Dolina rijeke Soče bila je poprište jedne od najfascinantnijih bitaka u povijesti čovječanstva, bitke na Soči u Prvom svjetskom ratu. Međutim, njena nevjerojatna boja, koju Slovenci nazivaju 'boja Soče', isprala je tragove rata i netrpeljivosti na tom području ostavivši samo fascinantne oblike u kršu koji vas tjeraju da zaboravite sve ono loše što je čovjek spreman učiniti. Danas Soča okuplja zaljubljenike u povijest, ekstremne sportove, planinarenje, ali i vrhunsku gastronomiju.
1. dan: Legenda o Zlatorogu
Najjednostavniji put da dođete do slovenske pokrajine Goriške, gdje je Soča najljepša, je autom. Naravno, postoje i druge opcije koje podrazumijevaju međugradski prijevoz, ali tek automobilom možete u potpunosti uživati u svim ljepotama koje ova regija nudi. Ugodna vožnja autocestom postaje pravi izazov kada se krenete penjati cestom koja vodi do prijevoja Vršič, a koju su gradili zarobljeni Rusi u 1. svjetskom ratu. Svakako se isplati zaustaviti i pored ruske kapele, ali i na samom vrhu prijevoja odakle puca fantastičan pogled na planine.
Spuštamo se do mjesta Trenta gdje u Gostionici Metoja jedemo obilan doručak karakterističan za ovu slovensku regiju koji uključuje domaće kobasice, šunke, sir, ali i fantastične džemove. Nastavljamo prema Centru i Muzeju NP Triglav. Triglav, smješten u Julijskim Alpama, jedini je nacionalni park u Sloveniji koji se prostire na 83 tisuće hektara. Velika raznolikost ekosustava, nevjerojatna brojnost alpskih i sredozemnih biljnih vrsta, ali i jezera te rijeka čine Triglav rajem na zemlji uz koje se veže legenda o Zlatorogu.
Zlatorog, divokoza zlatnih rogova, živjela je u triglavskom raju sve do trenutka kada nije došao lovac. U želji da ulovi najtrofejniju divokozu od svih, lovac je ranio prekrasnu životinju, a iz Zlatorogove krvi nastale su triglavske ruže koje su ranjenom Zlatorogu vratile snagu. Lovac, osupnut činjenicom da Zlatorog ne može umrijeti, ali i zaslijepljen sjajem zlatnih rogova, pao je niz liticu, a onda ga je odnijela nabujala Soča. Kada su ga našli, u ruci je držao buketić triglavskih ruža, kao opomenu da priroda uvijek pobjeđuje.
Putovanje ide dalje prema Bovcu, poznatom sportskom centru na gotovo samoj granici. Ručamo u Dobroj vili, gdje uživamo u slovenskim delicijama interpretiranim na moderan način, a posebno oduševljenje izazivaju krafi – valjušci punjeni slatkim ili slanim nadjevom, nalik raviolima. U Bovcu nas očekuje i prva sportska aktivnost – zip-line. Zip-line je sastavni dio adrenalinskih parkova, a svodi se na prijelaz preko provalije dok visite na žici, osigurani kacigom, trakama te sustavom kolotura. Iako zvuči strašno, dečki iz Aktivnog planeta nas uvjeravaju kako je prva od pet staza najgora jer je – prva. I uistinu, već na drugoj stazi imamo dovoljno hrabrosti za gledanje ispod, ali i oko sebe. Nakon kratkog smještaja i kratkog odmora u hotelu Sanje ob Soči, večeramo tradicionalnu kuhinju u restoranu Martinov hram. Osim već spomenutih krafija (koji nam se i danas motaju po glavi), treba spomenuti i velik izbor rakija, ali i pravu domaću klopu nakon koje ste spremni na samo jednu stvar – spavanje.
2. dan: Kupanje na 7 stupnjeva
Budimo se u našim apartmanskim kolibama, u hotelu Sanje ob Soči. Vani rominja kiša, a temperatura je pala s ugodnih 20 na nezgodnih 10 stupnjeva. Na licima mojih suputnika vidi se blaga nelagoda, jer slijedi rafting na Soči, koja sa svojih 7 stupnjeva ne zove na kupanje. Dočekuje nas Jernej iz Aktivnog planeta i sa smiješkom gleda dok navlačimo neoprenska odijela i puni straha močimo ruke u rijeci. Kreće avantura koju ne smijete propustiti jer ljepotu ove rijeke i planina koje ju okružuju najbolje ćete doživjeti upravo iz čamca. Na pola puta smo već toliko hrabri da se kupamo i skačemo sa stijena, jer tko zna kada će se ponovno pružiti prilika za takvo što.
Mokri i promrzli nastavljamo put prema Kobaridu gdje u muzeju Planika učimo o povijesti sireva koju prati degustacija, ali i prava sirarska užina koja uključuje odličnu juhu od sira. Ugrijani dolazimo do Kobariškog muzeja kroz koji nas vodi direktor Jože Šerbec, pun zanimljivih priča o bitci na Soči. Kako muzej ima status anti-ratnog, posebno mjesto zauzima i veliki pisac Ernest Hemingway koji je radio kao vozač bolničkih kola na fronti te u vojničkim pričama pronašao inspiraciju za roman 'Zbogom oružje'.
Puni dojmova smještamo se u apartmane kod Jakoba u Magozdu te odlazimo na večeru u Hišu Franko, jedan od najboljih europskih restorana koji svojom modernom kuhinjom nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
3. dan: In vino veritas
Dan počinje doručkom na seoskom imanju Kranjec u Drežnici, koje je domaćin brojnih likovnih kolonija, jer nas čeka dan pun uzbuđenja i trekking aktivnosti. Svi redom navaljujemo na njihovu kućnu verziju šmarna – slatkog tijesta posutog šećerom. Put nastavljamo prema Tolminu i Javorci, spomen crkvi palim austro-ugarskim borcima tolminskog bojišta.
Crkva je prilagođena izvođenju obreda svih religija, a najviše pažnje izazivaju drvene ploče, napravljene od sanduka za municiju, s ispisanim imenima poginulih. Pošto je do same crkve gotovo nemoguće doći autom, radije se pripremite za kratki trekking.
Samu Javorcu okružuju brojni bunkeri od kojih su mnogi i danas prohodni i otvoreni za turiste. Spuštamo se prema Tolminskim koritima, najljepšem ulazu u NP Triglav gdje ugodnih sat i pol provodimo penjući se kamenim stazama i zalazeći u špilje, sve pod budnim okom krških oblika koje je oblikovala rijeka i koji se čine poput nekog nevjerojatnog mjesta iz Međuzemlja. Za ručak jedemo tradicionalno težačko jelo – friku, veliku polpetu od sira i krumpira koja nas priprema na nove izazove.
Cesta nas vodi prema jugu, gdje Slovenija pokazuje sasvim drugačije, mediteransko lice na kakvo nismo navikli. A upravo u toj mediteranskoj Sloveniji svoje mjesto su pronašli brojni vinogradi i vinski podrumi. Rutu po podrumima započinjemo u Vinskoj kleti Goriška Brda, najvećoj vinariji u Sloveniji koja je osnovana kao zadruga 1957., a danas se prostire na 1000 hektara, a degustaciju nastavljamo u poznatoj vinariji Simčić, gdje domaćini Marjan i Valerija pripovijedaju nevjerojatne priče o 150 godina dugoj tradiciji uzgoja vina. Fantastične mineralne i cvjetne arome tjeraju nas da zaboravimo glad, ali ipak odlazimo na večeru i to kod Mirele i Adrijane Peresin iz Turizma Breg koje su nas oduševile njokima s orasima i ječmom, ali i činjenicom da sve što uberu na svom imanju odmah skuhaju, pa ako vam na tanjur zaluta pokoji cvijet, nemojte se brinuti, jer sve je iz domaćeg eko uzgoja. Spavanac u turizmu Klinec će nas pripremiti na nove pobjede.
4. dan: Kroz rovove i bunkere
Priča o Soči je, nažalost, priča o ratu, a to se vidi čak i u ovom pitomom, mediteranskom dijelu Slovenije. Brdo Sabotin cijelo je prokopano kavernama, spiljama koje je napravio čovjek radi lakšeg ratovanja. Podzemni labirint tunela i prostorija je toliko velik da su u njega mogli stati i tenkovi. Razgledavanje nastavljamo u Šmartnom, utvrđenom gradiću koji neodoljivo podsjeća na mjesta u Provansi i čijim ulicama se šire opojni mirisi meda, lavande, smokava i prirodne kozmetike. Mjesto za ručak pronalazimo kod Štekara, poznatog vinara i ugostitelja, koji s obitelji vodi dobro uhodan biznis, a trudi se što više namirnica uzgojiti sam ili nabaviti u okolici.
Nakon ručka, opet je vrijeme za dobru kapljicu, ovoga puta u vinariji Zanut. Borut Kocijančić sebe naziva eksperimentalnim vinarom, jer tvrdi da najbolje uči na vlastitim greškama, a da je naučio mnogo najbolje govore njegova vina. Kako se zadnji dan putovanja bliži kraju, opraštamo se od Boruta i odlazimo na zadnju postaju – kod Radovana Breliha i njegovih magaraca.
Radovan nas je odveo na kratku šetnju Brdima u pratnji Lize, Ponča, Fride i Lina koji nisu pokazali tipičan magareći karakter, nego su poslušno slijedili nas, neiskusne turiste. I dok sunce zalazi iza Brda, mi se polako pakiramo i krećemo prema Zagrebu s mislima o plavoj Soči.
Više slika pogledaj u galeriji...
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.