Brinite se za sebe prije nego što se baterije totalno isprazne

Čini mi se da smo često stručnjaci u ignoriranju ranih znakova upozorenja.

Osjećamo nezadovoljstvo? – Ma nije to ništa.

Frustrirani smo vezom? – A nismo jedini.

Osjećamo prazninu? – Ma bit će bolje.

Nevažno je koji izgovor smislimo, ali obično ga smislimo brzo i u njega uložimo sve svoje žetone. I onda se trošimo, i trošimo, i trošimo...

I tek kad uđemo u crveno, kada smo na zadnjih 20 ili čak 10 posto energije, tek onda pomislimo kako bi bilo dobro napraviti nešto za sebe. Da imamo pravo na to, da je sada pravo vrijeme. Ali nije, ljudi moji. Tada već kasnite. I to debelo.

Tako ljudi kod bračnog terapeuta dođu najčešće godinama prekasno i dođu u situaciji kad je stani-pani. Kada je dvojbeno ima li se što uopće više spasiti. “Ili će nas ovaj izliječiti ili se razvodimo.” A idealno je vrijeme za traženje pomoći kada shvatite da postoji problem, pokušate ga sami riješiti, pokušate uz pomoć prijatelja, ali vidite da ne možete i odmah tada treba potražiti pomoć. Dok još niste potpuno ispraznili svoje partnerske baterije. 

Iako razumijem tu potrebu za odgodom. Nikome se ne da kopati po mučnim dijelovima veze ili sebe. Bolno je. Pa naravno da se ne želimo baviti time. Ali ne postaje manje bolno ako ignoriramo problem. Postoji samo problematičnije. I zato je važno što prije pokušati riješiti bilo koji problem.

Tako i taj s punjenjem svojih baterija. Jer većina pomisli na sebe kad se već upali alarm, kada već dođemo do minimuma. A tada će se teže ponovno napuniti. Jučer sam na jednom predavanju iskoristio usporedbu da smo tada kao ementaler i energija samo curi kroz nas. Jer lakše ćete se napuniti od 70 do 90 posto energije, nego od 10 do 30. Radi se o istih 20 posto, ali kada ste na minimumu, kao da se nova energija nema za što uloviti i trebat će vam više truda i vremena da postignete isti rezultat, istih 20 posto poboljšanja. 

Tako se i ja trudim brinuti za sebe. Kada shvatim da sam na 80 ili možda 70 posto. Tada pitam kako napuniti baterije: U čemu bih mogao uživati? Što bih si mogao pokloniti? Ponekad će to biti samo samotna kava, a ponekad neka veća gesta. Baš sam prošlog tjedna odlučio priuštiti si samotnu kavu. I to u danu koji je bio prava ludnica i u kojem zapravo nisam imao vremena za kavu. I baš zato što nisam imao vremena otišao sam na kavu. Znao sam da će dan biti intenzivan pa bar da početak dana prođe lagano. Možda nisam napravio koju stvar koju sam mogao tog dana, ali napravio sam ono što sam trebao da me dan što manje izmori. I da, otišao sam na kavu baš zato što nisam imao vremena otići na kavu.

Ponekad ću si priuštiti dan hodanja, kao danas sa suprugom. Prije nego što popodne krenem na promocije u Slatini i Virovitici, prijepodne smo proveli na treningu. I da, možda neću zbog toga odmah odgovoriti na neki poslovni mail, ali treba mi to hodanje. Treba nama. 

I to sam naučio s godinama. Na bolan način, kao i mnoge druge stvari. Važno je na vrijeme pobrinuti se za sebe. Ili za neki odnos. Prije nego što se oglase svi znakovi upozorenja. Prije svih alarma. Prije nego što uđete u crveno.
Naravno, važno je brinuti se za sebe i kada se to sve dogodi, samo je ipak teže. A život već zna biti dovoljno težak da si mi ne moramo dodatno otežavati. I to sam naučio s godinama. Opet, na teži način. Zato si danas trudim olakšati situaciju i na vrijeme se pobrinuti za svoje potrebe. A neću imati baš ništa protiv ako mi se pridružite ☺

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva