Kad ti dan od jutra krene u skroz krivom smjeru - kako se vi nosite s pritiskom?

Znao sam da je vikend iza mene bio predobar i da će pomalo hedonizma u vidu službenog puta u Zadar doći na naplatu.

Volim kad se ponekad stvari dogode na način da se spoji ugodno s korisnim. Kombinacija posla i trenutaka kad uspiješ uštipnuti malo vremena za sebe. Dobra hrana, fina vina… Guštaš u svakom trenutku i na neki način se jednostavno isključiš.

Potrudiš se napraviti sve potrebne predradnje ne bi li te taj laidback osjećaj vikenda pratio i u novom tjednu. Posložio si stvari upravo na onaj način da te slike plavog neba, još plavijeg mora i najzelenijih pinija drže barem do kraja tjedna. Ako ne do kraja tjedna, onda barem do sredine.  Želiš biti u svojevrsnom zen modu barem privremeno… Svjestan da će te teret obveza i svakodnevice stići u nekom trenu, ali stavljaš to na postpone koliko god je to moguće.

Znao sam da današnji dan donosi rijetko viđenu gužvu jer toliko je stvari koje je trebalo odraditi. Toga sam bio svjestan još u petak, ali od petka do ponedjeljka mnogo se toga može promijeniti. Štreberski sam pristupio planiranju čitavog ponedjeljka jer raspored obveza ispunjen je od ranog jutra. Ima takvih dana na poslu, ali ok… sve to ide u radni staž. 

Pojavili su se i neki zaostaci koje je trebalo riješiti kao i već ranije dogovorene stvari. Sve u ponedjeljak. Uglavnom, jedan od onih ponedjeljaka koji traje od ranih pa do kasnih poslijepodnevnih ili ranovečernjih sati. Za takve ponedjeljke volim reći – „žmikanje“. Otprilike tako se osjećaš na kraju dana. 

Takvi ponedjeljci se sporadično pojave… našpanan si od jutra i samo loviš taj raspored. Ne želim prebacivati krivicu na druge – za današnji raspored odgovoran sam isključivo ja, a opće je poznata stvar kako te nitko ne može zeznut k'o ti sam sebe.

Kad si već posložiš tako zahtjevan i intenzivan dan ključna je stvar da ne dođe do niti jednog jedinog poremećaja… izmjene… dodatnih stvari. Niti slučajno. Raspored to ne trpi i ako se dogodi neka nepredviđena situacija, čitav tvoj pomno i do najsitnijeg detalja isplaniran raspored bit će žrtva domino efekta. Srušit će se kao kula od karata… nestati kao mjehurić od sapunice. Zadnje što vidiš je onih nekoliko kapi koje ostanu u zraku netom nakon što mjehurić pukne i potom nestane kao da nikad nije postojao. 

Na sve sam to mislio prošlog petka i sve je trebalo ići podmazano. Kao po špagi. Glatko. Smooth kao Girl From Ipanema u bossa nova verziji. Upravo ova verzija „djevojke s poznate brazilske plaže“ mi je apsolutno najbolji mogući glazbeni opis za nešto što je „smooth“. 

I dok sam uz jutarnju kavu zviždao poznatu melodiju ni u peti mi nije bilo da će se sve otići u jednom skroz drugom smjeru. Poruka u 09:43, poziv u 09:44. U svega nekoliko sekundi sam postao svjestan činjenice kako je moje pomno planiranje dovedeno pred gotov čin i da ništa neće biti onako kako sam zamislio.

Zažmirio sam i dodatno stisnuo kapke ne bih li još jednom vizualizirao plavo nebo, još plavije more i zelene pinije, ali slika je sve više i više blijedila. Takve stvari se ponekad u poslu jednostavno dogode. 

Neplanski, bez ikakve najave i ulove te u većini slučajeva potpuno nepripremljenog. Da sam računao s tim da će sve otići u krivo, ne bih se ništa ni trudio planirati. Ne bi imalo smisla planirati kako neće biti po planu. Ovo mi je na tragu famoznog „planiranog gubitka.“ Neko od hrvatskih brodogradilišta imalo je „gubitak veći od planiranog“. 

Da, i to je moguće, ali ok. Funkcioniram tako da ne planiram da stvari ne budu po planu. 

Ne volim kad se ovakvi dani dogode, ali dogode se. U većini slučajeva „našpanani“ dani prođu bez ikakvih problema. Odradi se sve što treba. Navečer si malo umorniji nego preostalih dana, ali i to ima svojih čari. Na kraju takvog dana čaša fino izbalansiranog džin tonika i zdjelica iz koje vire taralli čitavom danu daju jednu sasvim novu dimenziju. 

I to vrlo lijepu.

Uz drugu čašu džin tonika zaboraviš na sve. Uz treću već, iako ne svira, čuješ Girl From Ipanema. Svira. 

Ovakvi dani kad ti se stvari poslože potpuno krivo i odvedu te u skroz drugom smjeru ne nude ti mnogo mogućnosti nego suočiti se pritiskom. Kad si istovremeno angažiran na više strana, ovakve situacije mogu te izbaciti iz takta. I to vrlo lako. Znaš što si sve naumio u tom danu, ali tvoj Jenga toranj se jednostavno sruši.

Povratka nema jer tako je kako je. Ponekad ti planove poremeti šef, ponekad kolega, a ponekad to mogu biti i privatni razlozi. Ponekad je i ta druga strana u pravu i bez obzira što si ti sve zamislio drugačije i napravio neki svoj plan… da. Druga strana također može biti u pravu. 

Nemam problem s tim. Nekima to teško pada i ne nose se s tim dobro, ali ljudi smo. Različiti. Svatko neke stvari doživljava na svoj način. Trudim se u takvim slučajevima ne ljutiti se. Ljutnja neće riješiti apsolutno ništa i čisti je gubitak vremena. Raspored jednostavno ne trpi gubitak vremena i jedino što mi je tada na umu je ideja kako ponovno sve odvesti u pravom smjeru i pokušati odraditi sve ono što je za taj dan bilo u planu unatoč nepredviđenim situacijama. 

Kad ti se dogodi takav dan, a dogodi se jer takvi dani su sastavni dio svih onih koji rade, suočen si s pritiskom. Usudio bih se reći da nema posla i radnog mjesta koje ponekad nije izloženo pritisku. Ima poslova na kojima te taj pritisak pritišće rjeđe, a postoje poslovi na kojima su ti dani pritiska vrlo česti. 

Netko se s pritiskom nosi vrlo dobro i funkcionira pod pritiskom bez ikakvih problema. Poznajem neke, a i radio sam nekad s kolegama koje su pritisak i nepredviđene situacije u potpunosti izbacile iz takta. Kao da su bili paralizirani. Ništa ih nije moglo potaknuti da naprave bilo što. Jednostavno nisu znali što napraviti. Otkud i u kojem smjeru krenuti.
Pritisak je za njih jednostavno bio prejak. 

Ja se za sada još uvijek dobro nosim s takvim izazovima. Bilo je dana kad te baš sve stisne i to podjednako sa svih strana. Situacija ponekad djeluje kao da nema izlaza, ali uvijek postoji opcija. Možda ne uvijek, ali u većini slučajeva postoji rješenje. 

I današnji dan stvorio mi je pritisak. I to golemi jer mi je već ujutro sve otišlo u krivo. Dogodi se. Znam da ovo nije prvi takav slučaj, a siguran sam da nije ni posljednji. Kad me baš potrefi - ne očajavam, ne ljutim se. Polako. Trudim se da me ne uhvati panika…

Stanem sa svim što radim i nastojim pohvatati konce. Vizualiziram plavo nebo, još plavije more i zelene pinije. Nešto što će pomoći da se ponovno vratiš u balans. Ok – idemo napraviti reset i cijelu priču postaviti iznova. Kockicu po kockicu, korak po korak dok sve ponovno ne sjedne na svoje mjesto. 

Gdje ima volje ima i načina. I mislim kako ne treba odustati koliko god da situacija bila izazovna. Ne znam koliko sam telefonskih razgovora danas odradio. Koliko stvari i dogovora pomaknuo, ali... Sve je sjelo na svoje mjesto i sve će biti ok. Daleko od toga da je dan još gotov. Nije. Protegnut će se on danas i do kasnih večernjih sati. U to sam sto posto siguran.

Još jedan u nizu od onih dana za koje nastojim da budu što rjeđi, ali dogode se. Propituju te, testiraju te, izazivaju te. Tjeraju te na brzo razmišljanje i brzo pronalaženje rješenja. I nemoguće stvari ponekad postanu moguće. Unatoč svemu i dalje stojim kod toga kako neću planirati da stvari neće ići po planu. Malo pritiska na poslu… ok. Preživjet ćemo.

Kako se vi nosite s pritiskom na poslu? 

Bez obzira pada li vam pritisak na poslu lakše ili teže… imajte na umu da svaki dan dođe svom kraju i tom trenutku se treba veseliti.

Džin tonik i Girl From Ipanema.

Naćulite uši jer u daljini već svira…

„Tall and tan and young and lovely
The girl from Ipanema goes walking
And when she passes
Each one she passes goes – ah“

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva