Clickbait naslov: Moja istina o televizijskim showovima (ekskluzivno priznanje o priznanju)

Srdačan pozdrav i sretan kraj Korizme svima koji uskoro slave. Ne znam jel se to smije čestitat, valjda se nitko neće naljutit. 

Ok, riješili smo uvod, idemo na temu - ispala sam iz tv showa i nekima to baš i nije drago. Nekima je, što je sasvim normalno, kao što je normalno i da je nekima svejedno. Neki su ljuti, neki razočarani, neki kažu da nije fer - ima svega, a ja ću s vama podijelit svoje osjećaje jer želim da čujete moju perspektivu koja će vam možda zvučat čudno, ali živimo u vremenima u kojima AI radi slike Pape u puffer jakni, dakle čudno više ne postoji.

Moja perspektiva je sljedeća: “Da, i?”

Ovo je zapravo banalizirana, skraćena verzija, ali bez brige, stiže duža. 

“Da, i?” ne znači da mi je svejedno. Ne znači ni da mi je drago - ne pada mi na pamet lagat da sam oduševljena ispadanjem samo zato da bi ostavila dojam da sam jako cool. Normalno da mi nije drago - svatko tko se u nečemu natječe želi proći što je bolje moguće - ali čini mi se da ljudi misle da moram bit ljuta i razočarana, a nisam, nego sam sretna. 

Jednom davno, kad sam sudjelovala u svom prvom showu, imala sam drugačiju perspektivu koja mi je tad zvučala sasvim logično - kad ti ide dobro, prirodno je da se veseliš, a kad ne ide, prirodno je da se živciraš i ljutiš. 

Kad je sve prošlo, shvatila sam da sam si zbog ovog drugog pokvarila jedan od najljepših perioda u životu - umjesto da uživam u svemu što je dobro, opterećivala sam se stvarima koje nisu, zbog čega su sve dobre stvari pale u drugi plan.  

Obećala sam si da ću, ako ponovno dobijem sličnu priliku, biti pametnija i na sve gledati kao na zabavu. 

Dobila sam ih još nekoliko i niti jedanput nisam prekršila obećanje - ne zato što sam nevjerojatno zrela osoba koja ispuni sve što obeća, nego zato što sam vidjela kako izgleda kad ostaneš na drugoj strani, a vidjela sam svašta. (Ne u ovom showu, ali do toga ćemo doći kasnije). 

Vidjela sam ljude koji dobivaju nervne slomove zbog jednog boda manje, ljude koji urlaju na produkciju i prijete proturadnjama koje inače možeš čuti samo u domu zdravlja, kad neka gospođa prijeti da će nekog “dat u novine” jer je čekala 15 minuta duže nego što je očekivala, vidjela sam pokušaje podmićivanja, besramno ulizivanje, varanje i podmetanje, formiranje klanova i teroriziranje konkurenata koji bi ti trebali biti kolege, ali zapravo im želiš sve najgore. Vidjela sam stvari koje zabavni show pretvaraju u ratnu zonu - i vidjela sam da sebe ne vidim u takvim pričama. 

Da se razumijemo, ovo nije standardni obrazac ponašanja koji vrijedi za sve - ljudi su većinom bili blagonakloni i normalni - ali uvijek se nađe netko tko od silne želje za uspjehom izgubi kompas i pretvori se morskog psa koji ne bira koga će pojest putem. Vjerujem da to nikad nije zlonamjerno, nego posljedica pobjedničkog mentaliteta, ali i dalje kvari igru svima koji su se samo došli zabavit - točno onako kako ju kvari osoba koja jednostavno odbija izgubit u Pictionaryu i ne može prihvatit da pobjeda nije njeno Bogom dano pravo koje drugi nemaju. 

Pobjednički mentalitet zvuči kao vrlina - i sigurno je, nema ništa loše u tome da želiš biti najbolji - ali ako mu dopustiš da se otme kontroli, može postati toksična karakteristika kojom kvariš život svakome tko ti je u blizini, a najviše sebi.

Moj mentalitet je već dugo na “gubitničkim” postavkama, što možda zvuči tužno i rezignirano, ali nije. 

“Gubitnički mentalitet” za mene znači sljedeće - dođi, odradi najbolje što možeš, ne očekuj ništa i veseli se svakom ishodu. 

Ljudi mi se nekad rugaju zbog ovog i govore da mi fali samopouzdanja, što možda nije daleko od istine, ali ovo nije priča o samopouzdanju - ovo je priča o ideji da loš rezultat ne mora značit da si gubitnik. 

Kad ispadneš iz showa, prirodno se nameće narativ da si izgubio, ali to je samo crno-bijela verzija priče. 

Moj gubitnički mentalitet u svemu vidi lijepe nijanse - dat ću vam nekoliko primjera. 

Ispali smo, ali ispali smo s predivnom pjesmom koju smo dobro otpjevali.  

Ispali smo, ali ja sad mogu u Split puno ranije nego što sam planirala. 

Ispali smo, ali ja se više ne bojim pjevat pred prijateljima. 

Ovo zadnje je najvažnije jer je to pobjeda koju nikad nisam očekivala. Da ste me prije mjesec dana tražili da vam u društvu otpjevam dio neke pjesme da se podsjetite kako ide, ja bi se zacrvenila i rekla da ju potražite na Youtubeu - danas ju mogu otpjevat od početka do kraja s nula nelagode. Donedavno sam se usudila pjevat samo u sklopu nekog showa jer je tad postojala izlika da je to dio posla, a danas se napokon, nakon više od 25 godina najvećeg srama, više ne crvenim. Zvuči glupo, ali ovo je bio jedan od mojih najvećih strahova, a sad ga više nema.

Gubitnički mentalitet za mene ne znači da si gubitnik, nego da si uvijek spreman na loš ishod, ali i da vidiš male pobjede tamo gdje ih drugi možda ne bi ni primijetili. 

Ne kažem da je kompetitivnost loša sama po sebi, ali ako ne znaš zdravo gubiti, imam osjećaj da si zakinut za puni okus pobjede jednom kad se dogodi. 

Možda vam sve ovo zvuči kao lifecoach bullshit, ali ja se više nikad ne bih odrekla slobode i mira koji dolaze s idejom da možeš biti zadovoljan čak i kad izgubiš; ako si sretan samo kad pobjeđuješ, oduzimaš si puno prilika za sreću. 

Možda vam glupo zvuči i ideja da sam ovih dana sretna - bilo bi prirodnije da nisam, ali sreća raste tamo gdje ju sam uzgajaš (e ovo je već lifecoach bullshit, ali svejedno je istina). 

Nisam sretna jer sam ispala, sretna sam jer sam imala odakle ispast. 

Znate odakle? 

“Iz televizijskog showa” je skraćena, površinska verzija, ali evo vam duža. 

Ispala sam iz showa u kojem sam napokon pobijedila strah od pjevanja pred prijateljima - strah kojem više neću dopustit da mi se vrati u život jer mi ga je dovoljno dugo kvario. 

Ispala sam iz showa u kojem sam upoznala nevjerojatne ljude koji su mi sad prijatelji. Kad sam pristala na sudjelovanje, svatko s kim sam pričala je rekao da je “Zvijezde pjevaju” show s uvjerljivo najpozitivnijom atmosferom među ljudima - što mi je zvučalo nezamislivo jer sam se ranije nagledala svega onog što sam vam prijavila prije par minuta, ali ispalo je puno bolje nego što sam očekivala. Nula klanova, nula ljubomore, nula kalkulacija, petnaest novih ljudi koji se vesele svakom tvojem uspjehu kao da je njihov i koji se ne bore samo za sebe, nego i za tebe. Znate koliko je danas teško upoznati ljude koji jedva čekaju da uspiješ i koji slave kad se to dogodi, a ja sad imam minimalno petnaest novih.

Ispala sam iz ekipe natjecatelja, ali nisam ispala iz ekipe. Vidjet ću ih ponovno već u subotu - i navijat ću za svakog od njih jer znam koliko se svi trude i znam da bi svatko od njih napravio isto. 

Možda jesam izgubila na papiru, ali ove nijanse na njega ionako ne stanu - zato sam sretna, jer sam izgubila sitnicu koja se ne može mjeriti s onim što sam dobila.

To i je poanta zabavnog showa - dat najbolje što imaš, bit spreman na svaki ishod i fokusirat se na zabavu i ljude koji te okružuju. Ako tako posložiš stvari, ne možeš izgubit.

Pobjeda je slatka, nitko ne kaže da nije, ali meni je jednako slatko osjetit sreću i zahvalnost kad je nema.

Hvala što ste došli na moj TED talk, sretan Uskrs svima koji žele - i sretne male pobjede svima koji ih znaju prepoznat tamo gdje ih netko ne bi ni primijetio.  

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva