Miss7 Blog 25. srpnja 2020.

Da je mene Macan nazvao spodobom, ja bih mu odvratila da je muzgavac pa bi imali pravi fajt i gledljivu emisiju

Nikako se nisam mogla odlučiti hoću li ovu kolumnu pisati o Karolini Vidović Krišto ili o sramotnoj činjenici da se djeca koja prolaze s odličnim uspjehom ne mogu upisati ni u jednu gimnaziju u Zagrebu. Pa sam na kraju odlučila o oboje jer kvalitetnih promjena u obrazovanju nema bez pameti u Saboru, a ima li pameti u Saboru pokazat će se ubrzo.     

Čak i ako ne volite politiku, ovaj vam je tjedan prošao u znaku zastupnice iz Škorinog šatora. Visoka plavuša, sa štipaljkom u kosi, na prvi pogled zvuči ozbiljno, gordo i nesvakidašnje upućeno. Teatralno docira gdje god se pojavi, a primijetili ste zasigurno da voli uzeti stanku dok elaborira. Malo ispuhne zrak pa nastavi tihim glasom, baš kao nekad slavna Jackie Kennedy. Na glumačkoj akademiji taj se uvježbani prekid u govoru zove dramaturška tišina, a poslušate li je malo bolje primijetit ćete da su upravo stanke najbolji dio njezinih nastupa. Posrami vas pomalo žar s kojim ona ukazuje na društvene probleme, jer zapitate se, možda vi dovoljno ne volite Hrvatsku. 

Ubrzo shvatite da je tu predstavu bolje ne gledati jer iza performansea u kojem Karolina Vidović Krišto jedina ne nosi masku u Saboru i u vremenima nezapamćene krize zaziva cijelu Hrvatsku na zabranu pobačaja, ne stoji ama baš ništa vrijedno spomena osim zastarjele retorike koju naprosto treba ignorirati. Karolina Vidović Krišto živi negdje u dalekoj prošlosti, a većinu prosječnih ljudi u Hrvatskoj zanima jedino budućnost u kojoj je sve neizvjesno. 

To sve skupa naravno ne opravdava činjenicu da Karolinu Vidović Krišto netko smije vrijeđati. Da je mene Macan u emisiji Otvoreno nazvao spodobom, ja bih mu odvratila da je muzgavac. Macan bi se nakon toga vratio u studio i imali bi baš pravi fajt i super gledljivu emisiju. Ovako smo dobili pokislog PR-ovca koji se u maniri uvrijeđene mlade brže bolje pokupio kući i šokiranu zastupnicu koja je bez žestokog protivnika postala još nezanimljivija. 

I sad tu dolazimo do one pameti s početka teksta. Novoizabrani zastupnici ponosno ističu svoja mjesta u Saboru, uspjehe na izborima i ispravnu ideologiju stranke. Oni koji ne mogu sakriti sreću što su u Sabor ušli zahvaljujući mizernom broju glasova ovjekovječili su ovaj tjedan svoj životni uspjeh fotografirajući se za društvene mreže kraj svoje klupe. Da nisu na slici mlatimudani od 50 godina sa šahovnicom u pozadini čovjek bi pomislio da se radi o maturalcu u Bratislavi. 

No, nemojmo ih unaprijed osuditi, dajmo im svima priliku da u svojim istupima kažu nešto mudro, suvislo i napredno na temu hrvatskog obrazovanja, toj rak rani našeg društva koja iz godine u godinu postaje sve gore ogledalo nedosljednosti hrvatske politike i nebrige za budućnost naraštaja koji generiraju napredak cijelog društva. 

Za prežvakavanje povijesti i prebacivanje odgovornosti zaista više nikoga nije briga. Hrvatsko obrazovanje vapi za odmicanjem od ispranih tema poput vjeronauka i kurikuluma o rodnoj ravnopravnosti i spolnosti. Te dvije stvari o kojima većina ima samo napabirčeno znanje niti su reforma obrazovanja niti bi uopće trebale biti u fokusu razgovora kad je obrazovanje u pitanju. Vjeronauk je izborni predmet, pa tko hoće nek izvoli, a kurikulum je dio gradiva kao i svako drugo. Prepucavanje o ovim i sličnim marginalnim pojedinostima van fokusa drži goruće probleme hrvatskog školstva zbog kojih danas imamo djecu koja postižu odlične uspjehe u osnovnoj školi, no sustav im ukoliko nisu odlikaši s prosjekom 5.0 ili eventualno 4.9 ne dozvoljava da upišu školu koju žele. 

Pa se s pravom postavlja pitanje koga mi to odgajamo i na koji način vrednujemo znanje.  

Svaki roditelj za svoje dijete želi samo najbolje. Za kćer biste zasigurno voljeli da završi medicinu ili nastavi frizerski biznis, a opcija je svakako i da se uda za nogometaša. Kad su sinovi u pitanju, ići ćete drugom logikom, muško je, valja se snaći, možda da završi nešto konkretno. A dijete ko dijete, zeznut će vas, pa umjesto građevine, on će na režiju. Ispričat ćete da je Branko Lustig samo jedan i da je film o Gotovini već napravljen, ali to neće pooći. Dodat ćete i da ih tamo primaju samo petero jer prijemni je zeznut, a odluka žirija osobni stav. Sve miriši na hrvatski scenarij, primanje podobnih i preko veze, baš kao nekad, u zlatna vremena, kad je tarifa bila tržišno transparentna. 

Upis na stomatologiju koštao je kao novi Golf, a na pravo ste mogli i za upola manje. Na ekonomiji su primali uz keš i slike, a na građevinu i meso. S medicinom je stvar išla teže, osim vrhunskih ocjena, elitizam je tražio i obiteljski background pa ako ste bili sin liječnika s KBC-a svakako ste imali više šanse. Fakultet ste mogli upisati i ako niste imali prosjek 5.0, a napisali ste pri tom sjajno maturu i briljirali na prijemnom. Odličan uspjeh na kraju svake godine s pokojom zaključenom četvorkom bio je dovoljan da možete mirno studirati željeni fakultet. Stvari su funkcionirale prema principu imaš ocjene, prolaziš, nemaš ocjene, imaše vezu, opet prolaziš. Bolonjski sustav ukinuo je netransparetno upisivanje, pa danas sve pratimo elektronski. 

No, netko je zaboravio da djeca nisu roboti, da njihovo znanje nije mjerljivo samo ocjenama i da je školski sustav koji je godinama potpirivao bjesoumučno štrebanje bez ikakvog logičkog razmišljanja doveo do toga da su rezultati državne mature iz godine u godinu sve gori. Reforma obrazovanja ne počiva u akedemskim institucijama, nego u osnovnoškolskom sustavu koji je danas iznjedrio nepravilno i bolno stanje u kojem djeca s prosjekom ocjena 4.7 ne mogu upisati gimnaziju nego su osuđeni na strukovnu školu za koju možda uopće nemaju afiniteta. Društvene mreže pune su ogorčenih majki čija djeca prolaze s odličnim uspjehom, ali zamislite imaju i pokoju četvorku zbog čega ih ovaj katastrofalan sustav kažnjava da ne mogu upisati željenu školu. To da nije istina, bilo bi baš jako smješno.

Pa sad, postavlja se pitanje, tko će od novoizabranih zastupnika ponuditi uistinu pravu reformu obrazovanja i tko će od vas dame i gospodo izaći u javnost s konkretnim prijedlozima, bez političkih kalkulacija, s ciljem da se pod hitno promijeni ovaj nepošteni sustav upisa i cjelokupno školstvo? Podršku medija imate, ali ne više za vaše idiotsko raspredanje o vjeronauku i rodnoj ravnopravnosti. Zasučite rukave i dajte rješenje kako da djetetu od 12 godina koje ima zlatnu medalju iz robotike više ne nabijamo grižnju savjesti jer od 14 predmeta nema svih 14 petica, nego su zamislite vraga, čak četiri četvorke, od toga jedna iz tjelesnog, a druga iz glazbenog. Zapitajte se što postojećim sustavom takvom djetetu dajemo do znanja osim da nije dovoljno dobar da bi upisao gimnaziju, jer nema sve petice pa mu zato ostaje školovati se za mesara? Kakvo samopouzdanje mu takvim stavom i sustavom gradimo za daljnju budućnost u kojoj on treba vjerovati u sebe i svoj rad? 

Iako, znate, ja bih silno voljela da mi mali nauči dobro raspandlati plećku. Starila bih sa spoznajom da u ovoj državi neće ostati gladan i na cesti. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0