Hodanje stotinama kilometara planina u Coloradu na oko 3000 metara = raj. Let’s goooooooo!

U tijeku su završne pripreme za najluđu avanturu mog života. Očekuju me 3-4 tjedna u planinama Colorada, a možda stignem i do juga Wyominga. Cilj je prehodati 650-800 km Continental Divide Traila, s ruksakom s više od 20 kg jer moramo nositi sve i svašta zato što na gradić naiđemo tek svakih 4-6 dana. Spavanje u divljini, gdje god se nađe koliko-toliko ravno i suho mjesto za kampiranje, a da nije na udaru vjetra. Hodanje po kiši, ludom vjetru, na visinama od 2500 do 4000 metara uz poglede koji dokazuju postojanje Boga. Prije tjedan dana je pao kasni snijeg pa će to biti sasvim nešto novo za mene. Većina će se otopiti jer sam na trailu tek od ovog vikenda, ali to znači da će biti i dosta blata, no i to je dio čari. Sve u svemu, avantura života!

Moj hodalački drugar Nikola Horvat već hoda čitavim CDT-om. To je legendarni i možda najbrutalniji trail na svijetu. Zbog svih mogućih uvjeta, od pustinje do planinskih, snježnih predjela, ali i relativno slabe infrastrukture. Krenuo je od granice s Meksikom i ići će sve do granice s Kanadom i to kroz kičmu SAD-a. Radi se o slabo naseljenom predjelu, ali senzacionalno predivnom. Ja ću mu se pridružiti na najvišem, a neki bi rekli najtežem dijelu, ali uvijek bih radije bio u planinama nego u pustinji. Jer ja sam lovac na poglede i horizonte. Na slobodu koja se elegantno razlije po vizuri gdje ti tek za 30 km horizont razblaži rub beskraja. Taj moment, kad je čitavo postojanje ispred tebe, kada se ti otvoreni kilometri urežu u dušu stanica... Uh... To je moj raj. Dom. I nije mi problem hodati 30-50 km dnevno, ako nas snijeg neće previše zezati. A ako će zezati, onda ćemo ga poštivati i usporiti. 

Jer u prirodi postoje dva glavna pravila - moraš poštovati prirodu jednako kao i granice svog tijela. 

Oboje bezpogovorno. Idiotski je divljinu koristiti da se nekome dokazuješ, nezrelo je na planinu ponijeti ego tako da moraš slušati svoje tijelo i ono što ono možeš u određenom danu ili određenom razdoblju. I moraš poštovati prirodu. I vremenske uvjete i divlje životinje. Zna se što se smije i što se ne smije raditi i tu nema zezanja. Cijela avantura ionako ima neki rizik u sebi tako da ga je nužno svesti na najmanju moguću razinu. A to znači da ideš kroz kišu, ali ne kroz munje, pogotovo ako si na golom dijelu planine. Tada se obavezno spuštaš niže i pokušavaš pronaći neku imitaciju zaklona. A ako ti tijelo neki dan kaže da želi ići sporije, moraš ga poslušati. Jer su napori preintenzivni da bi si zbog infantilne nepromišljenosti i neslušanja sebe dodatno zakomplicirao stvari. Kako na planini tako i u životu. 

Kada si u zemlji “običnih” medvjeda onda znaš da ne jedeš tamo gdje spavaš, ali bi sve trebalo biti OK. jer se oni najčešće više plaše tebe nego ti njih. Jedino mame znaju raditi probleme, ali treba biti oprezniji i sve je u redu. Ali kada si u grizli predjelima onda nikako ne smiješ biti sam. Jer oni su kraljevi svog carstva, ne blefiraju i ogromni su. No ako vas je više onda ni oni nisu toliko nadmoćni. I onda pametni hodači čekaju nekoga tko je možda tri dana iza njih pa da uđu u taj teritorij. Uglavnom, sve osnovne stvari znamo, Nikola ima neusporedivo više kilometara od mene i već je prehodao i legendarni PCT također od Meksika do Kanade, ali na zapadu SAD-a. Ovo je brutalnije. Sirovije. Divlje do srži. Zato te i tako silovito baca u središte ljudskosti. 

I da... jedva čekam. I buđenje u 5h usred ničega i pogledi s tih vrhova koji uopće ne zaustavljaju dah. Upravo suprotno. U nas utiskuju onaj božanski dah. Nigdje se ne osjećam tako blizu onom božanskom u nama kao u takvoj scenografiji. 

Osim u ljubavi. Kada voliš, kada istinski voliš, partnera, dijete, neku aktivnost, prijatelja... i tada se razotkriva božanska dimenzija stvarnosti. Tako se osjećam u planinama. Što su osamljenije i što su veličanstveniji pogledi, to bolje. U planinama je božanskost nadohvat duše. I  zbog toga se isplate i svi žuljevi, i sve upale, i umor, i prljavština, i često monotona hrana koja je ultralagana, i strahić koji se zna pojaviti... Ma sve... Sve se isplati.

Privlači me i jednostavnost života. Hodaš, odmaraš se, jedeš, spavaš... Misliš, osjećaš... Prirodnim ritmom. Moraš biti offline da se baterija mobitela ne troši na gluposti i manje si konektiran s vanjskim svijetom, ali je zato enormno lagano biti konektiran sa svojim unutarnjim svijetom. Za mene kao introverta imam sasvim dovoljno interakcije ako taj dan nikoga ne sretnem. Jer ću sresti sebe. I dušu prirode. I meni je to dovoljno. Sasvim dovoljno...

I još nešto. Mali ću dio iskustva podijeliti s drugima jer ovo je moja stvar. Ne idem tamo da stvorim content za društvene mreže, nego za svoju dušu. Em samo u gradovima mogu biti dulje online, em najčešće ni nemamo signal izvan gradova, em ne želim sve podijeliti s čitavim svijetom. Ovaj mi je trail rekao da želi da nešto zadržimo za sebe. Samo za nas dvoje, za stanice duše...

10.8. sa suprugom opet krećem na humanitarnu avanturu kada ćemo od Knina hodati do Prevlake i skupljati novac za udrugu Sve za nju koja pruža besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka. Tada ću se često javljati i dijeliti to iskustvo s vama jer je i Hrvatska predivna, a i želimo da humanitarni aspekt bude što uspješniji i da osnažimo što je veći broj žena koje se bore s rakom. Ali ovaj Colorado, on je baš inzistirao da bude moj. A rekli smo da prirodu treba bezpogovorno slušati, zar ne?

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva