- Međunarodni dan borbe nasilja and ženama prvi put je obilježen 1999., a više od 20 godina kasnije ova važna problematika i dalje predstavlja velike izazove
- O tome su nam govorile aktivistice i članice udruga koje pomažu ženama nad kojima se vrši nasilje i koje su možda najbolje upućene u ovu problematiku
- Koje su najveće rak rane sustava koji bi trebao zaštiti ženu od nasilja i što bi on trebao poduzeti kako bi se žena osjećala sigurno, pročitaj u nastavku
Međunarodni je dan borbe protiv nasilja and ženama, a njegovim obilježavanjem se želi osvijestiti javnost o ovom problemu kao i doprinijeti jačanju odlučnosti žena da proživljeno nasilje prijavljuju. Kakvo je zapravo stvarno stanje odnosno položaj žene s obzirom na nasilje možda ponajviše znaju udruge i aktivistice koje se intenzivno bave ovim pitanjem. One su na prvim crtama, suborkinje žrtava i, izgleda, pravi mađioničari s obzirom na raspoloživa sredstva borbe. Na ovaj važan dan pomogle su nam u cilju da ženski glas, barem danas, bude glasniji od svakog oblika nasilja iako bi to baš uvijek trebao biti.
Life&style
'Još nas puno borbe čeka'
Producentica, scenaristica i aktivistica Jelena Veljača i jedna od pokretačica inicijative #spasime u razgovoru za miss7 istaknula je da su se mehanizmi zaštite žena nad kojima se vrši nasilje popravili, ali i kako nas po tom pitanju očekuje još borbe.
‘’#spasime je ponosan na zakone koje smo u zajedničkoj borbi s partnericama iz NGO- scene promijenile (veće kazne, činjenica da je svako fizičko nasilje sada automatski kazneno djelo, činjenica da je seksualni odnošaj bez privole u braku sada automatski silovanje, veće kazne i za silovanje). No, još nas puno borbe čeka, što se tiče povjerenja žrtvama i što se tiče osnaživanja povjerenja žrtava obiteljskog nasilja u sustav’’, rekla nam je Jelena Veljača.
‘Sramotno je da se nasilnici i dalje kažnjavaju prekršajno’
Predsjednica upravnog vijeća Fonda #spasime Sanja Sarnavka ukazala nam je na niz problema sustava koji je nedjelotvoran i ide prema urušavanju.
‘’Ništa gotovo nije napravljeno kako bi sustav profunkcionirao i to dvije godine nakon ratifikacije Istanbulske konvencije. Jedan od problema je i proračun, kako se ne može iščitati koliko će sredstava biti odvojeno za borbu protiv nasilja and ženama. Sve je netransparentno i rukovodi se brojkama koje se ne mogu provjeriti. Sporno je i uvođenje SOS telefona koji će biti jedinstven za cijelu Europsku uniju, a za čije uvođenju na području naše zemlje nije obavljeno dovoljno predradnji kako bi taj telefon funkcionirao kako treba’’, rekla je Sarnavka.
Sarnavka je istaknula kako je sramotno da se nasilnici i dalje kažnjavaju prekršajno što je svojim zalaganjem nastojala promijeniti i inicijativa #spasime.
‘’Čak se događalo da se nasilniku i pod uvjetnom kaznom ponovo izriče prekršajna kazna umjesto da se počinitelja kazneno goni i da naposljetku završi u zatvoru. Počinitelji čak umjesto novčanih kazna odrađuju javne radove i za to dobiju neku naknadu. Problem je i u izricanju minimalnih kazni. Sramotno je da zlostavljači mogu ostvariti i popust od 50% na iznos financijske kazne ako je plate isti dan’’, ukazala je Sanja Sarnavka.
Situaciju otežava i pandemija Covid-19
Nasilje nad ženama, smatraju u Autonomnoj ženskoj kući Zagreb i Zakladi Solidarna, dodatno otežava i pandemija koronavirusa.
‘’U uvjetima sveopće krize uzrokovane pandemijom Covid-19, nasilje nad ženama postaje sve zloćudnije - žešće, češće ali i nevidljivije, što znači da mnoge žrtve ne mogu niti potražiti pomoć, a kamoli pobjeći od nasilnika. Ekonomska kriza produbljena pandemijom onemogućuje žrtvama izlazak iz kruga nasilja, ne postoje osigurani prostori za njihov smještaj, a postojeće mjere ne osiguravaju stambenu sigurnost te ulazak ili povratak na tržište rada’’, ukazali su u zajedničkoj izjavi, a kao jedan od najvećih nedostataka istaknuli su izostanak sustavne prevencije and ženama i djevojčicama.
Upitna implementacija Istanbulske konvencije
Hrvatska je prema podacima EIGE-ovog Indeksa rodne ravnopravnosti u 2019. godini zaista ostvarila napredak u području ženskih ljudskih prava i rodne ravnopravnosti, ali on je jedva primjetan, na što su nam ukazale iz udruge B.a.B.e.
‘’U Hrvatskoj izostaje interdisciplinarni pristup borbi protiv rodno-uvjetovanog i obiteljskog nasilja, koji bi obuhvaćao uhodanu međusektorsku suradnju u radu sa žrtvama nasilja i kvalitetne odgojno-obrazovne programe prevencije. Razvoj takvog pristupa također je pretpostavljen Istanbulskom konvencijom, kojom se Republika Hrvatska obvezala na promicanje ravnopravnosti spolova i nenasilja u najranijim fazama života građana/ki te na razvoj bliske suradnje stručnjaka iz različitih sektora, s ciljem razvoja učinkovitih mehanizama borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja. Nažalost, malo je koraka poduzeto u smjeru implementacije Konvencije, što se svakako odrazilo na općem stanju zaštite ljudskih prava i standarda nenasilja u društvu’’, naglasili su iz udruge.
Petra Kontić iz udruge B.a.B.e.
Izostanak standarda za praćenje nasilja
Da se implementacija Istanbulske konvencija ne pokazuje previše uspješnom smatra i Mirjana Kučer iz udruge Domine koja djeluje na području Splita, a ukazuje kako je velik problem izostanak standarda za praćenje nasilja.
‘’Svi objavljeni podaci su nepotpuni, ne postoji utvrđeni standard vođenja statistike. Primjetni su i nedostaci u standardizaciji pružatelja usluga koji se žele svesti na minimalni standard. Nasilje još nije shvaćeno kao ozbiljan društven problem kojem se suprotstaviti može država ozbiljnom politikom. Za rješavanje ovog problem ne izdvaja se dovoljno novca iz lokalnih proračuna. Činjenica da politika kriznih centara nije predviđena u nacionalnoj strategiji pokazuje da nismo shvatili postavke Istanbulske konvencije. Sve se izvodi stihijski, bez smišljene strategije’’, rekla je Mirjana.
Ipak, Istanbulska konvencija, prema njezinom mišljenju, utjecala je da se u ovoj godini ipak zabilježi mali pomak u smislu promptniji reakcija te kažnjavanja počinitelja nasilja.
, Mirjana Kučer
Nedostatak financijskih sredstava
Na posebno loš financijski aspekt djelovanja nevladinih udruga koje pomažu ženama u ključnim trenucima ukazala je Marijana Zrinka Jegrišnik predsjednica udruge Ženska pomoć sada.
‘’Nevladine udruge su po pitanju financiranja u groznoj situaciji. Institucije ne isplaćuju redovno sredstva koja su neophodna za rad udruga poput održavanja skloništa, pa zatim informiranja, osvještavanja, edukacije, kampanja’’, naglasila je Marijana te dodala kako funkcioniranje udruga stoji na klimavim nogama a situaciju još više otežava pandemija koronavirusa.
Zajedničkim snagama do cilja
Za miss7 progovorila je i osnivačica i koordinatorica Ženske sobe Maja Mamula koja je danas prisustvovala na sastanku Nacionalnog tima za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. U skladu s tim naglasila je kako su po pitanju nasilja na ženama mogu uočiti određeni pozitivni pomaci poput novih skloništa u Virovitičko-podravskoj i Koprivničko-križevačkoj županiji, a u rad je pušten 24-satni besplatni i anonimni telefon (116 006). No, dodaje, kako je zajedničkim snagama potrebno poduzeti još mnogo koraka u rješavanju problema, poput edukacija od najranije dobi, otvaranje brojnih servisa za pružanje usluga ženama koje su žrtve nasilja….
O oblicima nasilja progovorili su i poznate Hrvatice iz društvenog života
Iako se možda nisu obratili za pomoć Udrugama, mnoge poznate ličnosti iz hrvatskog društvenog života iskusile su neki oblik nasilja, a svoja iskustva podijelile su s javnosti kako bi podigle svijest o ovoj važnoj stvari.
Tako je Ecija Ivušić sasvim iskreno voditelju Danielu Delaleu u web emisiji Dan De progovorila o gorkom iskustvu koje se dogodilo prije 10 godina.
‘’Bila sam u vezi četiri godine u kojoj sam konstantno bila verbalno i psihički zlostavljanja, ali kad se dogodio taj zadnji čin fizičkog nasilja, tad sam rekla zbogom. Grozno iskustvo koje ostavi posljedice na tebi", ispričala je Ecija Ivušić koja je i dodala da je tada o ovom iskustvu bilo i sram govoriti.
Svoje traumatično razdoblje života u emisiji HTV-a 'BezVeze' početkom 2016. Godine opisala je i Marina Perazić.
''Zlostavljao me jer je bio jako nezadovoljan svojim životom zbog čega se često znao ponašati nasilno. Meni je dovoljno da netko jednom digne ruku na mene, nakon čega se istog trenutka povlačim. Liječio je komplekse na meni, ponižavao me i vrijeđao da bi se osjećao bolje. Jednostavno, to je njegova narav. Nikad mi se nije ispričao! Meni je pak moja sloboda najvažnija, iako nije lako biti samohrana mama. Luna i Mia dobro se slažu s tatom, rade za njegov klub u Novom Sadu, i drago mi je da je tako", rekla je Perazić.
Još jedno od poznatih lica s malih ekrana, Tatjana Jurić o svom je iskustvu progovorila na Facebooku.
“Samo je jednom jedan muškarac podigao ruku na mene. Pokušao podići. Još čuvam fotografije masnica koje mi je zadao u prvom naletu. Bio mu je to prvi i zadnji put; pokazala sam mu vrata jer – žrtva ne pristajem biti. Sva odgovornost je na nasilniku, da. Ali na svakoj je ženi odgovornost da kaže: e nećeš! Drugi je muškarac moj tadašnji preplašeni poziv u pomoć potpuno ignorirao. U mojim očima, baš zbog (te) ignorancije, ovaj je drugi za mene možda i gori (zlostavljač) od prvog koji je krenuo silom. Ne znam. Uostalom, danas su i jedan i drugi – posve nevažni. Ali, znam ovo: Drage moje žene, ako imate tu sreću pronaći u svome partneru divnog i toplog, zrelog i staloženog muškarca, koji vas iskreno voli kao što i vi volite njega, koji vas tretira kao damu jer to i jeste, čuvajte ga! Ali čuvajte ga samo i jedino pod tim uvjetima. Ako ne – pokažite mu vrata. Zaboravite: nemam di, nemam s čim, nemam kako, tu su djeca… Vrata! Doviđenja! Ne čekajte da vas ubije!", napisala je tada Tatjana.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.