Upoznaj curu koja si je napravila Tvornicu snova

Andrijana, kad mi je nedavno slučajno u ruke dospjela personalizirana knjiga iz tvoje Tvornice snova, pomislila sam, kakva fantastična ideja! Možeš li nam malo objasniti o kakvim se točno knjigama radi?
Baš mi je drago da te se knjiga dojmila! :) Personalizirane knjige su knjige u kojima je mali čitatelj - vlasnik knjige ujedno i glavni junak priče. Posebne su po tome što u središte radnje postavljaju stvarno, konkretno dijete. 
Zamišljene su kao svojevrstan alat koji će u djeci probuditi ljubav prema čitanju i izvrsna su prilika da se pisanu riječ doživi iz jednog drugačijeg kuta - u ovakvim knjigama djeca nisu samo promatrači, već i sudionici same priče te im na taj način knjiga postaje nešto blisko, poznato, osobno. 

Jesi li se i ti, kao većina mladih ljudi u Hrvatskoj mučila s nalaženjem posla? Jesi li i ti možda prije započinjanja ovog posla, razmišljala o odlasku iz zemlje?
Jesam, ali nisam imala vremena za razmišljanje o odlasku jer je ideja o Tvornici snova nastala ubrzo nakon završetka fakulteta. Bio je to neobičan splet okolnosti. Upravo sam bila diplomirala. Nisam imala posla, ali sam imala puno slobodnog vremena pa sam se u potpunosti posvetila pisanju. Negdje u tom procesu sinulo mi je da bi bilo zanimljivo napisati priču o nekom stvarnom djetetu. To sam pokazala jednom od svojih sadašnjih mentora. Njemu se ideja svidjela i zajedno smo krenuli u realizaciju. Tako je sve započelo već u veljači 2011., samo četiri mjeseca nakon obrane mog diplomskog rada.

Pisanje priča za djecu zvuči kao posao iz snova. Je li to ostvarenje tvog sna, ono čime se želiš zauvijek baviti?
Da, uistinu zvuči sjajno. Pisanje je moj poziv, pišem oduvijek i pisala bih uvijek - nevezano za to objavljuju li se moje priče i donose li mi zaradu. Naravno da me raduje činjenica da je taj moj poziv postao i plaćeni posao. Međutim, to (nažalost) nije moj jedini  posao. Većinu svog vremena zapravo trošim na vođenje projekta. Neću reći da i to nije sjajno - samo da bih voljela imati malo više vremena za pisanje i stvaranje novih proizvoda. Ali sve sam bliže tome - posao se širi i broj kolega raste, tako da očekujem skoro rasterećenje od onog manje kreativnog dijela posla.

Tko ti najviše pomaže u tvom poslu, tko su tvoji suradnici Snovotvorci? Planiraš li proširenje posla dovođenjem nekih drugih autora priča?
Na projektu radi skupina od 30-ak ljudi. Ima tu programera, grafičara, marketingaša, financijera - šaroliko društvo. Formalno, stalnu postavu činimo jedan krasan dečko koji rješava sve operativne poslove i ja koja vodim projekt. Meni uz bok stoje dvojica investitora i mentora u suradnji s kojima donosim sve važnije odluke. Mogu najaviti da od siječnja iduće godine zapošljavamo i dvoje novih ljudi. :) Uključivanje novih autora nije isključeno, ali nije u kratkoročnim planovima.

Pretpostavljam da je većina djece zaprepaštena kad otkrije da se radnja knjige zapravo vrti oko njih. Kakve su njihove reakcije?
Djeca reagiraju različito. Neka su zaprepaštena. A nekima je to najnormalnija stvar na svijetu. Djeca su čudesna. I cijeli svijet im se čini čudesnim. Tako činjenica da se nalaze u priči za njih nije čudna. Čudesna je. Kao i sunce vani, kao i pahulje, kao i pahuljice koje im mama servira za doručak.

Dakako, malo starija i "iskusnija" djeca već imaju osjećaj za  granicu između mogućeg i nemogućeg, pa su sumnjičavi prema knjizi u kojoj se kriju informacije o njima samima. To je obično onaj uzrast u kojem se malko počne gubiti i osjećaj za čudnovatost. A tu nastupamo mi - kako bismo taj osjećaj vratili. 
Najveće zaprepaštenje pokazuju, zapravo, odrasli (dakako, jer oni i inače najmanje vjeruju u čudesa). Čovjek bi rekao da smo stoga ipak najpotrebniji odraslima. :)

Šalu na stranu, naše su knjige doživljaj za cijelu obitelj i to je ono na što smo posebno ponosni.  Svi članovi obitelji su uzbuđeni doznati što je njihov lik napravio/rekao, svi će pohrliti pogledati kako izgleda njihov crtani lik u priči. I što se zbog te znatiželje dogodi? Mama i tata djecu stave u krilo i čitaju zajedno. A iz toga redovno proizlazi puno lijepih, toplih obiteljskih trenutaka.

Možda vas zanima Ovo su super knjige za pod bor Stars

A što kaže tvoja obitelj i prijatelji? Sigurno su jako ponosni.
Podrška su. I rame za plakanje u teškim trenucima, i vreće za boks ponekad. :) 
Ne znam jesu li još uvijek ponosni. U ovom sam poslu već 6 godina - stara je to vijest. :)
Uglavnom, ne radim od toga bauk. Imam posao kao i svi drugi. Nekad je teži od svih drugih, a nekad je to najbolji posao na svijetu. A s njima izbjegavam o tome razgovarati. Nastojim ne dozvoliti da se posao uvuče u moj privatni život. Barem ne više nego što je nužno.

Postoje li neke nove, briljantne ideje u tvojoj glavi?
Preoprezna sam da ih olako nazivam briljantnima, zapravo, svaku od njih doživljavam osrednjom dok se ne dokaže suprotno, ali da - uvijek su tu i neke nove ideje i nadam se novim pričama, ali i novim proizvodima. Teško mi je sada prezentirati na čemu radim. Recimo da ispitujem nove modele personalizacije.

Što radiš kad ne pišeš priče za djecu? Voliš li izlaske, modu, dečke?
Nisam od izlazaka i mode, a bome niti od dečki - budući da imam onog jednog, svog - odnedavno muža :) Šetam, čitam, kuham, gledam filmove, pijem kavu. I visim po knjižnici sa svojom trogodišnjom nećakinjom Petrom. Izgleda da se ugledala na tetu - obožava knjige. I voli piti "kavu". I tako nas dvije živimo. Po knjige pa na kavicu. Nekad čitamo zajedno.  A nekada svaka svoje. Petra uvijek slikovnice. Teta nekad slikovnice, a nekad one bez slika, koje su Petri jako čudne. Ponekad  me zamoli da joj čitam svoju knjigu.  Zadnja koju sam imala pri ruci zvala se "Travanjska vještica". Petra je razumjela da se radi o tramvajskoj vještici. "Teta, a što ta vještica radi tramvajima?", pita ona mene dok sjedimo na klupi u parku i žvačemo čokoladu.  Ha, ha :)

Na kraju, postavit ću ti jedan mali izazov, a vjerujem da bi zanimao naše missice. Kad bi pisala priču o jednoj princezi  iza sedam mora i sedam gora, bi li ona čekala princa na konju u svom dvorcu ili bi zajahala zmaja i odletjela istraživati mogućnosti koje joj nudi kraljevstvo? 
Jako dobro pitanje. Ma zajahala bi zmaja, naravno. I sama se borim sa princezama koje moja nećakinja obožava - ne treba joj još jedna takva priča. Iako, obukla bih princezi neku lijepu haljinu. Dok jaše na tom zmaju, mislim :) Ono što hoću reći: ok je da su djevojčice - djevojčice. Ne moramo se truditi izjednačiti djevojčice i dječake u tom smislu. Promatrajući djecu oko sebe, uviđam da uistinu postoje (urođeni) tipično ženski i tipično muški interesi. Ne moramo, dakle, djevojčicama trpati mačeve u ruke. Ali ne bih mogla odoljeti, a da princezi u priči malo ne potrgam haljinu, raščupam kosu, da je ne učinim brbljavom, pomalo neposlušnom, da je ne potaknem da učini nešto hrabro i smjelo. Nikad joj ne bih dopustila da čeka princa! Taj interes nije urođen, ali nažalost može biti naučen. Djevojčice trebamo učiti da slobodno budu djevojčice, ali da su sposobne za sve za što i dječaci. I dječacima, dakako, treba dati do znanja da su jednako divni kao i djevojčice. Djeci treba dopustiti da budu djeca. Kroz priče im trebamo otvarati prostor da budu ono što jesu, ono što žele biti, a ne im upirati prstom u ono što se od njih očekuje.