Miss7 Blog 15. studenoga 2020.

Bojiš se starenja? Ako te život veseli, sestro slatka, godine ti ne mogu ništa

Pixsell/Sandra Šimunović. ŠMINKA: Bianca Antonioli Makeup & Eyebrow Artist; FRIZURA: Frida Hair Salon; ODJEĆA: Naf Naf Hrvatska

Točno se sjećam trenutka kada mi je došlo do glave da više nisam pupoljak. Ljeto, Zrće, party. Dok čekam u redu za WC, odjednom mi se obrati neka cura: "Čekate?" Okrenem se i shvatim da smo samo nas dvije u tom redu, ona opuštena, a ja odjednom zbunjena: zašto se meni obraća sa vi?

I tada me, prvi put u mom tada tridesetogodišnjem životu, sustigla šamarčina nakon koje sam spoznala da sam barem dekadu starija od dotične. "Da, čekam," odgovorim kulerski, dok mi u tijelu erupcija, a u glavi kondor. 

I pogledam se u ogledalo. E, ako mi tada nije momentalno izraslo oko očiju barem 1658 novih bora, onda ne znam. Sjećam se da sam prstom lijeve ruke panično prešla oko očiju, pokušavši shvatiti jesu li te bore stvarne ili me samo džin tonik dobro lupio u glavu ili mi je netko nešto uvalio u cugu? Potom sam duboko udahnula, popravila šminku i samoj sebi u bradu rekla: "Perinićko, a da ti ipak nisi malo prestara za ovo?"

To sam pitanje tada prvi put samoj sebi postavila. Prvi i zadnji. Zašto zadnji? Jer su to teže gluposti. 

Nedavno je društvenim mrežama kružio video žene i muškarca, u sigurnim sedamdesetima, kako plešu na nekom techno partiju, onako sa guštom, u odličnoj kondiciji i s neviđenim osmijehom na licu. Kasnije sam saznala da se radi o poznatim njemačkim dizajnerima, redovnim gostima kultnog berlinskog kluba Berghain. Ne moram posebno naglašavati kako je video popraćen s bezbroj komentara iskrenog oduševljenja.

Ono što pjesnik (ili u ovom slučaju blogerica) želi reći je da uistinu stoji ona klišejska: sve je u glavi. Star si onoliko koliko se osjećaš star. I tvoje će se unutarnje stanje manifestirati na vanjski izgled. 

Znam da ti je nakon tridesete daleko najbolji dio izlaska burek u pekari, i da samoj sebi dolaziš barem pet dana, ali poanta je da ako te provod i dalje istinski veseli, onda sestro slatka, izlazi do mile volje. Bez obzira na godine.

Poznam udane žene koje su se, nakon što su dobile djecu, svojevoljno zatvorile u kuću, bez ikakve želje za izlascima jer su, kako mi pričaju, mrtve umorne zbog čega zaspu već u devet navečer. Ali poznam jednako tako i one, s jednakim ili čak većim brojem potomaka koje i dalje vole izlaziti (uz baba/dida/muž/dadilja servis) i onda budu kao puštene s lanca. Ili ti ga najluđe od svih nas. Toliko da se ni nakon bureka ne daju doma. 

Sve je u glavi, ali i u karakteru, slobodno bih rekla. Ovisno kakva si osoba, kakvog si temperamenta, koliko energije imaš i koji su ti trenutni životni prioriteti. Nekome paše biti doma, i u tome uživa, a nekome pak treba samoregulacija u obliku dobrog izlaska, na koji gleda kao svojevrsnu terapiju kada se konačno opusti, popusti kontrolu i osjeti se živom.

U cijeloj ovoj priči brinu me žene koje zauvijek odustaju od dijela sebe kojem i dalje treba igra i zabava. Kao da namjerno i na silu žele odrasti, i usput izgurati onu curu u sebi. Željnu života, istraživanja i divljanja. Curu koja je sastavni dio njih i koja će zauvijek to i biti. Ali je duboko potisnuta. Jer za nju više nema vremena ili se smatra, za ove godine, neprimjerenom. 

Smatram da upravo u ovom trenutku nastupa starenje. Jer priznaješ da su te godine sustigle. Upravo tada ti starost pokuca na vrata, a i je pustiš unutra. Ugostiš. A ona se više ne da van.

Tako da, draga moja, ti samu sebe postaraš. I onda, da budeš u skladu sa tim godinama, počneš se oblačiti, šminkati, ophoditi i ponašati kako se to od tebe i očekuje. Jer si sada takva - odrasla, zrela i primjerena. Ali i besprijekorno dosadna. Uštogljena, neprotočna i zakočena. Zarobljena  u kalupu kojeg si samoj sebi zadala. I za sve ovo si ti sama odgovorna, da ne kažem kriva.

Kada prihvatiš da se ne moraš ponašati, izgledati, govoriti kako se to od tebe očekuje, samo zato jer si u određenim godinama, onda si pobijedila. Tek tada si slobodna žena koja može, samo zato jer to hoće, raditi u životu ono što joj srce želi. Plesati, pjevati, putovati. Jer dopušta da njen mladi duh slobodno diše i živi. Ona koja se ne ustručava obući dekolte jer i dalje ima dobre grudi ili hodati u suknji jer je ponosna na svoje noge. Hodati uspravno jer se prihvaća, a ne zgrbljeno jer se odbacuje. 

Godine su samo broj. Ali da se nasadiš na trepavice ti nećeš izbjeći fizičko starenje. Možeš se uredno botoksirati, hijaluronizirati, plastificirati, ali te svejedno čeka sudnji dan. A u lijesu je sasvim svejedno kako izgledaš. Tebi, a još više i drugima.

Mnoge žene danas panično nastoje usporiti starenje. Što je sasvim razumljivo jer ipak volimo biti lijepe. Da nas se primijeti i pohvali. Nitko se ne veseli što nam koža više nije elastična, što nam kapci idu prema dolje, a nerijetko s njima i nekoć prpošne grudi. Što nam je guza mekana, a donji dio leđa nas uredno rastura. Što nam je zdravi vid otišao u tri lijepe materine, toliko da dok skrolamo po mobitelu moramo odmaknuti ruku samo pet kilometara od očiju.

Jer smo neelastične, mlohave, ćorave. Ali to ne znači da više nismo lijepe. I podjednako poželjne. Meni osobno je kod žene najvažnije da je čista i uredna. Našminkana ako se tako bolje osjeća ili nenašminkana jer smatra da joj to više ne treba. Bitno je ono iznutra. Ako je slobodna i neopterećena, takva je za mene vječno mlada. Takva dobro zrači, a shodno tome i izgleda.

Imam dvije duboke bore urezane između obrva. I ne, nisu od smijanja, već od plakanja. Koje me svaki put kad se u ogledalo pogledam mudro podsjete na najteže dane. Na pitanje "Zašto ih već jednom ne ispeglaš?", ja odgovaram "Ne želim, jer su moje." Moj bolni podsjetnik na pogreške i životna škola koja me itekako naučila pameti. Škola koja me boljela, ali zbog koje sam danas samoj sebi itekako bolja osoba. 

Jednako tako ne želim dirati ni bore smijalice, jer me podsjećaju na trenutke u kojima sam bila sretna i zadovoljna. U oba slučaja ne dam na njih, jer su moja prošlost. Dio mene. Samo moja priča. I nema tog botoksa koji bi ih uspio ispeglati. Možda i bi na nekoliko mjeseci, a onda bi se one vratile iz inata, gledajući me prijekorno iz ogledala, uz jasnu poruku: Marijana, ne srami nas se.

I bez obzira na bore, na ne tako rijetki komentar kako izgledam barem dekadu mlađa, ja se slatko nasmiješim i kulturno zahvalim. Jer znam da je glavni razlog taj što u životu radim samo ono što volim i želim. 

Neki mudraci već godinama daju savjete kako usporiti staranje. Govore: smanji unos kalorija,  povremeno posti, kreći se, provodi vrijeme na suncu, pij puno vode, prakticiraj pranayamu…i sve ovo smatram daleko boljim od trčanja pod nož. Jer plastika će samo trenutno i površinski zacementirati godine. Bitno je da shvatiš da ako si mlada iznutra, tek tada ćeš biti vječno dijete. Željno istraživanja, promjena, rizika. Gladno života. To ti godine nikada neće oduzeti.

I zato ako mi se pleše, uživa i zabavlja, ja ću to raditi i u stotoj, samo da me zdravlje posluži. 

I ne bojim se starenja, jer ga prihvaćam. Svjesna da sve ono čemu se opiremo, još više jača. 

Prihvaćam da sam rođena u prošlom stoljeću. Prihvaćam da više nisam pupoljak. Prihvaćam da ima mlađih i daleko ljepših od mene.  

Ali ne prihvaćam da sam zbog toga manje vrijedna.

Ne prihvaćam da moram biti uštogljena i dosadna, jer nešto nije primjereno mojih godinama.

I ono najvažnije, ne prihvaćam da je starenje nužno zlo, već majka priroda. I da su mnoge žene, moje vršnjakinje, danas daleko ljepše i zadovoljnije nego li dvadeset godina unatrag. 

Zato se nemojte čuditi ako me, za kojih tridesetak godina, nađete u nekom underground klubu, i to u prvom redu ispred DJ-a, kako sa svojim dragim čagam i vrištim od sreće. U jednoj ruci džin tonik, a u drugoj štap da se ne sapletem. 

Stara, sijeda i naborana, ali sretna, divlja i slobodna. 

 

Komentari 0