Miss7 Blog 13. listopada 2020.

Koji nam se vrag dogodio da opravdavamo ili čak slavimo hladnokrvan pokušaj ubojstva?

Pixsell/Sandra Šimunović.

Jedan je metak završio u leđima, jedan u stražnjici i dva u lijevoj ruci. Od 30 ispucanih 4 su završila u policajcu Oskaru. Ponavljam, jedan i u leđima. Samo ludom srećom, preostalih 26, koliko je bilo cijelom šanžeru, završilo je u okolnim zgradama, a ne u novinarima koji su često na Markovom trgu, turistima, građanima Zagreba koji tamo žive i spremaju se za posao...

Na svu sreću, čini se da Oskar nije životno ugrožen i držimo fige da će se oporaviti, jednako kao što držimo fige i običnim građanima koji su priskočili u pomoć. Ovakva je situacija šokantna i trebat će im vremena da se psiha stabilizira. Jednako kao i čitavom društvu. Jer sudeći po tisućama poruka podrške, pa čak i glorifikacije ovog terorističkog čina, u ozbiljnim smo problemima.

Problematično je svako opravdavanje, svako humaniziranje ovako bezumnog čina, svako relativiziranje gnjusnosti pokušaja ubojstva nevinog čovjeka. A čitali smo tisuće takvih komentara. Jer kod bezumnog nasilja nema „ali...“

Obiteljski se nasilnik brani tvrdnjom „ali zaslužila je“, zato što mu ručak nije spremila na vrijeme.

Roditeljski se nasilnik brani tvrdnjom „ali kad su mi djeca nemoguća“ kao da nije njegov posao da ih odgoji. Ako ih ne znaš odgojiti, i razumijem da može biti teško, i dalje je tvoja odgovornost da naučiš. Šaka neće pomoći!

Živimo u društvu u kojem se normalizira nasilje. Nasilje se redovito opravdava tvrdnjom da druga strana provocira, da je to zaslužila. Tako smo i jučer čitali da su političari to zaslužili jer truju, lažu i kradu narod. I dok je svakome tko koristi i natruhe svog mozga jasno da neki od njih jesu licemjerni, potkapacitirani lažljivci, 4 metka u nevinog policajca ne mogu biti dio rješenja.

Dakle, problematičan je svaki komentar koji je bio u stilu „Pa naravno da osuđujem nasilje, ALI treba vidjeti što su oni napravili da isprovociraju tu reakciju“ ili „Pa naravno da je šteta da je policajac pokošen, ALI dokad će nas više lagati“... Štogod ste napisali nakon tog ALI, relativizirate gnjusnost tog čina. Nema tu ALI... ljudi moji. Nikakvog! Ne možete baš ništa napisati, a da ne zvuči kao opravdavanje tog čina. Sve osim 100-postotne osude povećava šansu da takva gnjusnost nekome drugome padne na pamet.

Nema baš nijedno, jedino ALI... koje može opravdati 4 metka u nevinoj osobi. I osjećam se čudno da uopće to treba naglašavati. Želimo li sačuvati ljudskost, ne možemo humanizirati teroristički čin, ne možemo humanizirati nasilje.

To ne znači da ne mogu razumjeti kako je došlo do ovoga. Antisistemski narativ je sve snažniji, i to u čitavom svijetu, a trend će i dalje rasti. Od hipijevskog „Stick it to the Man“ došli smo do „Ubij prljave svinje“, nešto što je ranije bilo rezervirano samo za krajnje desničarske ili ljevičarske pokrete, ali društvene su mreže taj sentiment učinile lako dostupnim svima. I opet, dio kritike sustava stoji. Mnogi su političari licemjerni jadnici. Stvarno je bijedno vidjeti da jedna pravila vrijede za njih, a druga za nas. Jadno je vidjeti bogataša da se izvuče od ubojstva jer može angažirati skupe odvjetnike koji će odugovlačiti proces godinama. Jadno je vidjeti političare u izbornoj noći kako bahato slave, ne pridržavajući se ni najosnovnijih mjera koje nameću svima ostalima. Jadno je vidjeti koliko se ljudi častilo u Klubu kad smo svi bili osuđeni na par članova svoje obitelji, i to samo ako već živimo s njima. Jadno je žalosno. A psihoza oko korone, dugoročni stres i neizvjesnost kakvu dosad nismo susreli, ekonomska pa i globalna psihološka kriza s kojom se nosimo, to će nezadovoljstvo dići na površinu. To nije šibica uz bure baruta, nego baklja usred polja eksploziva. Dakle, razumijem dubinu i podrijetlo te ogorčenosti. No to i dalje ne znači da trebamo aplaudirati ako netko takvu frustraciju odluči riješiti s Kalašnjikovom! Nikako, nikako, nikako ne mogu opravdati pokušaj ubojstva.

Jer tada svi gubimo. Ako nasilnicima damo zeleno svjetlo, ako iskoristimo bilo koje ALI... da bismo relativizirati gnjusnost i opasnost takvog čina, izgubit ćemo dušu društva. Sutra ćemo govoriti o rješenjima, nakon što prođe šok. Ali danas, idemo barem izbrisati to toskično ALI... Jer nema baš ništa što možete reći, a da ne sudjelujete, čak i nesvjesno, u eskalaciji problema. Krenimo barem od toga. Pa ćemo lakše početi vidati rane...

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0