Pokušajte se sjetiti kad je netko za vas posljednji put napravio neko dobro djelo. Nebitno je li vam ta osoba poznata ili nepoznata. Netko je za vas učinio nešto dobro, lijepo, plemenito, humano. Milijun posto sam siguran kako ste se osjećali dobro. Sretno, ispunjeno. Netko vam je u trenutku kad je to vama bilo potrebno – pomogao.
Učinio za vas dobro djelo. Usmjereno isključivo vama i riješio djelomično ili u najboljem slučaju u potpunosti, neku vašu situaciju. Situaciju koju ste zbog nekog drugog u tom trenutku preskočili i nastavili dalje. Zar to nije divno?
Vjerujem kako ste se barem jednom našli u situaciju kad vam je netko pomogao i kad je netko učinio za vas dobro djelo. Zbog takvih stvari ponovno učimo biti zahvalni, skromni. Ponekad i ponizni. Potvrđujemo našu vjeru u ljude i ljudskost bez obzira što ta vjera često zna biti poljuljana. Dogode se neke stvari, zapitamo se ponekad kako su takve stvari moguće i koje izvlače iz ljudi one najgore osobine i ponašanje, ali u trenu sve te loše stvari budu stavljene sa strane i brzo budu zaboravljene kad se uvjerimo da je humanost i dalje ovdje. Među nama. U nama.
Nedavno je bio međunarodni Dan dobrih djela.
Pokušajte se sjetiti kada ste vi napravili neko dobro djelo, nešto dobro za nekog drugog. Nebitno je li to bilo prije godinu dana, mjesec dana, možda čak i jučer. Vjerujem kako ste to učinili barem jednom u životu. I siguran sam da ste osjećali dobro. Podjednako sretno i ispunjeno kao i osoba za koju ste učinili nešto lijepo.
Upravo taj detalj uzajamnog dobrog osjećaja je nešto što dobroti daje jednu posebnu dimenziju. Potvrđuje onu izreku kako je dobrota jedna od rijetkih stvari koja se dijeljenjem množi. I tome je zaista tako. Dovoljno je samo sjetiti se posljednjeg dobrog djela bez obzira na kojem kraju lanca dobrote ste se našli.
Stvar je jednostavna, dobra djela čine nas boljim ljudima. Ne moraju to nužno biti djela koja će preko noći promijeniti svijet i teško ćemo to postići na osobnoj, individualnoj razini, ali svako dobro djelo se računa. Podjednako vrijedi. Ne moramo promijeniti svijet i teško da ćemo to moći napraviti, ali možemo nekome popraviti dan, uljepšati tjedan, pomoći nekom točno onoliko koliko mu treba.
I one sitne svakodnevne i neposredne stvari, dokle god su obojane dobrotom i iskrenošću su najbitnije. Mogu biti usmjerene prema bilo kome – susjedima, kolegama s posla, nekom nepoznatom s drugog kraja Lijepe Naše. Sve te stvari i te kako se računaju. O da.
Kod dobrote nema kalkulacija, nema proračunatosti i skrivenih motiva. Ne bi ih trebalo biti. Nema potrebe za tim jer dobro se dobrim vraća, a u to sam se uvjerio nebrojeno puta. I u svakodnevnim situacijama, a i kroz život našao sam se i s jedne i s druge strane. U situacijama kad sam ja pomogao nekome, a neki su pomogli meni.
Neke stvari nekim ljudima neću zaboraviti do kraja života. Za mene će zauvijek ostati posebni ljudi s najvećim mogućim LJ na svijetu.
Ponekad su to bile sitnice, a ponekad stvari koje su u većoj mjeri utjecale na moj život. Za mene i jedne i druge – podjednako vrijedne i znam koliko su mi u tom trenutku bile potrebne i bitne. Na krilima te dobrote i tog good feeling osjećaja i sam pokušavam pomoći kad god je to moguće. Isti taj osjećaj nastojim usaditi i svojim kćerima.
Pomaganje drugima u ljudskoj je prirodi i kao da je utkano u naš DNA. Nismo cijepljeni protiv empatije i jednostavno ne možemo samo okrenuti glavu na drugu stranu. Nešto u nama potiče nas na reakciju. U nama pobuđuje osjećaj želje da pomognemo na bilo koji način te da ne ostane sve samo na pasivnom promatranju.
Stvari se vrlo često ne rješavaju same od sebe, institucije znaju biti spore i trome te je ponekad bitno angažirati se neovisno o institucijama. Za dobrobit drugih.
Srećom, živimo u Hrvatskoj. Specifična smo nacija i bez obzira što smo vrlo često svjedoci brojnih podjela unutar nas samih i to po raznim osnovama - vjerskim, manjinskim, sportskim, geografskim, dijalektalnim – dobrota i pomaganje drugima nešto je što je jače od svih podjela.
Pogotovo kad je najpotrebnije, a da je Hrvatska pokazala svu svoju dobrotu i veliko srce uvjerili smo se mnogo puta. Pokazalo se to i na najljepši mogući način posljednji put nakon strašnih potresa u Sisku, Petrinji i okolici. Ljudima na Banovini pomoć je zaista bila potrebna. Vidio sam to i sam na licu mjesta kad sam s grupom volontera proveo vrijeme na tom području.
Pomoć ne samo da im je bila potrebna tada nego pomoć tim ljudima treba i dalje. Ne smiju biti zaboravljeni. Državne institucije rade svoj posao na ovaj ili onaj način. Formiraju se razne komisije, odbori, u finim automobilima posjećuju ta područja brojne delegacije u pratnji novinskih kamera. Dođu i odu. Stanovnici Banovine jednoglasno će se složiti kako to sve skupa ide beskrajno sporo. Mjeseci prolaze i boje se kako će privremena rješenja još dugo biti privremena.
Na tešku situaciju s tog područja često nas podsjećaju vijesti. Ne događa se po pitanju obnove sve onoliko brzo koliko bi svi željeli da se događa. Tako je kako je. Možemo se nadati da će se sve ipak ubrzati, a možemo i mi sami biti dio promjena.
Vijest koja me nedavno ugodno razveselila i koja je dala boje sveopćem sivilu kojem ponekad znamo biti okruženi je inicijativa zagrebačke Druge gimnazije. Moja prijateljica Ivana profesorica je u Drugoj gimnaziji i kad sam vidio njezine objave ne društvenim mrežama bio sam sretan. I ponosan što ju poznajem već dugi niz godina.
Druga gimnazija odlučila se aktivirati, učiniti dobro djelo, nekome omogućiti promjenu. Dati nekome drugu šansu za novi početak. S gomilom entuzijazma, volje i s bezgranično mnogo dobrote i pozitivne energije u projekt su se uključili nastavnici koji su osnovali Udrugu DRUGačiji, a punu podršku dali učenici i roditelji. Svi zajedno za dobru stvar u obliku akcije Srce kao kuća.
Cilj akcije je prikupiti iznos od 300 tisuća kuna, a tim iznosom će se za jednu obitelj s područja Banovine izgraditi kuća od pedesetak kvadrata.
Njihova hvalevrijedna akcija pokrenuta je početkom prošlog mjeseca te je dosad prikupljeno malo više od 200 tisuća kuna. Od samih početaka bili su drugačiji pa su osim klasičnih donacija organizirali i online aukciju. Akciji i aukciji pridružili su se brojni sportaši i sportski kolektivi, umjetnici, osobe iz javnog života koji su donirali svoje stvari pa se moglo licitirati za brojne stvari.
Od potpisanog dresa Luke Modrića i Zvonimira Bobana, hrvatske nogometne reprezentacije, preko raznih umjetničkih djela koje potpisuju poznati umjetnici kao i učenici Druge gimnazije pa do nakita i haljina poznatih osoba. Ima mnogo zanimljivih stvari, provjerite njihove stranice ili društvene mreže, možda pronađete i neki predmet za sebe.
Uvijek se razveselim kad vidim ovakve inicijative koje zbog ljudi koje je okružuju u kratkom roku postanu esencija dobrote, a sve to za plemenitu i dobru stvar. Inicijativu koju okružuju nastavnici, učenici i svi oni koji su se uključili na bilo koji način. Do završetka akcije ostalo je još dovoljno vremena i siguran sam kako će zacrtani cilj i ostvariti. Svatko od nas može pomoći.
Sve se računa i svaki angažman jednako je vrijedan i nisam dvojio oko toga hoću li se uključiti. Hvala i mojim kolegama „po kolumnama“ Neveni Rendeli i Bruni Šimleši koji su također dali svoj doprinos. U konačnici, ne zaboravimo na bitno. Dobrota se dijeljenjem množi kao i to da se dobro dobrim vraća.
Hvala vam unaprijed u ime sadašnjih i bivših učenika, njihovih roditelja i svih nastavnika Druge gimnazije.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.