Stručni tekst psihoterapeutkinje koji moraš pročitati : "Evo zašto žene prijavljuju seksualno nasilje 'tek' nakon XY vremena"

• Psihoterapeutkinja Jelena Veljković vodi jako popularnu Facebook stranicu "Beleške sa psihoterapije", a u svojim "bilješkama" napisala je izuzetno važan tekst o psihološkom stanju seksualno zlostavljanih žena 
• Veljković je također objasnila kako moramo pripremati društvo da na informiran, suosjećajan način dočekuje buduće istupe poput ovog glumice Milene Radulović
• "Predatori raznih vrsta su svuda oko nas", naglašava Jelena i objašnjava što svi skupa sada moramo napraviti  

Jelena Veljković, psihološka savjetnica i psihoterapeutkinja u superviziji, na Facebooku uređuje i vodi izuzetno popularnu stranicu "Beleške sa psihoterapije". Studirala je psihologiju u SAD-u i pohađala Fakultet za medije i komunikacije u Beogradu. Na svojoj Facebook stranici, koju prati i lajka preko 120 tisuća ljudi, s pratiteljima dijeli razne elemente psihoterapije ali i važne poruke da u stanjima emotivne patnje nismo sami. 

Ipak, jedna njezina objava izazvala je jako puno pozornosti, a u kontekstu velikog skandala u kojem je srpska glumica Milena Radulović vlasnika glumačke škole Miroslava Miku Aleksića optužila za seksualno zlostavljanje, a što je čini se tek vrh ledene sante. Naime, psihoterapeutkinja Veljković napisala je dugačku objavu pod nazivom  "Zašto žene istupaju s prijavom o seksualnom nasilju 'tek' nakon XY vremena?"

Njezin status, koji je u tri dana skupio gotovo šest tisuća lajkova, skoro četiri tisuće dijeljenja i stotine komentara, prenosimo u cjelosti - i izuzetno je bitan za današnje društvo u kojem se trudimo stati na kraj seksualnim nasilnicima i zlostavljačima ma gdje god bili. 

"ZAŠTO ŽENE ISTUPAJU S PRIJAVOM O SEKSUALNOM NASILJU „TEK“ NAKON XY VREMENA?

- Zato što su gotovo u pravilu bile u stanju šoka. Smrznutih, potisnutih osjećaja. Dugo. To je bio način nošenja s traumom. Jer pravi osjećaji su bili previše za podnijeti. Ovo su dokazani psihološki mehanizmi.

- Zato što postoji strah da im niko neće vjerovati. Napasnici su često vrlo uvaženi članovi društva, obitelji, omiljeni u društvu.

- Zato što krive sebe. Ogroman broj žrtava seksualnog nasilja nosi u sebi krivicu, uvjerenje da su na neki način doprinjele samom činu – svojim ponašanjem, svojom osobnošću, nekim ogromnim defektom svoga bića.

- Zato što je napasnik često osoba koju žrtva poznaje, kojoj vjeruje, ili joj je čak vrlo bliska, najbliža. Stvari nisu tako jednostavne - postoji emocionalna povezanost. Ili osjećaj dužnosti, strahopoštovanja, koji pojačavaju unutrašnji konflikt, zbunjenost, sluđenost. Ovo sve dodatno slabi žrtvu, na svaki mogući način, onemogućavajući joj donošenje racionalnih odluka i preduzimanje akcije. Nerijetko postoji i emocionalna/materijalna ovisnost o napasniku. Ovo je ujedno i odgovor na pitanje „kako žena može toliko dugo biti u zlostavljačkoj vezi?“.

- Zato što postoji strah od ishoda ukoliko se progovori. Možda netko nastrada. Možda nekome od članova obitelji pozli, umre, povrijediću mnogo ljudi svojim priznanjem. Možda me se odreknu. Možda navučem ogromnu sramotu, osudu na sebe, druge. 

- Zato što mlade djevojke i djevojčice često sam čin seksualnog nasilja ne percipiraju kao silovanje. Okruženi smo relativizacijom nasilja i za mlade ljude zbunjujućim porukama po pitanju seksualnosti. Scene seksualnosti, pomiješane s nasiljem, postale su 'mainstream'.

Možda vas zanima Srpska glumica šokirala ispovješću: Kolegice i mene silovao je legenadrni učitelj glume, ponavljalo se Life&style

- Zato što postoji osjećaj da nas nitko neće razumjeti. O tome se ne priča. 'Jednom sam spomenula mami, brzo me je ušutkala'. Postoji doživljaj tabua, sramote, strahote, ogromne tajne. Često postoji i problematika neosvješćenog, neprorađenog transgeneracijskog (seksualnog, fizičkog, emocionalnog) nasilja, koji zatvara kanale komunikacije unutar obitelji.

- Zato što nitko od prijateljica ne govori o tome. Još jednom, taboo, tajna, sram, stigma. Sve mi zajedno u tome, a izrazito same.

- Zato što nadležni organi ne rade svoj posao kako bi trebalo. Mnogobrojne su priče žena koje prijave nasilje, uznemiravanje, zlostavljanje, samo da bi zauzvrat dobile podsmijeh, sarkastični komentar ili u najmanju ruku nezainteresiranost i nepreduzimljivost.

➡ Neprijavljivanje seksualnog nasilja – silovanja – dugo vremena, adaptivni je psihološki mehanizam. Jednom kada žrtva ojača, psihološki, emotivno, na svaki drugi način, stječe snagu da obradi potisnute sadržaje. Tada se, kod nekih, javi i potreba za prijavom nasilnika. ⬅

Ono što možemo učiniti za žrtve nasilja, ukoliko ih poznajemo, jest pružiti bezrezervne empatiju i podršku nakon što nam se povjere sa svojim problemom. Ukoliko istupanje o seksualnom zlostavljanju pratimo putem medija, kao što je slučaj s mladom glumicom ovih dana, bitno je razumijeti navedene psihološke mehanizme, i objasniti ih onima kojima možda nije jasno zašto je žrtva tek sada istupila. Time otvaramo dijaloge i na teške teme, i pripremamo čitavo društvo da na informiran, suosjećajan način dočekuje buduće istupe ove vrste, i što je još bitnije, da zajedno stvaramo takvu društvenu klimu koja će ovakva kaznena djela najpre prevenirati.

Predatori raznih vrsta su svuda oko nas. Jedan od bitnijih zadataka roditeljstva je educirati decu o njihovom postojanju, načinima zaštite, držati kanale komunikacije sa djetetom otvorenim - a i sebe educirati, ukoliko još uvijek živimo u nekim zabludama, jer i u odrasloj dobi možemo postati žrtve, bez problema. Svatko može postati žrtva, i to nema veze sa snagom/slabošću, razinom obrazovanja, inteligencijom, uzrastom. Ali djeca jesu posebno ranjiva kategorija. Prevalenca psihopatoloških fenomena koji mogu dovesti do ovakvih ponašanja je neumoljiva. Nije to nikakvo mračenje, to je realnost, i mi je moramo biti svjesni. Slušajmo želučanu dijagnostiku, gotovo nikad ne greši, pitanje je samo kad ćemo je poslušati.

I još nešto – jednom kada otvorimo ovu Pandorinu kutiju, kada krene razgovor na ovu strašnu temu, kada se prijateljice, majke, sestre, bake jedne drugima otvore, kada se udruže, kada se stvori pritisak na nadležne da savjesno obavljaju svoje dužnosti, kada se podigne svjest javnosti, mreže predatora izgubiće na snazi. Žrtvama je potrebno ovo duboko razumijevanje i podrška, jer oslabljene rijetko kada mogu problem riješiti same.

Možda vas zanima Nakon ispovijesti Milene Radulović o učitelju glume koji ju je silovao, slične priče otkrivaju hrvatske i sarajevske glumice Life&style

Naravno, sve se ovo događa i dečacima, mladićima, muškarcima, možda u nešto izmijenjenom kontekstu, ali suština je ista.

Također, kako bismo izbjegli da žrtve dožive naknadnu traumatizaciju (tzv. sekundarnu viktimizaciju) nakon teške odluke o iznošenju ovih činjenica, dobro je upoznati se sa psihološkim mehanizmima navedenim u ovom tekstu. 

Malo empatije i solidarnosti – to je sve što nam je potrebno da se na ispravan i ljudski način nosimo sa situacijom istupanja žrtve (seksualnog) nasilja koji je doživjela. 💜✊

Jelena Veljković, psihološki savetnik i psihoterapeut u superviziji, autorica Beleški sa psihoterapije"