Miss7 Blog 18. svibnja 2020.

Kad je to odlazak u nacionalni park ili na godišnji postao luksuz? I da hoću ne mogu spasiti turističku sezonu.

Vedran Tolić.

Prošli petak sam s obitelji otišao na izlet. Išli su i frendovi s nama. Skoknuli smo do Plitvica. 
Jer to si sad možemo priuštiti. Dok traje akcija i dok ulaznica košta pedeset kuna. 
Društvene mreže prepune su objava jednog od naših najposjećenijih nacionalnih parkova. Svi su na Plitvicama.
I to je super jer Plitvice vrijedi vidjeti i zaista su poseban prirodni fenomen. Količina ljepote, zelenila, jednog ugodnog opuštenog osjećaja koje ti pružaju za vrijeme šetnje su neupitni. Oko toga rasprave nema. Baš se fino napuniš energijom koju ti daje priroda. 
Uz sve to nema gužve. Broj posjetitelja je limitiran i od svih mojih dosadašnjih posjeta Plitvicama, ovaj je bio najugodniji jer nije bilo toliko mnogo ljudi kao što je znalo biti prijašnjih godina pa je čovjek baš mogao uživati. 
Možda i zato što je bio petak jer vikendom su gužve veće, ali ok. 

Zanimljivo je i to što su u petak Plitvice pričale hrvatski. Ni u jednom trenu nisam čuo niti jedan strani jezik. Domaći gosti iskoristili su priliku i pobjegli u prirodu. U jedan od osam hrvatskih nacionalnih parkova. Jer to si sad mogu priuštiti.
Lijepo je od uprave parka što su se nakon ponovnog otvaranja parka odlučili na popularnu cijenu ulaznica – hvala im na tom potezu. 
Ono što me ljuti je bolna činjenica kako si domaći gost, prosječan Hrvat posjet Plitvicama može priuštiti tek u ovakvim situacijama. Akcijskim. Pa zar to nije žalosno?

Ima i ova akcijska cijena svoju „kvaku“. Ne vozi duga linija broda preko Kozjaka kao što i ne vozi vlakić kojem su se klinci jako veselili, ali nećemo sitničariti. 
Priroda je podjednako lijepa, a nakon prehodanih osamnaest kilometara lijeganje u krevet bilo je nikad slađe. Odlazak na Plitvice u sezoni i po redovnim cijenama je nešto što si ne može baš svatko priuštiti. Cijena u sezoni za odrasle inače je 200 kuna. 
Krećem od sebe i svoje obitelji. 
Nas je petero i u nekim normalnim okolnostima odnosno po redovnim cijenama, nas bi taj jednodnevni izlet koštao otprilike 1000/1100 kuna. Kad staviš sve troškove na hrpu, to je to. Gorivo, ulaznice, cestarina ako se odlučiš za autocestu, parking, neka klopa, kava i sladoled. Ništa specijalno. 
Lički hamburger trenutno košta 28 kuna, a normalni 32 kune. Za lički hamburger s Plitvica vjerujem da ste čuli. Ušao je u anale prije nekoliko godina. Poznatiji je i od ličkog rukovanja.

Tisuću kuna za samo jedan dan velik je trošak i izdatak i za naš mjesečni budžet i to je iznos kojeg se mi baš ne možemo tako lako odreći za samo jedan dan - u ovom slučaju „luksuza“ koji to ustvari ne bi trebao biti. Mogli bi, ali bi se taj mjesec trebali odreći nekih drugih stvari uz nekoliko rebalansa mjesečnog proračuna. Nije neizvedivo, ali… po meni ne bi trebalo toliko financijskog manevriranja zbog jednog jedinog obiteljskog izleta.  
Zamisli ti luksuza i „hoštapleraja“ – odeš s obitelji u nacionalni park. Žalosno, ali istinito. 
I upravo ta činjenica, kako si prosječna hrvatska obitelj ne može priuštiti odlazak u neki od nacionalnih parkova po redovnim cijenama je tužna i poražavajuća. Nisu Plitvice jedini park s visokim cijenama ulaznica. Brijuni su u sezoni 230 kuna, Krka 200 kuna, Mljet 125 kuna. Svaki od njih prekrasan na sebi svojstven način i trebalo bi ih obići, posjetiti i nekoliko puta ako se može, uživati u njima, ali zašto ulaznice moraju biti tako skupe. 
I onda se ne možeš ne pitati kako sad ulaznica može koštati 50 kuna, a u sezoni košta 200 kuna. Zašto u sezoni mora biti toliko skupo jer realno, ništa se puno nije promijenilo. Sve je isto. Na istom mjestu vidjet ćeš isto drveće, ista jezera, iste slapove. Voda i dalje teče.
Hodat ćeš po istim drvenim stazama, podjednako se diviti istim stvarima i u travnju i u srpnju. Jasni su meni osnovni ekonomski postulati, politika ponude i potražnje – sve ok, ali…
Ima li nekog logičnog objašnjenja tog nesrazmjera cijene ili se radi samo o „deranju“ turista u mjesecima sezone. 

Bode to malo u oko posebno kad znaš kako druge zemlje pozitivno potiču svoje građane na posjećivanje nacionalnih parkova. U ekonomski puno stabilnijoj i „bogatoj“ Americi za 80 dolara (ca. 560 kuna) dobit ćeš godišnju ulaznicu koja vrijedi za svih 419 različitih zaštićenih područja uključujući i 62 nacionalna parka. 
Fun fact: naknada od 560 kuna ne odnosi se na osobu nego na cijelu obitelj. Godišnja ulaznica vrijedi za 4 odrasle osobe, a djeca do 16 godina ne plaćaju ulaz.
Po meni je ovo super primjer kako pokrenuti domaće goste na istraživanje i uživanje u ljepotama vlastite zemlje.
No, ne treba očajavati jer prema brojnim napisima u medijima, ovo ljeto ćemo svi uživati u ljepotama Jadrana. 
Nema dana da mi ne iskoči neki naslov kako padaju cijene i kako će Hrvati spasiti ovogodišnju turističku sezonu. Naivno sam pao na ovaj „clickbait“.

I ja sam pročitao kako će brojne hotelske kuće sniziti cijene ove godine jer se zbog novonastale situacije s virusom ne očekuje dolazak stranih turista pa će domaći gosti biti upravo ta slamka spasa hrvatskog turizma – ljeta gospodnjeg 2020. 
Na tragu naslova kako će sve biti super i kako će Hrvati pohrliti s rezervacijama dvokrevetnih soba s pomoćnim krevetom, punih i polupansiona, soba s pogledom na park ili morsku stranu i ja sam sjeo za računalo ne bi li pronašao našu ovogodišnju ljetnu oazu. 
Već sam nas vidio ovo ljeto u nekom fensi hotelu kako se nakon bogatog buffet doručka samo prošećemo do plaže. 
Uživamo u morskim radostima sve do ručka, a onda se poslije ručka još uvijek musavi od „stroganoffa na način šefa kuhinje“ i pohanog oslića na čistim plahtama i od tuđe ruke složenog kreveta odmaramo u klimatiziranoj sobi s pogledom na telku dijagonale od barem 105 cm. 
Kasnije poslijepodne uz meditativni zvuk zrikavaca iz obližnje borove šume uživamo u koktelu na plaži dok klinci ližu treću po redu kuglicu sladoleda.
Pa tko ne bi volio takav godišnji?
Vjerujem da bi svako od nas pristao na ovakav scenarij. 
 
S prosječnom hrvatskom plaćom od 6796 kuna – „not gonna happen“. 
Posjetio sam internetske stranice nekoliko hotela, mnogi pišu kako garantiraju najnižu cijenu ukoliko se rezervira direktno preko njih.
I razočarao se. Ozbiljno.

Gledajući neku srednju cijenu hotela, znači niti najjeftiniji niti najskuplji, hotelski smještaj za nas petero u terminu 25.07.-01.08. koštao bi: 21.200 kuna u Vodicama, 35.400 kuna u Rovinju, 26.400 na Hvaru, 26.000 kuna u Dubrovniku, 25.600 u Petrčanima, 25.500 kuna u Mlinima. 
Pobjedničku titulu odnosi Poreč, tamo bi nas veselje sedmodnevnog boravka u hotelu koštalo 45.500 kuna.

Malo je reći da sam zbunjen.
Iznenađen sam, šokiran, razočaran, ljut… jer nešto preskače. 
Neki hoteli ponudili su i popust za rani booking. 
Kolike su onda cijene kad nisu akcijske. Kad je sve uobičajeno, kad nema korona virusa, kad milijuni stranih turista dolaze u lijepu našu. 
Ja zaista ne znam tko si može priuštiti odmor po ovakvim cijenama. 
Da se razumijemo, nisam nimalo ljubomoran na one koji si to mogu priuštiti, ali ako govorimo o prosjeku, zaposleni građanin Hrvatske s prosječnom plaćom trebao bi raditi gotovo pa puna četiri mjeseca ne bi li svoju peteročlanu obitelj odveo na sedmodnevno ljetovanje u neki hotel na našoj obali.

Pa ovo je suludo. Raditi četiri mjeseca za tjedan dana godišnjeg?!? Sorry. 
U ta četiri mjeseca ne bi trebao platiti ni jednu ratu kredita, obročne otplate, ni jedan račun, niti jednom otići po špeceraj, platiti ni jednu izvannastavnu aktivnost djetetu, ne napuniti ni jedan spremnik goriva, zaboraviti na novu majicu, cipele ili tenisice. 
Živjeti od zraka i izvorske vode i sve zarađeno stavljati na stranu za tjedan dana godišnjeg - u hotelu.

Obavijestio sam svoje cure da u hotel ne idemo – ni ove godine. 
„not gonna happen“.
Bez ljutnje, ali mi si to ne možemo priuštiti. 

Ono što mi je i dalje nejasno jest to koje je to velike popuste mislio ministar turizma i na koji će to točno način domaći gosti spasiti hrvatski turizam. Moja obitelj i ja s ovakvom politikom cijena sigurno nećemo. Nek' se hoteli ne ljute. Zahvaljujem na razumijevanju. 
Nije da ne bi htjeli već si to ne možemo priuštiti. 
I pitam se „gdje preskače“, ali odgovor i dalje ne nalazim pa ćemo i ove godine po već provjerenom receptu i običaju, spas od ljetnih vrućina potražiti u privatnom smještaju.
Tamo su cijene ipak prihvatljivije, a i nije sve u hotelskom „stroganoffu“. 
Tjestenina s bolonjez umakom sasvim je dobra alternativa.   

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0