Miss7 Blog 05. svibnja 2020.

Jedna važna životna lekcija koju smo naučili od korone: promjene su dio života

Sandra Simunovic /Pixsell.

Svi se mi bojimo promjena. U manjoj ili većoj mjeri. Nepoznato nas plaši pa će zato većina radije izabrati poznatu baru, nego otisnuti se u istraživanje da bi možda pronašli ocean. U bari smo se već snašli, upoznali je. Čak i ako nam smrdi, to je naš smrad, znamo što ćemo s njim. I nađemo neku utjehu u tome. Nažalost! 

I u tu dolazimo do jednog od apsurda ljudskog stanja. Mi smo osuđeni na promjenu, a svejedno joj pokušavamo pobjeći na sve moguće načine. Sve oko nas se rapidno mijenja, način na koji poslujemo, komuniciramo, družimo se... Svijet se mijenja sve brže i brže, čak i naše tijelo stalno odbacuje stare stanice i kreira neke nove, a mi se svojih uvjerenja, ustajalih odnosa ili poslova ne odričemo ni kada nas vode u provaliju.

Jer i mene promjena plaši, ali s vremenom sam naučio naceriti joj se u lice i ipak se otisnuti u novi teritorij.
Bilo me je strah promjena koje će očinstvo unijeti u naše živote, nisam znao kako ćemo se snaći, ali smo se ipak otisnuli u tu avanturu. I da... bili smo u pravu to se tiče izazova, na mnogima smo i pali, ali kad se sve zbroji i oduzme, ma ne bih život s malenom mijenjao ni za što.

Bilo me je strah napuštanja nekih prijateljstava, ali kada sam shvatio da u njima više nema prostora za mene, kakav istinski jesam, mogao sam napustiti ta prijateljstva ili sebe. A davno sam si obećao da ću živjeti tako da ne izdam sebe. 
Bilo me je strah kada sam počeo voditi dnevnu emisiju na HRT-u. Kristalno se jasno sjećam vožnje na prvo snimanje... Ostavio sam posao koji je bio siguran, solidno plaćen i s dobrim radnim uvjetima, ali mi više nije predstavljao izazov. I sjećam se da mi je tijekom vožnje pala na pamet misao: Pa dobro, čovječe, jel' ti baš stalno moraš nešto mijenjati?

I ne moram, ali želim. Razbio sam toliko svojih strahova i prigrlio toliko promjena, privatnih, poslovnih, intelektualnih... da sam razvio odnos s njom. Prihvatio sam je. Danas mi je gotovo prijateljica. Ponekad zastrašujuća, ali svejedno prijateljica. I razumijem da nam je svima lakše ako sve ostane isto, ali tako mu svega – pa život nije stvoren da ostanemo isti. Da desetljećima imamo ista uvjerenja, iste odnose, iste poslove, iste domove... Ne kažem da trebamo uvijek i sve mijenjati, ali zdravo je mijenjati ono što nije autentično naše. 

Ako nas neki odnos nikako ne zadovoljava unatoč tome što smo dali od sebe, to znači da nas negdje čeka nešto bolje, više, naše!
Ako posao samo odrađujemo, ili još gore, ako ga doživljavamo kao plaćenu robiju, vrijeme je da razmislimo što nas i dalje drži na njemu.

Ako stalno padamo na istim životnim ispitima, stvarno je vrijeme za promjenu. 
Iako nas plaši. Strah od promjene je i razuman i razumljiv. Udobno nam je u poznatim odnosima, poslovima, krajevima, uvjerenjima... Čak i kada nisu po našoj volji, godi nam njihova poznatost. I teško je mijenjati se, razumijem. 
I neću sada ući u neki mode instant instagram-inspiratora i reći kako se „samo trebate usuditi i zakoračiti u novo jer život će te uvijek nagraditi. Svemir te čuva, živiš samo jednom“... Jer nije tako jednostavno. Ne možeš samo odlučiti se na neku važnu promjenu. Čak i kada je taj post na instagramu, oh, tako inspirativan. A još ima i odličan font i fotku. Ako nisi spreman na promjenu, ako nisi siguran u sebe, odnosno, ako nisi svjestan svojih sigurnih luka, vrlo će se teško biti otisnuti na pučinu. Nije to stvar odluke, već mogućnosti. Bit ćeš onoliko hrabar koliko ti iskustva, odnosno tvoj doživljaj vlastitih iskustava omogućava. I zato je ključno pronaći svoje sigurne luke. Osvijestiti uvjerenja, odnose i iskustva koja vam govore da ste na mjestu, da se imate na što i na koga osloniti. Da se možete osloniti na sebe, ali i na voljene ljude. Možda i na ljubav samu...

Pravilo je vrlo jednostavno – što imaš više sigurnih luka, to će biti lakše osvajati nove horizonte. Što si sigurniji u sebe, svoje okruženje, svoj način života, to će biti lakše nešto testirati i promijeniti. Lakše je otići u nepoznato kad imaš vjere da to možeš ili kada znaš da neće svijet propasti ako ne uspiješ. Čak štoviše, dio uspjeha je u tome što si se uopće otisnuo. Ali lakše je uz to zaleđe, psihološko, prijateljsko, egzistencijalno... Za neke nam izazove treba samo jedno od ih zaleđa, a za neke ni navedena tri nisu dovoljna. Ali isplati se. Isplati se živjeti kao da nema reprize. Jer vidi čuda, i nema! Iako vjerujem da jedan dio nas nastavlja živjeti, ovakvi kakvi sada jeste više nikada nećete postojati. 

A kada dođete tamo gore, nećete govoriti o izazovima koji nisu uspjeli, nego o onima koje niste ni prihvatili. Govorit ćete o onome za čim žalite. Ako u nečemu ne uspijete, poližete svoje rane, naučite nešto i krenete dalje. A ako život provodite u zamišljanju što bi bilo kad bi bilo ili žaljenju što nešto niste ni pokušali, to će vas pratiti i na samome krajU. Čak štoviše, taj je kraj možda već i stigao, u metaforičkom smislu, jer kad ne učimo, kada se ne razvijamo, kada se ne mijenjamo, tada smo mrtvi. Iznutra. Nismo stvoreni za močvariranje. Stvoreni smo za let, za izvrsnost, za voljenje!
Ne za mirenje s glupostima. 

I realno, mnogo smo moćniji, nego što mislimo. Ali i spremniji na promjenu. Ako nas je ova korona išta naučila, to je da se stvarno možemo mijenjati. Možemo promijeniti navike za koje smo mislili da su ugravirane u nas, možemo promijeniti i neke odnose, način na koji poslujemo... Možemo se mijenjati i kao pojedinci i kao društvo, više no što smo ikada naslućivali. A bilo bi sjajno naučiti i kako ne trebamo čekati da nas promijeni nešto izvana, nego da je mnogo mudrije da sami dirigiramo i kako i kada i zašto se mijenjati. E, to bi bila prava lekcija iz ove ludosti. 
Sretno vam bilo! 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0