Miss7 Blog 26. listopada 2022.

Ako silovanje nije smiješno, zašto se u Hrvatskoj tretira kao smijurija?

Andrea Andrassy
Karmen Božić.

Srdačan pozdrav, sretan i blagoslovljen Marko Pecotić vama i vašima. 

Doduše, čini mi se da su napokon prestali s vijestima o najpoznatijem razvodu u Hrvatskoj (koji je mogao ostat nepoznat), ali nikad ne znaš. Ovo je možda nepopularno mišljenje koje isto nitko nije tražio, ali gospodin Peco je - ako izuzmemo to što dijeli previše stvari s medijima - svojevrsni heroj. Čovjek se zaljubio, rekao je ženi da se zaljubio i pošteno postupio. Možda nije idealno, ali barem nije lažno - zamislite koliko bi promet bio ljepši da se svatko tko više ne želi bit u braku usudi poduzet potrebne korake. Zamislite koliko bi na šalterima bilo zadovoljnijih djelatnika, koliko manje nadrkanih ljudi u Pošti - onih koji čekaju u redu i onih koji dočekuju red. Svijet bi bio ljepše mjesto da se ljudi usude bolje slušat svoje srce; ako je brak svetinja, onda bi ostajanje u braku koji više ne želiš trebalo bit svetogrđe. Slobodno me proglasite antikristom ako želite - bila sam u Krim Teamu 2, sve ostalo zvuči manje strašno.

Nego, silovanje i pitanje koje baš i ne pripada u 2022., ali tu smo gdje jesmo - je li silovanje smiješno?

Na Instagramu postoji jedna stranica koju jako volim - zove se “Seksizam naš svagdašnji” i svako toliko mi se pojavi notifikacija da su me označili u objavi. Prvo se svaki put i bez iznimke prestrašim jer mislim da sam rekla nešto užasno, nešto što je zaslužilo njihovu reakciju, ali dosad se uvijek pokazalo da su samo podijelili neku moju kolumnu. Super je Seksizam, zahvaljujući njima svakodnevno učim stvari koje prije nisam znala i otkrivam nove ispade ljudi koji slučajno ili namjerno ispadnu idioti  - tamo sam saznala i za onaj poziv na ruganje ženama kad je jedan salon od ljudi tražio da označe žene čija guzica treba hitnu pomoć, na što ste možda već i zaboravili.

Tamo sam prošli tjedan, taman kad se kuhala juva od Pece, saznala i za stand-up nastup u kojem se ismijava silovanje. Tako kažu, nisam bila pa ne znam, ali znam da mi se smučilo - ne samo zato što silovanje nije smiješno, nego i zato što znam Aleksa, što znači da u džepu imam dvije opcije. Prva je da ga pokušam obranit riječima tipa “ma nije on zapravo loš lik”, a druga da ga popljujem onako kako bi popljuvala bilo koga tko od silovanja radi vic. Treća opcija bi bila da ignoriram priču i čekam da se pojavi nešto novo o čemu ljudi pričaju na kavi, ali ta opcija nije u džepu.

I, što ste odabraLA? 

Odabrala sam ovo drugo jer je “ma nije on zapravo loš lik” točno ono što ljudi koji bi trebali osudit nasilje rade kad je riječ o nekom kog znaju. Olakotne okolnosti. Ma dobro, ALI. Je on silovatelj, ali je i branitelj. 

To što znam nekog tko se sprda s nasiljem ne znači da je sprdanje s nasiljem ok. Nije, i koliko god mi je žao da se netko kog znam našao u situaciji da ga internet mrzi, toliko mi je jasno da je internet ovaj s pravom ljut. Da se poslužim rečenicom koja se često koristi kad su u pitanju pretučene i silovane žene - sam je tražio. 

Ali ipak imam jedan ali - nipošto obrambenog karaktera, nego karaktera podijeljene odgovornosti.  

Ovo sigurno nije prvi put da su ljudi čuli sporni materijal, a tek sad se počelo pričati o njemu na razini koja je ušla u svačiji dnevni boravak. To znači da se svaki put dosad nitko nije pobunio dovoljno glasno. Da je, već bi odavno pričali o ovom, a klubovi u kojima se materijal izvodi bi već odavno bili puni ljudi koji su ustali usred nastupa i otišli - i ljudi koji su usred nastupa ustali i glasno rekli “ovo nije stvar za ismijavanje.” Možda se tu i tamo i dogodilo, ne znam, nisam bila, ali izglednije je da nitko nije rekao ništa. Ovo i dalje ne znači da je silovanje stvar za ismijavanje ni da je Aleks u pravu, ali znači nešto drugo - ljudi su se pomirili s tim da je nasilje prihvatljiva fora. 

Ne morate obuć cipele i otić u comedy klub da bi znali da je tako - skoknite na Facebook, mjesto na kojem se ljudi cereću kad netko prebije ženu, mjesto na kojem netko bez imalo srama pod vlastitim imenom i prezimenom napiše “a sad su odjednom sve silovane” i dobije hrpu lajkova od drugih ljudi pod punim imenom i prezimenom, mjesto na kojem ljudi ispod vijesti o medicinskoj sestri kojoj je doktor Krkanović slomio ruku pišu “a dobro, te sestre isto znaju bit kučketine.”

Btw, jedan od čestih komentara o pretučenoj sestri je i “kriva je žena doktora jer ga je doma sigurno nahuškala da napravi sranje” - dakle, kad krkan premlati ženu i slomi joj ruku, opet postoje ljudi koji će krivnju svalit na ženu - ili ovu koja je prebijena, ili ovu koja ga je “nahuškala.” On je jadan tu s biciklom i zapravo je žrtva. 

Aleks je prošlog tjedna nakratko postao lice svih tih ljudi, što na prvu možda zvuči zasluženo jer si je sam napisao optužnicu, ali možda je ipak malo pretjerano. Ne zato što je zapravo sasvim ok radit sprdnju iz nasilja, nego zato što imamo puno veće i važnije ljude koji to rade svakodnevno, a mi im cijelo vrijeme praktički plješćemo. 

Naravno da im zapravo ne plješćemo, nego se zgražamo svaki put kad čujemo da je neki silovatelj  ili nasilnik dobio nježnu kaznu jer ubaci gardijsku brigadu ili “on je iz dobre obitelji”, ali stvari i dalje neometano idu svojim tokom. 

Silovane žene se i dalje pita zašto su hodale same po mraku i što su imale na sebi, pretučene žene se i dalje pita da nabroje zbog čega su to možda zaslužile, ubijene žene se pita zašto nisu na vrijeme prijavile nasilje iako više ne mogu odgovorit - da mogu, vjerojatno bi rekle da jesu, ali ih nitko nije shvaćao dovoljno ozbiljno. 

“Kud bismo došli da se pritvaraju svi obiteljski nasilnici”, rekla je nedavno jedna općinska državna odvjetnica koja nije postala ni ime, ni lice nasilja, nego smo i to već zaboravili. 

Točno onako kako ćemo zaboravit i ime svakog suca koji je silovatelju smanjio kaznu jer je branitelj, jer mu je prvi put, jer ide u crkvu i živi u novogradnji…

Je li silovanje smiješno? 

Naravno da nije, nije ni nasilje u obitelji ni bilo koja druga izvedenica još jedne poznate izjave zvane “tako vam je to u braku” - nije smiješno, odvratno je i glupo, bilo da je na Facebooku, u klubu komedije ili u sudnici. 

Silovanje nije smiješno. 

Nasilje nije smiješno.

Svi to znamo, svi se slažemo - a zašto onda i dalje (prešutno) plješćemo sustavu koji od silovanja i nasilja radi smijuriju? Ne znači NE, a kako stvari stoje, NE smo dosad dovoljno glasno rekli samo Aleksu. 

I neka smo, treba reć NE na sve što nije prihvatljivo, ali vjerojatno će sve stat na mjestu na kojem nije trebalo ni počet - da je počelo na višim instancama, tamo gdje i treba počet, onda bi na onim nižim bilo puno manje ljudi koji od nasilja rade vic. 

Ali nije i neće, što je odlična vijest za svakog idiota koji se, upravo sad, dok vi ovo čitate, na Facebooku cereće na nečiju silovanu sestru. 

“Traži pozornost.”

“Zašto nije ranije prijavila?”

“Sigurno laže.”

“Sad su odjednom sve silovane.”

Je li silovanje smiješno?

Naravno da nije i svatko tko mu se smije zaslužuje glasnu osudu.

Ali ako malo bolje razmislite, Hrvatska je već jako dugo jedan neprimjereni, loš vic o silovanju. 

Neki se tom vicu smiju na glas, neki u sebi, neki se bore rukama i nogama da se nasilje shvati ozbiljno, ali stvari većinom ostaju iste - vic se i dalje priča, a oni koji ga pričaju tek tu i tamo čuju negodovanje koje u medijima živi kraće od Pecinog razvoda. 

Je li silovanje smiješno?

Naravno da nije, ali u Hrvatskoj je svejedno jedan od najčešćih viceva. Priča se svaki dan, na Facebooku, u mračnim ulicama i još mračnijim sudnicama.

Ako smo suglasni da silovanje nije smiješno, zašto već davno nismo oduzeli mikrofon sustavu koji od njega stalno radi vic?

Silovanje nije smiješno, nije ni nasilje, ali kod nas se i dalje tretira kao usputna smijurija. 


*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0