Käärijin trbuh je netema, a što bi bilo da je na njegovom mjestu Määrijä?

Gotovo je, Bogu hvala. 

Na Eurosong mislim, s ovim drugim izborima još nismo završili, a ja vas se bojim pitat jeste li gledali ovo prvo jer se bojim da će mi se, prije nego što rečenicu natipkam do kraja, u stanu materijalizirat BOLJA osoba koja će mi ponudit informaciju da ona TO ne gleda i/ili da uopće zapravo ni ne posjeduje televizor. 

Nemam ništa protiv izbjegavanja Eurosonga, ove godine bih to retroaktivno preporučila svima, uključujući i ovom našem kandidatu, ali umorna sam od tradicionalne prateće pojave u kojoj se ljudi natječu tko ga bolje i jače ne gleda. 

“JA prebacim program.”

“JAAA uopće nemam televizor.”

“JAAAAAA si svake godine u svibnju isključim struju i doniram pužnicu potrebitima da ništa ne čujem.”

I prije nego što me optužite da se rugam tuđim preferencijama - I would NEVER - ne rugam se, maksimalno mi je svejedno, ali svake se godine, valjda po službenoj dužnosti, nađem u društvu ljudi kojima je iznimno važno posramit nas koji ga gledamo, a to je dosadna i izlizana priča. 

Za današnju je priču - koja je, vidjet ćete, isto u kategoriji dosadnih i izlizanih - zapravo sasvim svejedno jeste li ga gledali ili niste jer vas u nekoliko kratkih rečenica mogu upoznat s temom koja izlazi iz okvira izbora za “kome ćemo ove godine sredit pobjedu.”

Znam da je “nekoliko kratkih rečenica” za mene veliki izazov, ali probat ću svejedno. 

U finalu su, sigurno ste vidjeli, nastupali i Baby Lasagna i Käärijä. 

“JAAAAAAAA nisam vidjela jer u svibnju tradicionalno žmirim u znak protesta” - cool story, ma’am, Wolfgang Amadeus Mozart je sigurno ponosan. 

Bilo je kratko i slatko, a nama koji volimo Baby Lasagnu i emotivno - Marko Purišić je prije malo više od godinu dana većini nas bio nepoznanica, a sad je pozvan u finale što je, čak i ako vam je sve to inače glupo, neporeciv i sasvim zaslužen uspjeh od kojeg zaigra i najnezainteresiranije srce. 

“JAAAAAAAAAAA u svibnju srce držim u zamrzivaču pored kutije sladoleda u kojoj stoji sarma” - prestat ću, držimo se teme. 

Nastup je bio zabavan, dobro osmišljen, uparen s kostimima zbog kojih se svaka poštena gospođa barem na trenutak grčevito uhvati za perle i ponudi ideju da su ovi današnji mladi čudni i da je sve bilo lepše kad smo se oblačili fino.

I jedan i drugi su na sebi imali elitne skafandere - Baby Lasagna se (sasvim sigurno) znojio u plavom, a Käärijä u zelenom iz kojeg je, primijetili su sigurno svi osim one osobe koja u svibnju tradicionalno žmiri, virila impresivna, vesela, masna trbušina. Btw, drag mi je čovjek, za slučaj da zbog ovog u nastavku pomislite da nije. 

“Trbušina” zvuči ružno, rekli bi na internetu da je to klasični body shaming, ali imam poantu. 

Sinoć sam otišla na Google i upisala “why is Käärijä fat?”, a ako vam to zvuči kao glupo pitanje, opet imam poantu. 

Plan je bio da saznam ima li određene zdravstvene probleme zbog kojih bi bilo neprimjereno i ružno komentirat trbuh koji očito ponosno nosi, ali odustala sam jer je to zapravo sporedno. 

Čovjek ima trbuh, to je činjenica, a činjenica je i to da ga NITKO - ili barem gotovo nitko - uopće ni ne spominje. Možda ga se netko usputno sjeti, mnogi su ga sasvim sigurno i komentirali iz udobnosti vlastitog kauča, ali Käärijin trbuh nije ni vijest, ni goruća tema. 

I neka nije, kog briga, ali zamislite da se s istom takvom “trbušinom” na pozornici pojavila žena. Imagine all the people. Zamislite količinu vijesti - i uvreda - koje bi generirao jedan veseli, poskakujući ženski trbuh koji neopterećeno viri iz kostima. 

Bilo bi zgroženih. Bilo bi uvrijeđenih. Bilo bi i onih koji bi ju branili i govorili da je hrabra. Pisali bi se članci, započinjali internet ratovi, dobili bismo klasični paket osuda i pohvala… a Käärijä? 

Nitko nije zgrožen - a i ako je, to nije na razni velikih svjetskih vijesti - rijetko tko je uvrijeđen, a gotovo nitko nema potrebu pohvalit Kääriju jer je “hrabar.”

Muški trbuh je beznačajna pojava - ništa povijesno, ništa pretjerano važno, ništa oko čega bi se trebalo pretjerano uzbuđivat. 

Ono što je Käärijä u subotu poslužio na pozornici ima i ime - “dad bod”, a konotacije su većinom pozitivne. 

Dad bod uživa ugled pohvalnog, nekima i poželjnog, a u svakom slučaju vrlo normalnog tijela - vidi se da čovjek voli pojest i popit, bravo za čovjeka. 

“Mom bod” isto imamo, imamo naravno i ljude koji ga smatraju pohvalnim, poželjnim i normalnim, ali takvo tijelo puno češće dolazi uz pretpostavku da bi ga bilo pametno… optimizirat. 

“Kate Middleton pokazala zavidnu liniju samo mjesec dana nakon poroda” i ostale medijske akrobacije. 

Imamo dakle, ideju da je dad bod normalna pojava o kojoj se ne mora pričat, a mom bod nešto o čemu se baš jako mora - ako dolazi uz pozitivnu konotaciju, onda je vlasnica takvog tijela “hrabra” jer ga nije sakrila ispod odjeće, ali češće dolazi uz negativnu (i prijedloge popularnih dijeta), što je i dalje jedan od najklikabilnijih medijskih mokrih snova. 

A tko je, ako na trenutak smijemo bit pošteni, zapravo rodio?

Muškarac (vjerojatno) nije. Muškarac nije četrdeset tjedana nosio dijete, nisu mu ni (barem djelomično) smanjene mogućnosti vježbanja, nije mu se promijenila slika hormona i sasvim sigurno nije imao neobjašnjive porive za hranom u bilo koje doba dana i noći. 

Ako nešto zaslužuje olakotne okolnosti, razumijevanje i pohvalu, to je valjda mom bod, ali publika gotovo uvijek glasa za ovaj drugi. 

Dad bod je seksi i mnogima definicija “pravog” muškarca, mom bod je možda isto seksi, ali možda bi bilo dobro da majka ipak razmisli o jednodijelnom badiću… i o tome da se malo dovede u red. 

I know, I know, napustili smo mi unatrag nekoliko godina takve oštre ideje, nije da nismo, ali opet vas pitam što mislite da bi se dogodilo da je na mjestu Käärijinog trbuha u subotu skakutao neki ženski - dogodile bi se viralne snimke o hladetini i majonezi, uz povremeni plemeniti dodatak o hrabrosti. 

Rekla sam već da sam namjerno odustala od istraživanja o Käärijinim eventualnim zdravstvenim situacijama zbog kojih je možda neprimjereno spominjat trbuh, a odustala sam jer se isto u većini slučajeva ne pita kad govorimo o ženama. 

Ženu koja na Eurosongu - ili bilo gdje drugdje - pokazuje “neoptimalan” trbuh se ne bi pitalo za kontekst, većina pitanja bi se bavila time kako i zašto se zapustila. 

Ako je opravdanje to da je rodila, i dalje bi bilo pitanja - koliko je prošlo od poroda? Je li se stigla optimizirat? Ako je stigla, zašto već nije? Ako nije stigla, zašto se jednostavno ne pokrije? 

Ako je opravdanje to da je bolesna, to nije opravdanje, eno vam savršeni primjer Selene Gomez. 

Žena ima lupus, bipolarni poremećaj i pripadajući popis lijekova zbog kojih joj težina drastično oscilira, ima i transplantirani bubreg s još jednim pripadajućim popisom lijekova, ali pitajte internet je li to dovoljno kvalitetno opravdanje za ekstra kile koje je nakupila putem - nije, samo je debela i zapuštena, a čak nije ni rodila. (Ni neće, kažu da ne može zbog bolesti i lijekova koje pije da bi ostala živa i zdrava).

Krmača, kažu svejedno ljudi, a baš je bila lijepa kad je bila mršava (tinejdžerka). 

Doduše, señorita Selena je unatrag nekoliko mjeseci drastično smršavila, zbog čega joj se u medijima nasilno čestita - zbog čega bi Kääriji eventualno čestitala uža rodbina, osim bake koja bi bila zabrinuta - ali opet sve usput ne valja jer je sigurno na Ozempicu, sigurno ne jede, sigurno ju može bit sram jer nije dovoljno voljela svoje tijelo…

… zbog kojeg su joj pisali da je zapuštena svinja koja bi se barem trebala pokrit ako već ne može rukom pokrit usta.

Dosadna je to i izlizana priča, javila sam vam već na početku, ali je priča koja se kontinuirano reprizira. 

Ženama se uvijek savjetuje da vole svoje tijelo, a ovo su glasovi publike: Ako se udebljala - ili je uvijek bila punije građe - neka se pokrije i razmisli o dijeti. Ako je smršavila - ili je uvijek bila mršava - neka se udeblja i pojede nešto. Ako ima višak kilograma i masnoća koje ne planira skrivat, neka bude spremna na to da je javno dobro kojem će svatko tko poželi dodijelit epitet “hrabra”, a svatko tko poželi drugačije ideju da ne drži do sebe. 

“A u čemu je problem ako netko pohvali ženu zbog viška kilograma koje ponosno nosi?”

Nije problem, dapače, ali zašto onda jednako strastveno ne pohvalimo svakog ugodno popunjenog muškarca? 

O njima nema velikih vijesti ni priča o “hrabrosti”, to je netema. 

Netema je i Käärijä s trbuhom koji je obišao svijet, a da je isto napravila neka Määrijä, vjerojatno bi se srušio internet - što od negativnih komentara, što od onih o hrabrosti. 

Žensko tijelo, kakvo god bilo, uvijek generira buku - nekad pozitivnu, nekad negativnu - a muško većinom tišinu.

Tišina je točan odgovor u oba slučaja, ili bi barem trebala bit, a ako nije, onda je točan odgovor u oba slučaja buka. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva