Greške, ego i bol: Kako sam na kraju pobijedila sve troje

Lipanj 2018.

Neurokirurška ordinacija, došla sam na hitan pregled zbog bolova u ledjima. 

- Jelena, dobra vijest je da mehaničkih oštećenja na kralježnici nema, MR je čist, ovo su sve problemi u mekom tkivu. Manje dobra vijest je da morate skinuti prvo kilograme, a onda ćemo početi s ozbiljnijim vježbanjem, do tad ćemo ublažiti upalu kroz terapiju i rehabilitaciju. 

- Koliko trebam skinuti?

- Stanite na vagu. 170 centimetara, 78 kilograma, 15 bi bilo idealno.  

- Čega 15?

- Kila.

- Nisam Severina. Koliko je dovoljno?

- 13.

- Ok, vidimo se 2020. 

Sutradan sam u Konzumu kupila sve što je imalo oznaku no sugar / low fat i opskrbila se zalihama brokule, blitve i kupusa. U mobitel sam ukucala aplikaciju za mršavljenje i prema principu 1100 kalorija dnevno krenula u avanturu. Poput okorjelog narkomana, u znoju i stresu skidala sam se s tjestenine i pudinga prvi tjedan, a onda je krenulo samo od sebe. Gram po gram, vaga se micala prema dolje, sporo, ali pravocrtno, a rezultati su bili ohrabrujući. Stanje se fizički stabiliziralo, terapija i tablete ugasili su upalni požar.

Bila sam bolje i psihički jer sam već ušla u fazu konstantnih bolova i pitanje je samo bilo boli li me taj dan jače vrat ili leđa. Kile su se nataložile zbog trudnoće, a od poroda je bila prošla već  godina i pol.

I da je bilo pameti, sve bi to na kraju završilo u nekom razumnom roku u redu. Trebala sam se samo strpiti par mjeseci i poslušati savjet liječnika, no povrijeđen ego jer se netko usudio sugerirati skidanje kilograma prije ozbiljnijeg vježbanja doveli su me do jedne od najglupljih odluka koje sam napravila u životu. Ako ne računam onu da sam svojedobno upisala novinarstvo i zacementirala si sudbinu u pravcu da danas zapravo ništa konkretno ne znam raditi, čak ni smiješati hidrogen i obojati kosu, upis na pilates bio je slijedeći na ljestvici originalnih gluposti. 

Fokusirana u tom trenutku još uvijek na dijete i njegove potrebe, svako malo šmrkav, red viroze, red pelena, činilo mi se dobra ideja da pilates upišem što bliže kući. Stanje mi se pogoršalo do te mjere da mi je vožnja auta bila prava noćna mora pa se dvije ulice dalje obiteljska kuća ispred koje je pisalo 'Fitness, Aerobic, Pilates' činilo kao odlična ideja. Grupa od 20 žena iz obližnjih zgrada dva puta tjedno dolazila je na vježbanje u skučenu dvoranu preuređenog dnevnog boravka. Većina su izgledale upravo kao ja, povećeg trbuha, izvinute kralježnice i aktivnog išijasa. 

Tek pokoja je vježbala ispravno, utrenirana otprije, svladavala je vježbe. Voditeljicu nije bilo briga radimo li mi to kako treba ili ne, važna je bila članarina i pljesak na kraju. Devedeset posto žena iz grupe nisu mogle aktivirati prave mišiće, pa smo trbušnjake kompenzirale natežući vrat, a izdržaje snage opterećujući leđa. 

Nakon četiri treninga tijelo me boljelo troduplo više nego prije. Lijevu nogu nisam mogla pomaknuti, a ustajala sam se sa stolice uz nečiju pomoć. Začarani krug boli, neprospavanih noći zbog sebe i malog koji je žedan, gladan i raste mu zub, a mene ujutro čeka excell pun zadataka na poslu, doveo me doslovno do ruba očaja. Imala sam veliku podršku u firmi i ovo je prilika da se zahvalim tadašnjem šefu. 

Znala sam u to doba sjediti na podu i satima plakati ne vidjeći izlaz. Ubijala su me križa, kukovi, noge, vrat, ramena. Ujutro sam se budila s mišlju kako ću taj dan izgurati sebe, dvogodišnje dijete i posao. Navečer sam ležala u krevetu i razmišljala kako ću ujutro ustati. Ideja o seksu bila mi je gora od toga da idem u zatvor. Tamo bi bar mirovala.

Nije mi preostalo ništa drugo nego da ponovno odem na fizikalnu terapiju. Ušla sam u prvu na koju sam naišla i uplatila terapiju. Bol se za dva tjedna donekle smirila.

No, umjesto da sam uz skidanje kila nastavila mirovati, negdje sam pročitala da je za kralježnicu i oporavak vrata i trupa idealan reformer pa sam pronašla certificiranu razvikanu trenericu s kojom sam krenula vježbati na spravi punoj špaga i opruga. 

Nadobudna pilates stručnjakinja uopće nije kužila da sam ja poluinvalid, pa sam nakon petog sata reformera otišla kući potpuno ukočenog vrata. Za deset dana smo išli na more, a umjesto Afrodita maslaca za sunčanje nosila sam tri tube Voltarena. 

Već sam tad imala deset kila manje, a tih 5 koje vječno skidam otkad sam maturirala ostale su i dalje. Bilo je ljeto, svi su veselili, kupali, sunčali, a ja sam jedva čekala da se vratim u Zagreb i odem liječniku.

Ponekad je u tom kaosu naizmjenične boli pomagala masaža, no tvrdoglava maserka je bila uporna u razbijanju kvrga tako da sam nakon njezinog tiskanja uglavnom bila spremna za novu turu fizikalne. Tijekom 2019. nekoliko sam puta došla u napast da kupim sama aparate za stimualciju mišića. Pokretni tens u putnom izdanju činio se kao odličan accessoire.  

Bol je bila već uzela toliko maha da se samo selila s jednog dijela tijela na drugi, a manjak kila u tom trenutku postao je nebitan, mogla sam biti k'o Lana Jurčević, bol bi bila ista. Vratila sam se prvotnom liječniku, napravili smo ponovno pregled i krenuli s vježbanjem.

Fizioterapeutkinja koja me vodila godinama je radila u ustanovi koje je rahibilitirala Kosteliće. Imala je toliko ogromno znanje i takav fanstastičan pristup da sam prvi put postala doista svjesna koliki niz gluposti sam napravila prije nje odlazeći na grupna vježbanja. Potrošila sam čitavu hrpu novaca na angažman osobnih trenera, ne stane mi u ovaj tekst napisati sve idiotarije koje sam izvela angažirajući samoprozvane kineziologe uz koje se nekom ludom srećom ipak nisam trajno ozlijedila. 

Fizioterapeutkinja me kroz DNS naučila sve što sam trebala znati o posturi tijela i funkcioniranju mišića. Mjesec dana smo samo disale na podu da uopće osvjestim da imam dijafragmu. Imala je živaca slušati sve moje patnje, napisala mi je popis stvari koje moram trajno promijeniti u životu i dala detaljne upute kako treba izgledati moj budući trener. 

Jer na žalost na fizikalnu terapiju ne možete ići do kraja života. 

Znala sam točno koga tražim, no mojim mukama ni tad nije došao kraj. Potragu je zustavila korona, a rad od kuće odveo me ponovno u potpuni disbalans. Nije me utješila ni činjenica da je većina zdravih žena također stradala od kuckanja tastature za kuhinjskim stolom. Bol je sad već bila faktor koji mi je potpuno urušuio kvalitetu života.

U periodima kad je lock down popuštao, odlazila bi sama u teretanu, vježbala sam ono što me naučila terapeutkinja i pokušavala samoj sebi pomoći. Bilo je to svakako pametnije nego napraviti još jednu grešku s osobom koja košta 150 kuna po satu na temelju četiri diplome s jednodnevnog tečaja joge i fitnessa. Znala sam točno što smijem, a što ne. Često mi je u teretani došlo da priđem ljudima i kažem, hej, krivo stojiš, krivo dišeš, natežeš vrat, ozlijedit ćeš se ili će ti to napraviti ona s tim neprimjerenim vježbama.  

Ali ljudi ne vole savjete, a s godinama sam shvatila i da je najveći čovjekov neprijatelj iskustvo. Ono diže standarde, pa kako nakon fizioterpeutkinje sa završenih pet stupnjeva DNS-a naći ekvivalent.

Uskoro je pandemija otvorila vrata svih teratana, a iz jedne od njih nazvala me tijekom prošlog ljeta sestra i kazala: 'Slušaj, meni se čini da sam je našla'. 

Nije bila u pitanju zagubljena narukvica ni nesparena čarapa.

U pitanju je bila plavuša, dovoljno mlada da joj je stalo, dovoljno stara da zna što radi. Dovoljno obrazovana da se ne želi kompromitirati, dovoljno pristojna da zna persirati. Dovoljno zanimljivog imena Luana da je ne možeš zamijeniti, dovoljno dovoljna za mene da nakon 10 mjeseci vježbanja mogu kazati kako me napokon više ništa ne boli, da mogu pisati satima i normalno nakon toga okrenuti vratom, da napokon mogu s kauča gledati televiziju, mogu se voziti autom, mogu otputovati bez da sa sobom nosim pola ljekarne i broj telefona od fizikalne ordinacije blizu hotela. Mogu napokon živjeti normalno, mogu nositi štikle, mogu plesati i satima kartati, mogu napokon reći da sam pobijedila bol.

Za sve u životu najvažniji je odabir, a čak i kad je kriv, važno ga je ispraviti. Moj najbolji odabir, ako ne računam muža, bila je definitivno Luana.

Usput, znate što kažu statistike, zbog čega na fizikalnim terapijama najčešće završavaju  žene? 

Krivog vježbanja na kružnim treninzima i istegnuća na grupnom pilatesu...