Miss7 Blog 10. siječnja 2021.

Kako su novogodišnje odluke dobile nogom u dupe, a mi postali bolji ljudi

Pixsell/Sandra Šimunović. ŠMINKA: Bianca Antonioli Makeup & Eyebrow Artist; FRIZURA: Frida Hair Salon; ODJEĆA: Naf Naf Hrvatska

U ovo vrijeme sam, točno prije godinu, bila na Baliju. Sunčala svoje dalmatinske pršutiće pod indonezijskim suncem, držeći u jednoj ruci pivo Bintang te mazeći prstima druge ruke bijeli, užareni pijesak. Dok sam polako otpuštala svoje dvije samoprozvane dijagnoze: FOMO-u (fear of missing out) i ekstremnu hiperaktivnost (ne treba vam objašnjenje), i dalje su mi u glavi brujale, baš poput poludjelih pčelica, dobre, stare novogodišnje odluke.

Gledajući i pikajući špekec oko struka, nataložen poput podebljih američkih palačinki, taman nakon blagdana, naravno da je prva odluka bila (uostalom, kao i svake godine od kad znam za sebe) – MORAM SMRŠAVJETI. 

I onda je krenuo, sam od sebe, poznati unutarnji monolog: "Što podrazumijeva, Perinićko, zdravo se hraniti, i nema više jesti iza 18 sati, jesi me čula? A ustvari, ma mogla bi probati onaj neki intermittent fasting, kada jedeš pa ne jedeš, ustvari u neku uru umireš od gladi pa onda navališ  kao prase… naravno, moraš i redovno trenirati, upisati teretanu, i ići barem četiri puta dnevno, da dnevno, ne tjedno… jer tvoje dupe, koje uspješno prkosi gravitaciji, može podići samo uteg od 168 kila, ni grama manje…"

I onda je luda glava samo nastavila: potom moraš i VIŠE PUTOVATI, i to ići na barem dva velika putovanja godišnje, što hoće reći "preko bare", uz mali milijun sitnijih, što podrazumijeva, zna se, staru majku Europu. Zatim mi se mozak prebacio na POSAO, i odluke su se uglavnom odnosile na projekte  koje radim iz ljubavi i koji bi svakako trebali završiti boljom financijskom situacijom nego sada, pogotovo jer upravo ostavljam svoje dvije prosječne plaće na Baliju. Da bi se, potom, samo na trenutak osvrnula i na RAD NA SEBI, ali spremno zaključila ono najvažnije kako se svakako moram DRUŽITI VIŠE i PARTIJATI JAČE. Ma, na najjače.

Scena nakon točno 365 dana: na osmom katu nebodera iz doba komunizma, sjedim za laptopom u svojoj sobici i svako malo se zdrmam na ama baš svaki zvuk. Jer mojoj podsvijesti je sasvim svejedno je l' to bila: munja, šleper, veš mašina ili gospon Richter. Tijelo ponizno, i paralelno panično, sluša što mu podsvijest signalizira i svaki put se zgrči toliko da me bol u želucu probode toliko snažno da na trenutak zaboravim disati. "Pa dokle ćemo ovako?" pomislim i sjetim se indonezijskog zalaska sunca, tijekom kojeg bi obično već prešla s pive na 55. koktel.

Dignem se sa stola i upalim telku, kad ono vijest o broju novozaraženih, koja izlazi iz usta novinarke čija usta ne vidim jer su prekrivena nekom crnom krpom. 

I na trenutak mi se učini kako se netko igra s mojim životom. Kao da je sve ovo samo noćna mora po principu Svišćevog dana, u kojoj se vrtim u krug, jer nikako da naučim neku lekciju.

Pa jesam li je naučila? Jesmo li je svi konačno naučili?

Ove godine sam na Staru godinu zaželjela svima, a bome i sebi - mir. Duševni, emotivni i psihički. Ništa više, ništa manje. I onda sam krenula čitati statuse po fejsu i otprilike su želje bile slične: zdravlja, ljubavi, mira. Sve one želje, koje su nam se mnogima do sada, činile klišejske, ofucane i beskrajno nekreativne. Jer do ove godine svi smo si uredno željeli puno seksa i para. Dobro, za seks i dalje mislim da bi trebao ostati visoko na listi prioriteta jer, zna se, kad se redovno seksaš, onda si zdrav, a kad si zdrav, onda imaš čitavo bogatstvo. No, to sada nije tema, a pisat ću uskoro i o seksu, to vam svečano obećavam!😊

Ono što svizac hoće reći je da To-Do listu nije zamijenila wishlist. Nismo mi iz MORAM samo prešli na ŽELIM. Mi smo upravo zbog svih ovih sranja, nogom katapultirali odluke i preskočili puste želje, te konačno postali, jednom riječju, ZAHVALNI. Sretni i zadovoljni onim što imamo. Ne gledamo u prošlost, a svakako ne u budućnost, jer ne znamo hoćemo li sutra biti živi. Ako smo imali sreće na toplom smo, imamo krov nad glavom, nismo gladni niti žedni i svi naši su živi. To nas je, doduše na jako ružan način, potres (čitaj: 3 velika i mali milijun srednjih te trilijun manjih) ove godine naučio. Iako smo svi trenutno zdrmani, nestabilni i svakako poremećeni, nekako smo u cijeloj ovoj priči postali LJUDI. Nesebični, solidarni, topli i dobri. Ili smo postali ili smo to uvijek i bili, ali smo samo duboko potisnuli? Sasvim je svejedno, no upravo nas je potres raskrinkao. Skinuo s lica maske i strgao oko srca okove te pokazao golu i toplu ljudskost. Kroz najgoru situaciju u nama je probudio najveću ljudsku vrijednost.

Korona nas je, s druge strane, koliko god to kontradiktorno zvučalo, i unatoč svim razmacima, ipak nekako zbližila. Ja sam sa svojom obitelj i prijateljima nikada bolje. I premda nema putovanja i partijanja, svejedno sam zahvalna i ispunjena. 

A vezano uz odluke na poslu, i tu sam itekako naučila lekciju, jer sam ove godine, samo u jednom danu ostala bez svih prihoda, jer su mi svi poslovi bili vezani za javna okupljanja. A lekcija je bila da više vjerujem u sebe, u svoju hrabrost, snalažljivost i domišljatost. I vrijedno saznanje da koja god da me nedaća pogodi, već nekako ću se snaći. I neću gladna ostati. 

U svakom slučaju, žalosno je da se mora dogoditi loše, kako bi mi ljudi postali bolji. Možda nismo bolje, ali smo bolji. Prema sebi, ali i prema drugima. Pa zar to nije važnije od svih projekata, putovanja i partijanja?

Dok je onu Marijanu na Baliju brinula, i paralelno ljutila, njena kilaža, ova se pak tovi jer zna da ako negdje zapne ispod cigli, da će joj te zalihe dobro doći da možda i tjednima preživi. Šalim se, ali je istina da se ova Marijana, iz sobice s osmokatnice, trenutno bavi pukim preživljavanjem. I moli Boga da se stol jako ne zatrese, barem dok ne završi ovaj blog. U glavi joj, baš poput onih poludjelih pčelica, zuje misli o kojima, samo godinu dana unatrag, sigurno nije razmišljala: zahvalnost, solidarnost, zdravlje i mir. Imenice koje su joj oduvijek zvučale krajnje izlizano i dosadno. 

Od svih statusa na fejsu najviše me nasmijao: „Dao Bog da ti 2021. bila najdosadnija ikad!“

E pa, neka nam bila. Želim mir, jer ne želim da se više ikada jako zatresemo. Želim zdravlje, jer ne želim da smo prikopčani po respiratorima ili izolirani u svojim stanovima. Želim da se ljubimo, grlimo, stišćemo u zagrljajima u trajanju od pola dana. Želim da se pomažemo kao što to činimo sada, ali da ne prestanemo jednom kada nastupi zaborav. 

I da konačno ode Teta Korona i smiri se gospon Richter , jer želim se ponovo zamarati površnim glupostima kao što je st(r)anje na vagi. Ali ovoga puta kroz zezanciju, svjesna kako mi Život opet može prirediti neki ludi, ali toliko gorki scenarij, u kojem ću morati naučiti prave životne vrijednosti.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 

Komentari 0