Prijateljstvo nas jača i oplemenjuje, no u ovom slučaju nije bilo tako. Nakon deset godina, odlučila je prekinuti prijateljstvo bez velike diskusije. Ovdje priča kako je do toga došlo – i zašto joj nije žao
Katarina i ja upoznale smo se u nižim razredima. Bile smo tada u istoj ekipi cura, ali još nismo bile najbolje prijateljice.
Kad je školsko doba završilo, ostale smo u vezi te intenzivirale naše prijateljstvo. Katarina je već u ranim tinejdžerskim godinama smjela izlaziti, a ja ne. Često sam onda znala „prenoćiti“ kod nje, kako bih izbjegla zabranu svojih roditelja. Tajni izlasci još su nas više zbližili. Tada sam počela osjećati odgovornost prema svojoj prijateljici. Katarina nije znala granice kod konzumacije alkohola, pa sam stalno imala osjećaj da je moram štititi.
Onda je upoznala svog prvog dečka. Naše prijateljstvo počelo se mijenjati zbog toga. Nije mu odgovaralo naše žensko prijateljstvo i smatrao me prijetnjom njihovoj vezi. Nestabilna kakva je bila, Katarina se dala izmanipulirati – zabranio joj je da se druži sa mnom jer sam „loša za nju“. To me je beskrajno mučilo. Nisam to nikako mogla izbiti iz glave. Nakon što joj je pukla veza, bila sam usprkos svemu uz nju. Pa za to i služe prijateljice, zar ne? Ipak, i u tom za nju jako teškom trenutku – moj osjećaj da je naše prijateljstvo jednostrano, još više se pojačao. Sve češće sam se zbog toga osjećala iscrpljeno.
Life&style
Početkom naših dvadesetih, preselila se sa zajedničkim prijateljem na studij u drugi grad. Tamo se nije snašla, a moje dobronamjerne savjete smatrala je napadima. Nakon prvog posjeta bilo mi je bolno jasno da smo se obje, ili barem ja, jako promijenile. Naše prijateljstvo lagano je počelo pucati. Srele smo se još jednom na kavi, nekoliko mjeseci kasnije. Bilo je to naporno i primijetila sam koliko mi je bilo teško pokazati zanimanje za njen život i njene trenutačne probleme.
Usprkos tome nisam još željela potpuno odustati. Kad sam treći puta dolazila u njen grad, trebale smo se naći, ali ona se nije javljala kad sam došla. Napisala sam joj još jednu poruku, kako smatram da je šteta da se nismo vidjele. To je za mene bio kraj.
Nakon toga se ni ona meni više nije javljala. Tek mi je koji puta preko zajedničkih prijatelja poručila kako joj loše ide, kako joj je tada također bilo loše i ako to oni ne mogu razumjeti – a ja bih kao trebala. Ali, više nikad nismo imale osobni kontakt. Nikad više nisam osjećala potrebu da još jednom pokušam. Katarina i ja bile smo ukupno deset godina prijateljice. Iz današnjeg gledišta, drugačije bih definirala dobro prijateljstvo. Možda smo tada bile tek frendice iz nužde.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.