Miss7 Blog 07. lipnja 2021.

Još jedna tužna priča na koju je teško ostati miran. Kamo ide ovaj svijet?

Domagoj Knežević
Pixsell/Sandra Šimunović.

Još jednom postali smo svjedoci nasilničkog ponašanja i Hrvatska opet svjedoči ružnom slučaju. Slučaju u kojem je žena pretrpjela nasilje. Seksualno. Ovaj put nasilje je pretrpjela maloljetna djevojka iz Splita. Ova vijest možda nije doprla do većine javnosti jer se dogodila u tjednu prije drugog kruga lokalnih izbora i izgubila se u moru vijesti oko sučeljavanja, debata, otkrivenog prljavog veša pojedinih kandidata. Taj tjedan politika je bila važnija i bitnija.

Žao mi je što je slučaj iz Splita nije glasnije odjeknuo u javnosti. Ne iz razloga da se potakne huškački bunt obojen mržnjom protiv dvojice okrivljenika već da se o problemu nasilja govori što je više moguće u javnom prostoru. 

Budući da je žrtva u ovom groznom slučaju maloljetna, malo je dostupnih informacija, ali dvojica devetnaestogodišnjaka na silu su maloljetnu djevojku ugurali u lift, odveli na vrh zgrade te tamo nad njom bludničili. Djevojku je spasio stariji brat koji ju je krenuo tražiti jer se nije vratila kući na vrijeme.

Bez obzira što nisu objavljene nikakve dodatne informacije, i ove dostupne su nažalost dovoljne da se čovjek osjeća uistinu loše. Niti jedan dodatni detalj nije potreban. Kad pročitaš ovako nešto istovremeno osjećaš tugu, jad, očaj, bijes, ljutnju… 

Pomiješanih emocija s pravom se pitaš – kamo ide ovaj svijet? Ne mogu shvatiti što se to dogodi u glavi devetnaestogodišnjaka, u ovom slučaju njih dvojice, da se odluče napraviti nešto tako strašno. U nekoliko minuta u potpunosti promijeniti jedan mladi život. 

Žrtva, u ovom slučaju maloljetna djevojka doživjela je seksualno nasilje i to u osjetljivoj, tinejdžerskoj, pubertetskoj dobi. Nadam se kako će se brzo oporaviti i kako će pokušati nastaviti s normalnim životom što je prije moguće. Nisam psiholog ni psihijatar i nemam medicinsku pozadinu, ali kao laik svjestan samo kako su to traume koje ne nestaju lako i vrlo vjerojatno će je ovaj ožiljak pratiti cijeli život. I ako bih ikad volio da sam u krivu onda je to upravo sada. 

Gledam na ovu groznu priču iz perspektive roditelja. Otac sam i imam tri kćeri. Dvije starije imaju petnaest i sedamnaest godina. I nesretna djevojka iz Splita otprilike je te dobi. Vršnjakinja je mojih kćeri. Još jedan razlog zašto mi ovaj slučaj tako teško pada. 

Nasilje je doživjela djevojka iz Splita. Idući put to može biti moja kćer. Ili kćer mojih prijatelja iz susjedstva. Na tu pomisao prođu me trnci i stegne oko srca, ali…

Ne mogu ni zamisliti kroz kakvu agoniju prolazi obitelj djevojke iz Splita. I kroz što će sve morati prolaziti u narednom razdoblju. Proći će godine dok sud odradi svoj posao jer smo već godinama svjedoci tromosti i sporosti hrvatskog pravosuđa. Jedan od okrivljenika sumnjiči se za spolni odnos s djetetom mlađim od petnaest godina i prijeti mu zatvorska kazna od tri do petnaest godina. Drugi se tereti za kazneno djelo bludne radnje za što je propisana kazna od jedne do deset godina zatvora. 

Niti jedna kazna nije dovoljno stroga i pravedna u ovakvim slučajevima i niti jedna zatvorska kazna nažalost ne može izbrisati počinjeno djelo. Da okrivljenicima budu dosuđene i maksimalne kazne, one neće pružiti potrebnu utjehu i mir ni žrtvi, a niti njezinoj obitelji.

Okrivljenici su i ovaj put „od ranije poznati policiji“. Prema oba okrivljenika vodili su se postupci dok su bili maloljetni, ali još uvijek nisu donesene pravomoćne presude. Jedan od njih bio je terećen za iznudu. Djelo koje nije povezano sa seksualnim nasiljem, ali povijest devijantnog ponašanja postoji. Očito je kako mladići neki problem imaju. Imali su ga kao maloljetnici, a imaju ga sad i nakon što su postali punoljetni. Ne želim razmišljati o tome koji prijestup je idući u nizu. 

Imam ja razumijevanja za tinejdžerske godine, pubertet. I ja sam davnih dana bio u tim godinama. Kao i cijela moja ekipa iz tog vremena. Svi smo prošli kroz isto to razdoblje. Bili smo klipani, ponekad i buntovni mangupi. Koristili smo svaki slobodan trenutak za izlaske i tulume. Uživali smo u tom razdoblju, ali smo jako dobro znali što se smije, a što ne. Što je prihvatljivo ponašanje, a što ne trpi niti malo tolerancije. 

Vremena se mijenjaju, to je neosporno i svašta se promijenilo u posljednjih dvadeset godina. Vjerujem kako nije isto biti devetnaestogodišnjak 1999. i 2021., ali neke stvari i dalje su ostale iste. Zakoni se također nisu mnogo mijenjali. Krađa, ucjena, iznuda i dalje su krivična djela. O silovanju da ne govorim.

Nikome od nas nije palo na pamet prijeći tu granicu. Ponašali smo se onako kako se to očekuje od mladih u tim godinama. Uostalom, sve to nadzirali su naši roditelji i roditeljski autoritet bio je nešto što se poštivalo i što nikad nismo dovodili u pitanje. U ono vrijeme to je bilo jače od svih zakona. Bez obzira što se ponekad nisi slagao s odlukama vlastitih roditelja, znao se red, morao si moći uvijek bez problema izaći im na oči, a razočarati ih na način koji uključuje policiju, sud, a možda i zatvor jednostavno nije bio opcija. 

Vjerujem kako ni roditeljima dvojice splitskih nasilnika nije nimalo lako. Ne znam u kakvoj obiteljskoj sredini i uvjetima su odrasla ova dvojica mladića i koliko su u njihov odgoj uložili njihovi roditelji. Ne preispitujem ničije odgojne metode jer svaki roditelj misli da radi najbolje za svoje dijete i to treba poštivati. Nema garancije da će se tvoje vlastito dijete bez obzira na sav tvoj roditeljski trud ponašati upravo onako kako si zamislio, ali mišljenja sam kako ipak većina toga „ide od doma“.

Ne mogu, ne moram, neću i ne želim razumjeti način razmišljanja ovih devetnaestogodišnjaka i što ih je nagnalo da naprave to što su napravili jer ono što su napravili je suviše strašno i vjerujete mi kako se maksimalno trudim birati riječi. Oprostite, ali subjektivan sam i na to imam pravo.

Subjektivan sam kao roditelj. 

Subjektivan sam kao otac triju kćeri. 

Subjektivan sam kao muškarac. 

Subjektivan sam kao muškarac koji je također davnih dana imao devetnaest godina  i jako dobro znao što se smije, a što ne.

I ovakve tužne i mučne priče me jako uznemire. Kao i svakog od nas. Teško je ostati miran i bez trunke emocija na ovakve slučajeve. To je jednostavno nemoguće. 

Svjestan sam kako ne postoji neki čarobni štapić koji će preko noći riješiti problem seksualnog nasilja. Hoće li više govora o ovoj temi u javnosti imati kakav učinak – ne znam, ali ne može odmoći. Bi li strože kazne ili dosuđivanje maksimalnih kazni u ovakvim slučajevima imale učinka -  ne znam.  

Svaki iskorak u smanjenju broja slučajeva seksualnog nasilja nad ženama je i te kako potreban. Prošle godine u Hrvatskoj prijavljeno je 168 slučajeva silovanja, 16 pokušaja silovanja, 83 bludne radnje i 64 slučaja spolnog uznemiravanja. U ovoj žalosnoj statistici, sve žrtve bile su žene, a prema nekim podacima na svaki prijavljeni slučaj silovanja dogodi se još 10-15 neprijavljenih i to je poražavajuća činjenica. 

Kao i ta kako će se ovogodišnjoj statistici pridodati i ovaj slučaj iz Splita. Slučaj u kojem su dva devetnaestogodišnjaka silovali maloljetnicu. Kamo ide ovaj svijet?


*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0