleda širu sliku. Ajde da ne budemo sebičnjaci kojima je teško ostati doma, koji cendraju kako im je dosadno, kako im pati društveni život, kako im fali naslikavanje za Instagram ili kako im pati posao.
Svima nama trenutno nešto pati. Svi mi trenutno gubimo poslove, gaže i novac. Ali je i dalje sve to dobro dok ne gubimo živote.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.