Idemo delat: Stvari koje “ne smiješ” izgovorit na glas, pa ih potiho plaćaš

Jel imate neki tik kad ste nervozni? Ja imam - ili si “ruljim” lice i pronalazim prišteve koji ne postoje, ili stalno prčkam po kosi. Danas sam na licu jer mi je kosa u punđi, što znači da ću sutra vjerojatno izgledat kao da se oporavljam od vodenih kozica. 

Nervozna sam jer me strah pisat o ovome što danas slijedi, najviše zato što mi se ne da kasnije čitat uvrede - čak sam bila na rubu da samo obradim neku “nježniju” temu i uživam u ostatku tjedna, ali nekako ipak mislim da tu i tamo treba napravit nešto čega te strah. 

Ako sam mogla otić na sistematski prije 2 tjedna (zadnji put sam bila u osnovnoj školi, kasnije sam se bojala), onda mogu i ovo. 

Neki od vas će mi na kraju priče napisat “jako si mi pala u očima”, što je, statistički gledano, rečenica koju ljudi najviše vole koristit kad shvate da se ne slažemo oko nekih stvari. 

To i “zato i jesi sama i nitko te neće”, što mi je u dugačkom sastavku napisala jedna djevojka jer joj nisam odgovorila na Instagram poruku CIJELU NEDJELJU. Ljudi su fantastični.

Uglavnom, idemo, pa ćemo vidjet kako će ispast - što prije završim, prije ću prestat kopat po licu.

Znate one priče koje svako malo izađu u novinama ili na televiziji, a idu u smjeru “x i y su nezaposleni roditelji 12-ero djece i trebaju našu pomoć da prežive”? 

Što vam prvo padne na pamet kad vidite nešto takvo? 

Ja znam što meni padne na pamet, a znam i da je to nešto što smiješ samo sebi promrmljat u bradu ako želiš izbjeć osude.

U životu ovo nisam izgovorila javno jer su djeca u Hrvatskoj svetinja u koju se ne dira (osim kad im treba omogućit lakše posvajanje, onda su 10. level tetrisa koji igraš s povezom preko oka), ali prva stvar koju pomislim je “a jel moralo baš toliko ako nemate mogućnosti za toliko?”

Zvuči užasno, ta pomisao da netko ima pravo nekom govorit koliko djece smije ili ne smije imati s obzirom na financijske mogućnosti… ali zvuči li nekome od vas barem malo razumno? 

Vidite zašto sam nervozna zbog ove teme - jer ZNAM da će se na mene nalijepit netko tko će mi reć da me može bit sram jer su djeca najveći blagoslov. 

I naravno da jesu, ali ako ti je prvih šestoro djece gladno, je li stvarno toliko neprimjereno pitat zašto idete i na sedmo? 

Slobodno se naljutite na mene ako želite, a ja ću se ogradit rečenicom koju koriste sve gospođe na internetu: “Samo sam rekla svoje mišljenje.”

Ali dobro, ovo su teški, ekstremni primjeri u kojima ti čak i nije problem odvojit koju kunu za pomoć - nitko od nas ne zna što mu život nosi i treba imat razumijevanja za ljude koji se muče da bi ostali na nogama… osim kad ne treba. 

Ovih dana se po medijima provlači priča o ukidanju mjere roditelj-odgojitelj - dižu se pobune, najavljuju se tužbe, ljudi “ostaju gladni preko noći”… što nije istina jer prilagodba traje do kraja kraja travnja 2022. koji nije preko noći, nego za 6 mjeseci. 

I opet je nekako “neprimjereno” podržat ukidanje mjere koja radno sposobnim roditeljima zdrave djece plaća da budu doma.

To je sukus priče, derite se na mene da se čuje do Karlovca ako želite.

Tko god na internetu napiše da se slaže s odlukom, vrlo brzo dobije sticker na kojem piše “nemaš srca” - jer naravno da nemaš srca ako se slažeš sa zločestom odlukom koja kaže da osoba s troje djece u Zagrebu ne mora na posao, a ide joj i plaća i staž.

Znači li to da je svatko s manje od troje djece u Zagrebu - i svatko s više od troje djece, ali van Zagreba - manje vrijedan?

A što je sa sustavnim zanemarivanjem majki koje bi rado išle na posao, a ne mogu jer su u statusu roditelj-njegovatelj?  

I pritom imaju MANJA primanja od roditelja-odgojitelja… i manja prava.

Roditelj-odgojitelj bira ostat doma, ima plaću 4600 kuna, povrat poreza između 17 i 20 tisuća kuna i status ZAPOSLENE osobe; roditelj-njegovatelj ima 4000 kuna, povrata poreza nema, a status je “socijalna naknada.” (Ispravite me ako ovo nije točno, internet kaže da je).

Plus, kao šaka soli na ranu, roditelj-njegovatelj svake godine mora dokazivat da mu je dijete i dalje dostojno primanja, a za slučaj da dijete umre, sva prava automatski prestaju. Roditelji-njegovatelji bi grace period od 6 mjeseci prilagodbe rado uzeli da mogu.

Osobe s invaliditetom svake godine moraju dokazivat da i dalje zaslužuju svoju mizernu invalidninu - kao da su vlastitom odlukom u situaciji u kojoj jesu.

U ovakvim uvjetima, je li stvarno toliko neprimjereno reć da su stvari potpuno neprimjerene - i tko se u ovoj priči zaslužuje bunit da stvari nisu nimalo fer? 

Ima ona jedna teorija koja kaže da neki ljudi čak namjerno rade djecu da bi živjeli od raznih subvencija i stimulacija - ja u nju načelno odbijam vjerovat jer mislim da nitko nije baš toliko ružno i krivo posložen, ali opet, jednom prilikom sam sjedila pored ljudi koji su dijete planirali upravo zbog 1000 eura naknade. 

Sjećate se kad je to bio dio predizborne kampanje 2016.? Za svako rođeno dijete se obećavala jednokratna naknada od 7500 kuna, a par o kojem pričam je pred svima ponosno ispričao plan da će sad namjerno napravit dijete, jer:

“Kaj nas briga, za 1000 eura se isplati, bebe ne troše skoro ništa - prvih par mjeseci jedu iz sise, ne treba im puno odjeće i koliko realno mogu koštat pelene? Plus, kolica imam od šogorice, dakle potrošit ću 100 eura na dijete i ostaje mi 900. A mogli su i više dat, državi tih 1000 eura nije ništa, imaju oni para.”

Moli se mozak da se javi na blagajnu basic.

Naravno, ovo je (nadam se) izolirani slučaj potpunog glupana koji ne razumije svijet oko sebe, ali činjenica je da ljudi često nemaju pojma kako funkcionira i odakle dolazi “besplatni” novac.

Vičite na mene koliko želite, nek se čuje do Karlovca u kojem majke troje djece moraju na posao jer tamo nisu imale Bandića koji je dugoročnu dobrobit proračuna prodao za sigurne glasove, ali milijarda i osamsto milijuna kuna sigurno može pronać pametniji dom u zemlji u kojoj od prosperiteta nemamo ni pr… samo PR kad treba nešto obećat na plakatu. 

Prosječni hrvatski radnik je već dovoljno opterećen odvajanjem za radno nesposobno stanovništvo, je li normalno da se toliko odvaja i za radno sposobno?

Možda zvuči sebično od mene da ne želim da se od moje plaće i doprinosa financiraju ljudi čiji je posao da rađaju i odgajaju djecu, ali nije li sebično očekivat da ćeš živjet na tuđi račun jer stvaraš nove ljude? Da smo bogata država (ili grad), ne bi imala ništa protiv, ali taj “besplatni” novac nije besplatan.

I je li stvarno posao zdravog djeteta da uzdržava radno sposobnog roditelja?

Pitam za sve roditelje onesposobljene za rad jer moraju njegovat svoje bolesno dijete - uz manja primanja i manja prava.

Pritom - da vam oduzmem barem jedan argument za vikanje - nitko ne govori da odgoj djeteta nije najteži posao na svijetu i da ne zaslužuje sve poticaje koje može dobit.

Ali nismo u Švedskoj, niti ćemo ikad bit ako kontinuirano nagrađujemo izbjegavanje rada - i u državnim službama i u političkim foteljama i u onim kućnim.

O socio-ekonomskim posljedicama da ne pričam - što mislite koliko će se lako jednog dana na tržište rada reintegrirati žena od 40-ak godina koja u zadnjih 15 godina staža ima jedino odgoj djece? 

Znam da se nekima ne čini tako, ali ovo nije tekst u kojem ikome želim zlo - da se mene pita, svi roditelji u državi bi dobivali ogroman doplatak za svako dijete, preskakanje alimentacije bi se strože i brže kažnjavalo, vrtić bi bio besplatan (i jednostavan za upisat), školski obroci bi bili besplatni, prijevoz također, udžbenici također, ulošci također, Crkva bi plaćala porez na dobit kao svaka druga firma i ljudi bi se praktički gušili od poticaja i subvencija… ali za takve stvari za početak trebamo imat što veći broj radno sposobnog stanovništva sačinjenog od ljudi koji rade.

A ljudi - pitajte malo po kafićima, kozmetičkim salonima i firmama koje ne mogu pronać radnike, pogotovo kad se bliži ljeto - sve češće ne žele radit. I sve češće smiju ne radit, na trošak nas koji se gušimo u nametima, nauštrb onih koji možda više zaslužuju pomoć.

Vičite na mene opet ako vam je drago, ali mislim da je za kvalitetno funkcioniranje društva potrebno imat što manje uhljeba - što onih političkih, što onih kućnih. 

Uz dužno poštovanje svima koji su u prilici… idemo delat. 

Pa jednom kad postavimo roditelje-njegovatelje na dostojanstvene noge možemo dalje alocirat resurse tamo gdje su ključni - redoslijedom koji nije neodrživi populizam.

Srdačan pozdrav od prištave djevojke s kojom se možda ne slažete - javite mi ako mislite da nisam fer, ali budite fer dok mi to javljate.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva