21. stoljeće stvorilo je novi fenomen – fejsorefleksiju. I ona je zamijenila samorefleksiju!

- Tata, ne mogu poslati poruke, jučer popodne je zbunjenim glasom rekla naša dvanaestogodišnjakinja. 

- Da, palo je sve, i Fejs i Instagram, no vratit će se, odgovorio sam mirnim tonom. 

A taj mirna reakcija je jučer svakako bila iznimka, a ne pravilo. Jer sudeći po panici koja se pojavila na drugim mrežama ili se širila preko klasičnih SMS-ova, jako nas je uznemirilo što ne možemo ostaviti javni komentar da smo uznemireni. Glavni problem čak nije bio ni taj primarni problem što su neko vrijeme društvene mreže bile ofline. Nego što to ne možemo podijeliti sa svima. Što zbunjenost i izgubljenost ne možemo podijeliti s drugima. Jer smo navikli to raditi. I to je veliki problem. Problem je što prvo neku misao ili osjećaj podijelimo sa svijetom, a tek onda sa sobom. Ako se uopće sjetimo da je to važno. Samorefleksija je out. Fejsorefleksija je in. And it's here to stay!

Umjesto da neku misao ili osjećaj kuhamo u sebi, da odemo u šetnju i razmislimo ili čak pišemo o njoj ili da o tome razgovaramo s najboljim prijateljem i onda svijetu serviramo gotovu misao ili osjećaj, danas ih serviramo sirove. Svima. Što prije. Vijesti se prebrzo mijenjaju pa ne možemo čekati da razradimo stav. 

Doduše, uvijek nam je bilo važno što će selo reći. Superego je uvijek imao svoje prste u našim životima. I u kreiranju osjećaja svog identiteta, odnosno onoga što mislimo o sebi. No nešto se ipak promijenilo. Jer prije nam je okolina bila poznatija, puno su rijeđe do nas dolazila tuđa mišljenja o nama i bilo ih je puno manje. Otkad nam je svijet stao u dlan, doslovno, sve se promijenilo. To „selo“ sada je stalno s nama, a do nas u minuti može doći stotine mišljenja drugih. U minuti! Ma i kraće...

I teže se snaći u takvom svijetu jer je lakše biti ovisan ili barem pod utjecajem tuđeg mišljenja o sebi. Neki su teoretičari govorili o konceptu društvenog ja, ideji da se dio našeg identiteta kreira ovisno o tome što drugi misle o nama. I naravno, mišljenje drugih je važnije ako su to bliske osobe koje poštujemo te ako je slabašno razvijeno vlastito mišljenje o sebi. Ako imamo snažno mišljenje o sebi, a o nama nešto kaže anonimna osoba s Fejsa čija rečenična konstrukcija baš i ne odaje mudraca lako ćemo to zanemariti. Ali ako nismo sigurni koliko vrijedimo čak ćemo i takvoj osudi dati pažnju. Puno previše pažnje. Jer ne znamo tko smo ili što zaslužujemo pa onda mišljenje drugih, tko god da oni jesu, imaju težinu.

I tako mišljenje o sebi stvaramo pod dojmom onoga što drugi misle o nama. I kao što sam napisao, uvijek je to bio slučaj, ali sada su ti drugi stalno s nama, mnogo su glasniji, ima ih neusporedivo više i njihov će stav mnogo brže doći do nas. 

I naravno da neću sotonizirati društvene mreže. Na taj termin ovih dana monopol imaju bijesni borci za slobodu koji ga serviraju svima i svakome. Društvene mreže imaju i bezbroj pozitivnih aspekata, a protiv ovih koji nisu uvijek postoji protulijek. 

Pogotovo ako svome djetetu znamo mirno odgovoriti na činjenicu da su pale društvene mreže. I ako nam se život i inače ne okreće oko njih, nego oko života samog. Ako i inače ne odemo na koncert ili putovanje da bismo content za svoje društvene mreže, nego da bismo osigurali energiju svom srcu. Ako nam je i dalje važnije uživo čestitati rođendan, a ne online...

Život danas vodimo i na društvenim mrežama i to je normalno. Važno je samo da to nije primarna ili čak jedina pozornica vlastitog života!

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva