“Dobar dan, oprostite što sam došla”: Koliko često imate osjećaj da smetate zaposlenicima u dućanu?

Dvije godine, a možda i više - toliko me dugo u bilješkama čeka jedna natuknica za kolumnu koju svaki put nekako zaobiđem. 

Nije neka ozbiljna tema, zapravo je čak na granici nepotrebnog, ali to nije razlog zbog kojeg ju zaobilazim; razlog je to što mi se ne da (potencijalno) naljutit jednu grupu ljudi i usput ispast čangrizava Karen koja stalno traži probleme, ali danas ću napokon prekrižit tu natuknicu - ako se netko naljuti, neka se naljuti. 

Ovaj uvod djeluje kao da ćemo ipak pričat o nečem bitnom, ali nećemo - pričat ćemo o jednom dućanu u kojem se svako malo osjećam kao da smetam. 

Koji vam je prvi pao na pamet? Say it, ja neću jer ne želim da viču na mene, samo ću reć da je dućan s odjećom koji jako volim… osim kad ga jako ne volim. 

Dugo sam mislila da je problem isključivo u meni - JA sam osjetljiva, MENI smeta, drugi ljudi vjerojatno obave shopping bez ikakvih upitnih interakcija - ali u zadnje se vrijeme na internetu pojavila hrpa videa u kojima ljudi dijele iste situacije s kojima se i sama susrećem. 

E sad, ili smo svi mi koji smo to primijetili čangrizava Karen, ili je riječ o uzorku ponašanja koji ne bi trebao bit prisutan. 

Vi ćete mi reć kasnije, a ja ću vam do tad ispričat priču o jednoj od brojnih neugodnih situacija zbog kojih uvijek imam potrebu reć “oprostite što sam došla.”

Bilo je ljeto, onaj dio kad je grad predivno prazan i kad možeš pronać parking gdje god želiš, a ja sam došla vidjet što mi to novo (ne) treba za ormar iz kojeg na kraju uvijek vadim pet istih stvari.

Dućan je, kao i grad, bio manje-više prazan - ni blizu onako kako je izgledao prošlog petka. 

Pažnju mi je privukao dio na kojem su visile haljine u boji koja mi jako treba, dakle ne treba uopće, a kad sam došetala do njih, dva metra od mene se stvorila još jedna djevojka s istim interesom. To što je bila dva metra od mene bi inače bio nebitan detalj, ali želim da imate sliku situacije koja je vrlo nježna i opuštena, bez gužve.

Tridesetak sekundi nakon početka razgledavanja, između nas su se stvorile dvije žene čiji je posao očito bio da preslože stvari na vješalicama - jedna koja je bila ispomoć i druga koja je na papiru sigurno nadređena, a van papira ŠEF PENTAGONA.

Ništa pretjerano zanimljivo ni povijesno zasad, imamo prazan dućan, dvije osobe koje gledaju haljine i dvije koje u istom trenutku rade svoj posao. Ali šefica Pentagona je odlučila da joj smetamo - i da to moramo znat. 

“Da li je realno ovo?”, pitala je svoju kolegicu, prvo normalnim tonom, pa onda glasnije.

“DA LI JE OVO REALNO?!”, dovoljno glasno da ju se čuje i na suprotnoj strani dućana, “BUKVALNO DA LI JE REALNO DA SU BAŠ SAD SVI OVDE?”

“Svi” smo bili ja i cura koja gleda haljine dva metra od mene, što je u tom trenutku očito bio veliki zločin koji je zaslužio bit nagrađen pasivnom agresijom šefice Pentagona. 

“RECI MI DA LI JE REALNO?!” - ponovila je, a kolegica je plaho kimala glavom jer je očito normalna osoba koja zna da ljudi u dućanu imaju pravo gledat stvari koje su izložene. 

Djevojka koja je razgledavala stvari na drugom kraju je brzo otišla, ja sam ostala dok ne pogledam sve što me zanima, šefica Svemira je nastavila živčano slagat stvari, a što smo se više približavale jedna drugoj, netrpeljivost je bila sve snažnija - bilo je očito da joj moje tijelo smeta i potrudila se da to znam u svakom trenutku. 

“Evo, budem vam se ja maknula”, rekla sam na odlasku iako sam si obećala da neću jer ne želim participirat u tuđem bezobrazluku, ali čovjek si nekad ne može pomoć. 

Potpuno me izignorirala, a njena tišina je jasno govorila “tako je, beži, bre.”

Obećala sam si da ću na blagajni pitat tko je dotična devojka, ali nisam - nije mi se dalo, a i sumnjam da bi se dogodilo nešto revolucionarno da jesam. 

Naravno, ovo nije prvi put da sam doživjela neku vrstu agresije u tom dućanu - prestala sam brojat koliko su me puta odgurnuli da nešto vrate na vješalicu baš kad ja tamo stojim, prestala sam brojat i koliko puta su to napravili bez jednog usputnog “oprostite, samo da ovo odložim”, prestala sam brojat sve vrste nepristojnog koje bi uz minimum truda mogle bit barem malo pristojnije. 

Prestala sam čak i zamjerat povremeno kolutanje očima kad nekog zaustaviš i pitaš “oprostite, možete mi pomoć…?”

Prestala sam jer si uvijek objasnim da su to ljudi čiji posao nije jednostavan, ljudi koji svakodnevno imaju posla s drugim groznim ljudima koji ih ne poštuju, koji bacaju stvari po podu, ostavljaju ih u garderobi i koji povremeno rade nezamislive stvari (podsjetnik na priču o ženi koja se jednom u garderobi POSRALA u torbu)… 

“Ma pusti, sigurno imaju težak dan jer su ljudi grozni” - jesu, neki ljudi su grozni, ali ja nisam, barem ne u dućanu u kojem sve uvijek uredno vratim na vješalice da drugima olakšam posao. “DA LI JE REALNO” da mi koji nismo grozni plaćamo kaznu zbog onih koji jesu i još se osjećamo krivo jer tražimo osnove pristojnosti?

“Bukvalno, da li je realno?”

Prije dvije godine, kad sam zapisala ovu natuknicu, mislila sam da sam luda i osjetljiva, ali količina videa na ovu temu me ohrabruje u ideji da možda ipak nisam. 

“Oni kao da su imali sastanak na kojem ih se instruiralo da ne budu ljubazni”, rekao je netko na internetu, što sigurno ne vrijedi za sve jer ima i onih koji su predivni ili barem normalni, ali ovo nije priča o njima, a nije ni priča o onim groznim ljudima koji možda i zaslužuju suptilnu dozu bezobrazluka - ovo je priča o imaginarnom sastanku koji bi objasnio većinu stvari koje se događaju i koje “bukvalno nisu realne”, ili barem ne bi trebale bit dio već uobičajenog iskustva u dućanu s odjećom, a čini se da sve češće jesu. 

Naziv natuknice je “dućan - kako ćemo?”, a vi sami odlučite u kojoj se mjeri slažete ili ne slažete. 

Kako ćemo?

Ovako ćemo. 

Zaposlit ćemo super ljude, ali lako za njih, to se podrazumijeva - zaposlit ćemo i one druge kojih će bit manje, ali nadjačat će ove prve. 

“Voditeljku” koja je šef Pentagona obavezno, treba nam i par onih kojima je sve jako teško, i minimalno jedan Xavier. Tko je Xavier? To ćemo kasnije. 

Imat ćemo lijepi, veliki prostor s dobrom rasvjetom…

 …OSIM u garderobama, tamo stavite neke lampe koje otkrivaju celulit koji se inače ne vidi i OBAVEZNO po jedno bočno ogledalo u svaku garderobu, da ljudi vide koliko su gadni iz profila. E, tako.

I ni slučajno garderobe s vratima, trebaju nam velike, teške zavjese koje se ne mogu zatvorit do kraja - zašto bi samo osoba u garderobi vidjela kako joj nešto (ne) stoji kad možemo uključit i usputne prolaznike?

Hoćemo barem napravit garderobe koje su dovoljno velike da je čovjeku u njima ugodno? Ne treba, i ubacite grumene prašine u svaku treću. 

A jel nam možda ipak treba netko tko će to redovito čistit da ne bude prašine? Ne treba, to neka čisti tko stigne, ali ajmo napravit da nitko ne stigne. Nije ovo Badnjak kod familije da sve mora bit uredno. 

A ograničenje broja komada koje smiješ unijet, hoćemo to imat ili nećemo? Hoćemo i nećemo - prvo hoćemo, da se ljudi naviknu da moraju pokazat koliko stvari imaju, onda ćemo to ukinut i čudit se što nam govore da imaju četiri stvari jer je to nebitno, a kad se naviknu da ne se moraju javit, dovest ćemo strogu Mariju koja će ih na parne datume opomenut jer se nisu očitovali o količini predmeta koje unose.

Ok, a kako ćemo posložit stvari u dućanu? 

Ovako ćemo - dovest ćemo voditeljku iz Pentagona koja je doputovala iz Srbije ili Španjolske ili neke druge zemlje, nije važno koje, važno je da je sastanak internacionalnog karaktera. Ona će ljudima reć gdje što ide, ali ne negdje u uredu, nego nasred dućana. Ako joj se netko nađe na putu dok to radi, to nije njezin problem - kupac može doć malo kasnije, docnije, mas tarde, svakako ne u trenutku kad njoj BUKVALNO i literalmente smeta.

Što se tiče distribucije veličina, ove haljine koje vise desno će dolazit u dvije opcije - XS i XL, a ostalo neka bude u skladištu pa neka ljudi pitaju ako žele nešto između. 

I onda će im netko pomoć? Hoće, ali ne nužno prva osoba koju pitaju, nego druga koja će pozvat treću jer joj trenutno ne radi tablet. 

Također, veličine moraju bit misteriozne - XS je nekad zapravo M, L je nekad S, a M neka bude izložen u drugom dućanu. Cipele veličinom moraju odgovarat stvarnom broju, ali neka su barem dva dana u tjednu prašnjave i neka su izložene samo veličine 36 i 41. Druge mogu bit u skladištu skupa s onim haljinama, nek se ljudi izbore za sebe ako smiju.

Dobro, a kad vraćamo stvari na svoje mjesto i netko nam smeta, a nismo voditeljka, kako onda? Samo jako, obavezno ODMAH, smijete reć “pardon” ali to je po slobodnoj procjeni. 

A one stvari koje ljudi potrgaju ili zaseru puderom i ružem dok ih isprobavaju, kako ćemo s njima? 

Vratit na vješalicu, nije problem da ljudi kupe potrgano i zmazano, to je njihov izbor. 

Blagajnu ćemo riješit ovako - tri za kupovinu, ali neka većinom radi samo jedna (jer ćemo ljudima zadat puno drugog posla) i jedna za povrat, za koju ćemo stavit natpis da ljudi znaju gdje moraju stat ako nešto vraćaju.

I to je onda red za povrate? NE, tu opet možemo iskoristit strogu Mariju koja će opominjat ljude i vikat “jedan red za SVE!” (Znam da Marija nije kriva, ali nismo ni mi). 

A povrati, kako ćemo s tim? 

To će bit jednostavno, dođeš i kažeš da imaš povrat. 

I onda samo vratiš to što želiš vratit? 

Nein, prvi korak je da ljudima bude malo neugodno jer vraćaju stvari i rade probleme onima koji čekaju iza njih. Drugi korak nije obavezan, ali povremeno je sasvim ok pitat “ovo ste OPRALI?!” iako dolčevita i dalje ima etiketu, ili reć “ali ovo je kupljeno u Splitu” iako se povrati prihvaćaju diljem zemlje. 

Treći korak (ili drugi ako nije bilo ovog prije) je “moli se Xavier da dođe na blagajnu” - Xavier je završio TTF i ima više stila od tebe i cijele tvoje familije. Elegantan je, strog i pravedan, ali najčešće ljubazan. 

Ok, onda kad pozovu Xaviera, on dođe i to je to? 

Naravno da nije - Xavier ne dolazi na prvi poziv, kao ni Bubimir. Prvi poziv se ne računa, neka ljudi prvo pričekaju par minuta pa će ga netko opet pozvat. Tad možda i dođe, a možda dođe tek treći put - Xavier dolazi kad Xavier odluči, nekad zato što ne stigne doć prije, nekad zato što zato.

I onda kad su ljudi gotovi s blagajnom samo izađu i mogu nastavit za životom?

Kako kad, većinom da, ali povremeno nećemo skinut alarm s odjeće, što u teoriji može izgledat kao sasvim prihvatljiv propust na blagajni, ali ajmo da zvoni kao propust kupca koji će možda očekivat ispriku, ali to ne znači da ju mora i dobit. Neka se buni ako smije ispred stroge Marije i pentagonske šefice. 

Prije nego što vam kažem doviđenja i poželim ugodan dan, jedan mali disclaimer pomirljive naravi - znam da se većina ovih stvari ne odnosi na većinu normalnih ljudi u dućanu, znam i da je svima nekad teško, pogotovo kad rade s ljudima koji se ponašaju kao da su u štali, a ne u shoppingu, ali znam i da se zbog ovih pentagonskih persona sve češće osjećam kao da u tom istom dućanu samo smetam. 

Vi ćete mi javit jesam li luda i je li ovo imaginarni bezobrazluk koji živi samo u mojoj glavi, a ja idem vratit dvoje hlača prije nego što izađe kolumna jer će mi kasnije bit neugodno - primarno zbog ovih koji su dobri i normalni, a koji dijele radno mjesto s ovim drugima. 

Srdačan pozdrav i dođite nam opet. 

P.S. Ako radite u dućanu s odjećom, slobodno mi javite grozne stvari koje ljudi rade - i oni zaslužuju priču o imaginarnom sastanku. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva