Miss7 Blog 30. studenoga 2020.

Ispao sam papučar, ali ok – nemam problem s tim

Vedran Tolić.

Nedavno sam izdao svoju prvu knjigu i sretan sam zbog toga. Osjećaj je dobar.

Nakon dvije i pol godine redovito i aktivnog pisanja, od gotovo pa stotinu i pedeset tekstova odabrao sam njih pedeset i uobličio ih u knjigu.

Pedeset tekstova koji su mi dragi, gotovo svi odnose se na svakodnevicu, a većina njih na obitelj i sve one stvari koje imaju obiteljski predznak. O odnosima sa suprugom, klincima, svim izazovima kroz koje smo gospoja i ja do sad prošli s naše tri kćeri.

Od poroda, dječjih bolesti, preko svih pubertetskih izazova pa do upisa u srednju školu. Sve one situacije kroz koje prolazimo svi koji imamo klince i možemo razumjeti jedni druge jer mislim kako većina nas doživljava i proživljava stvari na isti ili vrlo sličan način.

Pričam s frendovima, svi iste „borbe“ vode i nema prevelike razlike između naših i njihovih klinaca jer to tako ide. I mi smo bili takvi u tim godinama, naši klinci su trenutno takvi i klinci naših klinaca će se vrlo vjerojatno ponašati po istom obrascu danas-sutra.  

Osim ovih obiteljskih tema, tu su i sve one druge, a koje život čine vrlo dinamičnim i zanimljivim i neke situacije s kojima smo se svi susreli, a neki će se tek susresti.

Gospoja je pričala neki dan sa svojom jednom poznanicom na temu knjige i prenijela mi je kako je poznanica spomenula da je bila u nekom društvu gdje se razgovaralo o knjizi i kao jedna od rečenica koja se u tom razgovoru pojavila, bila je i ta „kako bi mi trebalo kupiti papuče“ jer po svemu sudeći, u očima nekih ispao sam papučar.

Nemam problem s tim da me netko smatra papučarom zbog načina na koji se ponašam, razmišljam, odnosim se prema gospoji i kćerima na način na koji se odnosim. Ako sam papučar zbog svih onih osobina koje mene čine upravo takvim kakav jesam, ok.

Sve je stvar percepcije, ali tuđa percepcija nije me se nikad previše ticala. Pogotovo od ljudi koje u životu nisam nikad sreo i progovorio s njima niti jednu jedinu riječ. Imaju pravo na svoje mišljenje, koje poštujem i tu za mene sva priča počinje i završava. Bitna mi je percepcija meni poznatih i dragih ljudi.

Ja sam jedan zadovoljan četrdesetogodišnjak koji uživa u životu, malim stvarima i obitelji.

Ono što me kod ovog „ja sam papučar“ trenutka malo zasmetalo je nedovoljno jasan kriterij što razlikuje papučara od muškarca. Zasmetalo možda i nije prava riječ, više bi to bio osjećaj zbunjenosti. Što nas papučare razlikuje od pravih frajera, čistokrvnih muškaraca. Koji su to elementi koje moraš zadovoljiti da bi mogao biti okarakteriziran ili kao papučar ili kao frajer.

Što papučara čini papučarom, a muškarca muškarcem?

Na temu papučara, ima raznih tekstova, ali…

Ako govorimo o poslu i zaradi, bez obzira što su žene u Hrvatskoj i dalje lošije plaćene za isti posao od muškaraca - što je žalosno jer živimo u 2020., pravi muškarac ne bi trebao dopustiti da žena zarađuje više od njega. Postoje neki koji razmišljaju na ovaj način.

Osobno, nemam problem da žena zarađuje više od mene i dopuštam da gospoja zarađuje više. Bilo je situacija kad sam ja bio bez posla i kad smo ovisili samo o njezinoj plaći. Pa su se pojavili trenutci kad sam ja zarađivao više od gospoje. Tko god da zaradio i koliko god da zaradio, koliko smo imali, s toliko smo se pokrili. Nikad se nije postavljalo pitanje – tko je zaradio više. Ili manje.

Što se tiče zanimanja tj. posla koji radi pravi muškarac, a što radi papučar, i tu sam naletio na neka čudna razmišljanja. Postoje muževni i (ne)muževni poslovi. Pravi frajeri rade kao drvosječe, građevinci ili automehaničari. Prema nekima to su pravi muški poslovi, a sve ostalo nije toliko macho. Tuđa percepcija je tuđa percepcija.

Bio moj posao jako ili nešto manje macho, papučarski ili ne, bitno mi je da se radi pošteno i s voljom. I da svaki mjesec od tog posla dođe plaća. Novac ionako na sebi nema navedenu macho vrijednost, a račune i kredite treba platiti, staviti djeci hranu na stol, platiti ratu osiguranja i tehničkog za auto.

Pravi frajeri ne pitaju svoju ženu smiju li poslije posla s dečkima na pivo. Oni ne trebaju dozvolu za takve stvari jer postavljanje pitanja i dobivanja suglasnosti oko takvih stvari rezervirano je za mekušce.

Meni je normalno da se s gospojom dogovorim oko takvih stvari, ostanka duže na poslu, sastanku koji se odužio, odlasku na cugu s kolegama iz ureda… neplaniranoj kavi s frendom kojeg dugo nisam sreo.

Mislim, pa moraš to iskomunicirat'. Prije svega zbog klinaca. Jednu treba pokupiti u vrtiću, druga ide na trening, za treću treba otići na informacije u školu. I sve to treba uskladiti.

Uvijek takve stvari dogovaramo bez obzira tko ide na cugu. Ona ili ja.

Ne osjećam se manje frajerom jer se oko takvih stvari dogovaramo. U konačnici, imamo odgovornost prema našoj djeci.

Što se fizičkog izgleda tiče, nisam pronašao informacije postoje li i neke tjelesne predispozicije za papučara. Visok, nizak, crn, smeđ, fit ili ne fit…

Uostalom, ljepota je uvijek u očima promatrača. Gledam malo svoje vršnjake, susrećem ekipu iz osnovne škole na ulici. Izgledaju loše jer nažalost, dio njih već ima problema s alkoholom. Ne možeš ne primijetiti.

Više vremena provode u kafiću nego s vlastitom djecom. Nema tog kafića koji može zamijeniti vrijeme koje provedem s najmlađom kćeri koja je sa svojih šest godina naprosto genijalna. Je li količina sati provedena za šankom naručujući cugu za cugom frajerski ili papučarski?

Ne smijem zaboraviti ni kladionicu. Često slušam razgovore o parovima, koeficijentima, rasporedu utakmica. Svjedočim uzbuđenju jer je netko digao prošli tjedan par sto kuna na kladionici… Sve je to meni strano jer u kladionicu nisam ušao niti jednom u životu.

Nisam školovan po tom pitanju. Ne znam i mogu živjeti i dalje u neznanju. Po meni je to bacanje novaca jer nisu kladionice humanitarne udruge koje iz filantropskih razloga dijeli lovu šakom i kapom svojim korisnicima. Njima je njihov profit najvažniji pa tko voli nek' izvoli. Ja neću jer znam koliko sam se morao potruditi za svaku zarađenu kunu i žao mi je tu lovu samo tako potrošiti. Radije taj novac potrošim na neku zajedničku obiteljsku aktivnost. Ne mogu si pomoći, obitelj prije svega.

Pravi frajeri su tough i ne razgovaraju o osjećajima. Santa leda, poker face kad su emocije u pitanju. Papučari si pak mogu priuštiti taj luksuz i ako mogu bez problema reći da volim svoju suprugu, nek' sam papučar. Ako me činjenica da sam bio na sva tri poroda i prisustvovao rođenju svojih kćeri i poslije plakao k'o kišna godina od sreće, čini papučarom, nek' sam papučar. Ako mi zasuze oči na neku tužnu priču o klincima koju vidim na televiziji, a osjetljiv sam na klince, nek' sam papučar. Ako se sledim od straha i na rubu sam da se potpuno raspadnem kad kćer dobije neku alergijsku reakciju i završi na hitnoj i ne znam što bih od jada, sjeo i plakao – nek' sam papučar. Ako mogu reći da svoje klince volim beskrajno mnogo i da nema stvari koje ne bih za njih učinio bez obzira što mi ponekad rubno hodaju po živcima – nek' sam papučar.

Nemam problem s pokazivanjem i izražavanjem emocija.

Ako me pomaganje gospoji u kućanskim poslovima čini papučarom – ok, nek' sam, ali ne vidim ništa loše u tome da složim suđericu, izbacim smeće, pospremim dnevni boravak, odem do dućana… pogotovo sad dok sam ja kod kuće i ne radim toliko kao prije, a ona ipak svaki dan ide na posao. Osjećao bih se fakat k'o beskorisna nakupina da ona dođe s posla i mora još pospremati za mnom. Hrkljuš. No way.

Pa vlastita mater bi me se odrekla da se tako ponašam.

Radije popijemo kavu, gin tonic (može i dva) ili pogledamo neku seriju.

Nije mi teško ponekad skuhati ručak ili pripremiti večeru. Pa čak ispeći i kolač. Imam svojih par recepata u kojima sam nenadmašan. Sve me to naučila moja pokojna baka.

Znanje koje mi je itekako pomoglo dok sam živio sam. Ako je muško u kuhinji isto u toj „papuča“ kategoriji – tu sam i ja.

No, volim ja i raditi sve ostale stvari po kući, poslove za prave frajere. Sve one koji nisu za papučare.

Farbanje, bušenje, slaganje namještaja, zamjena prekidača i utičnica, montiranje plafonjera. Vodokotliće mijenjam k'o od šale. Jednom sam čak i lijepio pločice pa se mogu pohvaliti kako imam i elementarno poznavanje keramičarskih radova. Nedavno sam potpuno sam montirao i novu slavinu na kadi, a uz pomoć frenda napravio i jedan visoki kuhinjski element prije par mjeseci. Čovječe, pa daj ti reci…

I u tim poslovima baš guštam. Poseban je osjećaj kad nešto svojim rukama napraviš ili popraviš… bez pomoći majstora ili znalca. Kad završiš posao, pogledaš što si napravio i ponosan si. Osjećaš se  d o b r o. Taj trenutak ima i zvučnu kulisu, Nina Simone i Feeling Good.

Podjednako sam sretan kad zamijenim sifon na kupaonskom lavabou od prve i nigdje ne curi isto kao i kad mi Pita mađarica (sa šest kora molim lijepo) ispadne baš fajn pa slistimo cijeli protvan u roku od dan i pol.

Nema mi tu neke razlike. Sad će još ispast da sam neki križanac frajera i papučara. Možda sam ja ustvari „frapučar“. Neka nova kategorija. Who knows?

Ma tak' svejedno kako se to zove. Nek' sam ja zadovoljan, a jesam.

A selo…hm…ma neka priča.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 

Komentari 0