Miss7 Blog 21. svibnja 2020.

40-e nikad neće biti nove 30-e. Bit će još bolje, ma koliko bora i kila dobila

Marko Grubišić.

"Četrdesete su nove tridesete“, vrište naslovi posljednjih dana u mojoj glavi. Stvarno se nadam da jesu jer sljedeći tjedan ulazim u posljednju godinu 30-ih i malo mi se, pardon my french, tresu gaće. "Kako u 40-ima izgledati kao da vam je 30“, privlači moju pozornost članak na portalu. Ok, ovo se ne odnosi na mene, pomislim s olakšanjem, pa meni je tek 39. I sad bi ovdje dobro došao onaj avatar koji vrišti. Ili Munchov Krik, tek toliko da opiše moje osjećaje kad se ujutro prije umivanja pogledam u ogledalo i ne znam da li da se umijem ili ubijem. 

Neki dan našla sam se napokon s prijateljicama u gradu na jednom od tih svibanjskih rođendana (čini li se i vama da je cijela jedna generacija rođena u svibnju?) i ne znam je li do vremena u kojima živimo ili do naših godina, u svakom slučaju, uhvatila nas je neka sjeta, da ne kažem, jeza. Sjećanje na razuzdanu mladost i bezbrižne dvadesete, pa čak i početak tridesetih, kad nismo, sad vidim, imale nekih većih problema, kad nam je glavna tema bila je li odgovorio na poruku i zašto se nakon, po našem mišljenju odličnog prvog dejta, oprostite jezični čistunci, sudara, nije javio odmah sutradan. "Seks i grad“ nije bila samo serija koja je obilježila dvije tisućite, ona je obilježila i čitavu jednu filozofiju tadašnjih dvadeset i nešto godišnjakinja.

Prvi pravi poslovi, prvi brakovi, ludi izlasci do zore (kako se to sada kada kafići rade do 23.00 čini nemoguće), skupljanje novca za nekoliko dana ljetovanja na Hvaru, nezaboravne ljetne avanture koje bi ipak pale u zaborav negdje na putu do doma, kod Karlovca. Bore su bile tema za neke starije tete (ove koje će ovih dana proslaviti 39. rođendan), a celulit i strije briga za naše mame. Ok, ja sam imala celulita i u dvadesetima, takva genetika, ali sam zato imala ravan trbuh što se danas nakon dvije trudnoće i troje djece ne može reći. Facebook me prilično često podsjeti na to svježe lice nakon neprospavanih noći ili na haljinu s golim leđima do stražnjice, koja je uzgred i minica, tako da više otkriva nego pokriva. Naravno da se danas s čistom zavišću okrenem za jednako odjevenim djevojkama i sebi u bradu ljubomorno kažem, uf, kako neukusno.

S druge strane, opet Facebook, zna me podsjetiti i na sve bivše ljubavne drame i prolivene suze zbog vlastitih i tuđih nesigurnosti koje tako dobro odgovaraju u dvadesetima, a pred kraj tridesetih postaju pomalo i neumjesne. Što se sve promijenilo? Pa za početak naše životno okruženje. Iz doba u kojemu je mobitel bio tek početak komunikacije, a samo neki imali su i mail adresu, nekako smo uspjeli uloviti val društvenih mreža i prilagoditi im se, sigurno lakše nego naši roditelji, iako je Facebook u međuvremenu postao user friendly i za njih (vidjeli ste sigurno mog tatu kako komentira svaki Friday live).

Ja imam još nekoliko frendica koje nisu ni na jednoj društvenoj mreži. O, da, znam da je milenijalcima ili generaciji Z to nepojmljivo, ali postoje i takvi ljudi, koji se još uvijek osjećaju mladi, ne biste vjerovali. No TikTok, YouTube s nekim svojim novim pravilima, a da ne govorim o Snapchatu (koristi li se to još uvijek?) potpuna su nam nepoznanica. Barem meni i mom kružoku. Mijenjale su se i političke strukture na vlasti, no iskreno, sad kad pogledam unazad, velikih promjena na Balkanu od dvije tisućite nadalje zapravo, nažalost, i nije bilo. Ekonomske krize obilježile su naše najbolje godine. Bilo je ključnih trenutaka na geopolitičkoj sceni koji su sigurno mijenjali tijek povijesti i kod nas, ali nekako mi se čini da su baš ovi trenuci koje proživljavamo sada, doba epidemije COVIDA 19 i suživota s virusom nešto što će iskreno promijeniti naš odnos prema svijetu.

Na osobnoj razini promjene su zato bile puno češće i puno stresnije, neke od nas bile su u brakovima i u kasnim dvadesetima i u ranim tridesetima (ja), neke su se u međuvremenu rastale (opet ja), neke se nisu ni udale a nekima su djeca danas u dvadesetima. Desetak kilograma više i bore smijalice koje ponekad lijepo uokviruju naša lica, ali i dosta često odaju ženu koja nije puno spavala, ne zbog ludog izlaska, već zato što je najmlađe dijete upravo u fazi grčeva. Tu su i sve one bolesti o kojima je neki dan pisala Jelena Badovinac, mrvicu starija kolegica (Jelka se valjda neće naljutiti, ali još uvijek me razveseli kad je netko u ovom poslu makar par godina stariji) za koje u ranim tridesetima ni ne znaš da postoje, poput išijasa, migrene, konstantne prehlade i umora.

No sa svim tim stvarima nekako se miriš postepeno jer nijedna ne dolazi naglo, sve nekako dolaze s godinama i zimskim mjesecima. Jedna stvar u tridesetima ipak me potpuno izbacila iz cipela, preokrenula moj svijet triput naopačke i potpuno promijenila sve perspektive koje su dotad postojale. Iako ta promjena nije došla naglo, već je bila dugo željena i očekivana, svejedno donijela je toliku rapsodiju iznenađenja i sreće da me na nju nitko i ništa nije moglo pripremiti. Ako moram odabrati najvažniji trenutak  koji je  obilježio moje tridesete, onda je to trenutak kad sam postala majka. Vi koji čitate moje blogove znate da nisam jedna od onih koje veličaju majčinstvo u svakom trenutku i misle da je ono odgovor na sreću svake žene, ali ako ću biti iskrena, za mene je biti majka i to trostruka, daleko najvažniji osjećaj i postignuće u ovih proteklih trideset devet godina. Pritom ne mislim da sam u majčinstvu išta uspješnija od drugih, mislim da se snalazim i svaki dan učim nešto novo, ali osjećaj da su iz moje utrobe izašla tri mala bića potpuno ovisna u početku o meni i mome tijelu, a zatim se polako odvojila sitnim koracima koje imam priliku svakodnevno promatrati, najljepši su trenuci u mojem životu. I zato moje četrdesete nikad neće biti tridesete, bit će još bolje, koliko god novih bora i kilograma dobila, koliko god novih ekonomskih kriza proživjela, koliko god se svijet mijenjao. Moj mikrokozmos ionako su one tri i dok su moje i zdrave, život mi samo nosi kolače. Za promjenu perspektive, pitajte me ponovno u četrdeset devetoj, na pragu njihova tinejdžerstva .

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0