Life&style 25. veljače 2015.

Oliver Dragojević: ''Cesaricu sam “oteo” Vinku Coci ''

Anto Magzan/ PIXSELL.
1/10

Oliver Dragojević rijetka je pojava na hrvatskoj estradnoj sceni. Pred njim su već četiri rasprodana koncerta u Lisinskom, a za peti se prodaju zadnje karte. I to ne treba čuditi. Oliver je jedini hrvatski izvođač koji je nastupio i u pariškoj Olympiji, londonskom Albert Hallu, njujorškom Carnegieju te u sidnejskoj Operi.

S medijima u pravilu ima korektan odnos, daje intervjue onda kada za to ima povoda, ali im ne otvara vrata svog ormara ili stana. Njegova karijera traje dugo, pjesme još dulje. Pa tako i danas, nakon toliko godina, pjeva pjesme s početka svoje karijere koje publika i dalje obožava. Prije ovog intervjua su me plašili da je s Oliverom teško razgovarati. Rekli su mi da ne voli davati intervjue i da se teško otvara, a najčešće, na pitanja daje vrlo kratke odgovore. Moje, za sada, prvo i jedino iskustvo s njim, bilo je potpuno drugačije od onoga na što sam bila pripremljena. Pričali smo puno i otvoreno, bio je više nego srdačan, a s posebnim žarom mi je pričao o mjuziklu Mamma Mia koji je nedavno gledao.

 | Autor: Grgo Jelavic/PIXSELL Grgo Jelavic/PIXSELL

Pred vama su četiri rasprodana koncerta i peti koji je skoro pa rasprodan. Vaši koncerti u Lisinskom već su tradicionalni. Volite li nastupati u Lisinskom?

Lisinski ima neko posebno mjesto u mom srcu. Svoje sam prve solističke koncerte u životu imao upravo u Lisinskom i bili su uvijek odlični. Dakle, po nekoj tradiciji, ne bi smjeli iznevjeriti. Sam prostor ima neku karizmu. Ljudi se ponašaju uljudno i s poštovanjem prema izvođačima, kad dolaze u Lisinski. Ta dvorana je zaista hram umjetnosti.

Ponavljam koncerte iz godine u godinu. Ne znam zapravo odakle toliki interes. Teško to sam sebi objašnjavam. Znam da nemam iritantan glas, nije provokativan ali nije niti lijep. Možda je poanta samo u tome da “ne smeta”. Rekao bih čak da je poput neke instrumentalne glazbe. Publika koja dolazi na moje koncerte zna riječi svih pjesama, ali oni ne dolaze na priču. Dolaze na atmosferu. Zna mi se dogoditi da mi ljudi šalju pisma poslije koncerata, pišu da su se zaručili, rastali... Uvijek ih prati neki doživljaj koji je vezan njihovu za intimu. To znači da ne dolaze na šou program. Ne dolaze ni zbog mog maestralnog pjevanja. Vremena su takva da ljudi nemaju gdje pronaći svoj mir, a ta srednja generacija koju većim dijelom čini moja publika, nema gdje izlaziti.

Jeste li zaista tako opušteni kao što djelujete na pozornici? Odgovara li taj vanjski dojam vašem unutarnjem stanju?

Unutarnje stanje mi se očituje na licu. Ako sam loše volje to se vidi na kilometre. Opušten sam privatno, ali na koncertima nisam. Na koncertima sam prestrašen.

Nakon toliko godina?

Uvijek. Nisam cijeli koncert. S vremenom, kako koncert ide dalje, tako se opuštam, ali na početku sam prilično napet. Možda to samo dobro skrivam.

 | Autor: Hrvoje Jelavić/PIXSELL Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Iscrpljuju li vas koncerti fizički, emotivno?

Fizički manje, ali jako sam psihički iscrpljen nakon koncerta. Potpuno sam prazan. Ne mogu spojiti kraj i početak. Znaju mi poslije koncerta ljudi reći - bilo je super, a ja odgovorim - ne znam, ne sjećam se. Zapravo grozim se pomisli da stalno ponavljam iste pjesme. O tome često razmišljam između pjesama, za vrijeme koncerta. Trud da to izbjegnem je ogroman.

Imate li neki sinopsis na koncertima ili je sve više-manje improvizacija?

Moram imati raspored pjesama zbog zbora koji je sa mnom na sceni (u nekim pjesmama), i orkestra ali i gostiju. Zbog njih se mora znati točan redoslijed. Ostalo je improvizacija.

Što radite nakon koncerta? Kako se opuštate?

Ma nema opuštanja, onda tek kreće fotografiranje i intervjui. To mi je najteži dio posla. Tako iscrpljen moram raditi stvari koje mi se u tom trenutku nikako ne rade.

 | Autor: Grgo Jelavic/PIXSELL Grgo Jelavic/PIXSELL

Spavate li dosta?

Zapravo, vrlo malo. Imam lak san. Čujem svaki zvuk. A i nemam neki red jer kad sam na moru svako malo idem na ribe, pa se budim u razna vremena i idem spavati u razna vremena. Takva mi je i profesija. Znalo mi se događati godinama da legnem tek u sedam ujutro jer bi počinjali sa svirkom tek oko ponoći. Sada dolazi na naplatu takav život. Teško je ostati bez poroka u ovoj branši. Ja sam ovisan samo o cigaretama, iako to ne smatram pravom ovisnošću.

Kažete da Lisinski ima posebno mjesto u vašem srcu ali vi ste jedini hrvatski glazbenik koji je nastupio i u Olympiji, Carnegie Hallu, Royal Albert Hallu i sidnejskoj Operi. Koja je od tih dvorana ostavila na vas ipak najveći dojam?

Tehnički uvjeti su svugdje fantastični, rekao bih savršeni. U Olympiji, recimo, svaki glazbenik na sceni ima svog tonca. To se kod nas financijski ne može izvesti, a i kako smo kompliciran narod, tako bi začas nastala velika gužva. Tamo se zna točno što tko radi. Prema nekim dječjim snovima najviše sam bio očaran Carnegie Hallom. Iako bilo je super i u Olympiji, naravno i u Albert Hallu, svaki na svoj način. Carnegie me gađa u dušu. Sjećam se kada smo sjedili Antonio Sanchez (bubnjar Pata Methenya ) i ja i pili Malvaziju u garderobi Petra Iljiča Čajkovskog. To mi je potpuno neshvatljivo. Možda još uvijek nisam svjestan gdje sam bio.

Vaše pjesme jako dugo traju. Imate li svoje favorite?

Teško mi je reći jer ne mogu uspoređivati Galeba i Magdalenu, recimo. Obje pjesme su odlične, a opet, potpuno različite. Ključ života je isto odlična pjesma. Ništa nova je ludilo. Kad mi dođeš ti je komercijalna, ali je prelijepa. Svaka ima neku svoju osobnost.

Kad čujete prvi puta neku pjesmu, znate li odmah da je to pjesma za vas?

Ne. Moram je isprobati, otpjevati nekoliko puta. Raspored riječi mi je jako važan. Mora biti slijed riječi koje ja koristim jer inače mi pjesma ne legne.

I u tom slučaju odustanete od pjesme?

Da, jer autori sebi dozvoljavaju da ne ništa mijenjaju. Iako, recimo, Trag u beskraju sam promijenio cijeli tekst u ikavicu. Originalno je pjesma zvučala: “Kao i uvijek gledam more…”, ja sam pokušao s tom verzijom ali nije mi legla. Puno više vokala ima u ikavici pa nježnije, ljepše zvuči. Kad sam promijenio u ”Ka i uvik gledan more…”, znao sam da je to to.

 | Autor: Davor Višnjić/PIXSELL Davor Višnjić/PIXSELL

Ima li neka od vaših pjesama u koju ste u početku sumnjali, a kasnije je postala hit?

Ima, to je bio slučaj sa ''Cesaricom''. Nju sam “oteo” Vinku Coci. Tu sam priču već više puta pričao. Došao sam Zdenku Runjiću i pitao bi li ja mogao snimiti tu pjesmu, a on mi kaže - ne možeš to je za Cocu. Pitam ga ja - jel ’ zna Coce već za tu pjesmu? - ne zna kaže, a ja ću na to - onda mi ju daj, neće Coce nikada znat da je bila njegova. Otišao sam u studio i snimio ''Cesaricu''. I kad sam je napokon snimio, ostavila me potpuno hladnim, bio sam razočaran. Nakon toga sam nazvao Gibonnija i pitao mogu li ja tu pjesmu otpjevati onako kako ja želim? A Gibo kaže – kume, radi što te volja. Dodao sam neke svoje ukrase, ponovo je snimio i pustio Gibonniju, a on kaže - pa ovo je pet puta bolje! A bio sam sa ''Cesaricom'' već na putu da odustanem…

Je li se Coce ljutio?

Nije. On je bio odličan čovjek.

S kime se družite? Imate li prijatelja na estradi?

Rekao bih prije da nemam neprijatelja. Prijateljstvo traži vrijeme, odricanje, kompromise, baš kao i ljubavni odnos i ako to ne možeš dati onda bolje da ne ulaziš u prave odnose. Godinama sam imao prijatelja s kojim sam igrao tenis, družio se, šetao, pričao. On je nažalost, poginuo prije 25 godina, ali tada sam manje radio i imao više vremena. Sada više nemam vremena. Ali mogu reći da se unutar svoje branše družim sa Bjelinskim, Gelom, Stanićem, jednim i drugim, zatim Zdenko Runjić mi je bio prijatelj, pa tu je Gibonni… to su uglavnom ljudi s kojima volim provoditi vrijeme.

Držite se dalje od politike. Teško je od vas dobiti neku izjavu koja je vezana za politiku, a i poznati ste po tome da ne pjevate za stranke.

Mislim da je krajnje vrijeme da se uključim u politiku. Ako zaista bude izvjesno da će se kopati bušotine nafte u Jadranskom moru, ja ću se početi aktivno baviti politikom i sve ću napraviti da to spriječim. Jadransko more je zatvoreno, gotovo kao jezero i ako bi se bilo što dogodilo, neka katastrofa, mi smo gotovi, zauvijek. Veliki sam ljubitelj mora i to bi me jako pogodilo. Bez mora ja ne postojim. Boriti ću se protiv toga, pa i politički angažirati ako treba.

 | Autor: Slavko Midžor/Pixsell Slavko Midžor/Pixsell

Sigurno su vas nagovarali da pjevate za političke stranke?

Jesu, ali nisam htio. Znao sam da bi me to obilježilo pa sam izbjegao.

Kada biste se odlučili na neki odmak od ovoga što sada izvodite u glazbi, u kojem biste smjeru išli?

Svakako negdje prema Latinskoj Americi. Brazil, bossanova , jazz standardi, nešto poput onoga što radi Diana Krall, Take 6 grupa, ili Wonder koji je čak postao predmet na jazz akademiji u Grazu. Sebe vidim negdje između jazza i standardne evergreen glazbe - eto to bih ja.

Sudjelovali ste na amaterskom natjecanju sa pjesmom Yesterday 1967. Što mislite o današnjim amaterskim pjevačkim natjecanjima? Pratite li reality glazbene programe?

Oni koji su nekada pobjeđivali na amaterskim natjecanjima traju još i sad, a ovi koji danas pobjeđuju traju koliko i taj šou. Kako ga dignu u visine tako ga i začas pokopaju kad dođe netko novi. Moram ih pratiti, kako neću, to se ne da izbjeći. Mediji su preplavljeni takvim sadržajima.

Čula sam da ste veliki obožavatelj, nedavno preminulog Pina Danielea.

Jesam. Bio sam pred godinu i pol dana na njegovom koncertu u Italiji. Petar Grašo, moji sinovi, njihovi prijatelji i ja. Pino je doveo bubnjara Omara Hakima i jednu klaviristicu koja prekrasno svira. Prvi dio koncerta je bio standardan, a u drugom dijeli koncerta je ušao u neku jazz varijantu, samo je svirao i uživao u tome, nije uopće pjevao, improvizirao je. Njemu je bilo super, a mi smo ostali malo zakinuti za njegovo pjevanje. Zato se bojim tog odmaka za kojeg ste me pitali ranije. Ne znam bi li svi to shvatili i bi li mi oprostili taj glazbeni izlet.

Ali mislim da ste vi jedan od rijetkih glazbenika koji bi si to mogao dozvoliti.

Da, vjerojatno ste u pravu. Ali osim, recimo, Gibonnijeve ''Tempere'' vrlo je malo takvih pjesama kod nas.

Što čitate u slobodno vrijeme?

Knjige još istražujem. Neugodno mi je recimo priznati da nisam pročitao baš sve sve što je napisao Danijel Dragojević, a on mi je neki daljini rođak. Doduše, ne poznajemo se, ali kažu svi da je poseban čovjek i vrhunski pjesnik.

A filmove?

Volim Španjolce i Francuze. I Skandinavce volim. Dobri su, ali neobični.

 | Autor: Grgo Jelavic/PIXSELL Grgo Jelavic/PIXSELL

Jedna ste od rijetkih istinskih zvijezda koje ipak uspijevaju ostati izvan ovog medijskog ludila koji nas okružuje. I od toga ne odustajete. Imate odmak od medija i oni to poštuju.

To je minuli rad. Nisam nikada dozvolio da me se rasteže po medijima. Volim pjevati i ne mogu biti ono što nisam. Sve drugo me čini nervoznim i nesretnim. Radije bih prestao raditi nego pristao na takav tretman.

Vrhunac vaše karijere nije došao odmah nego tek s vremenom, kako to objašnjavate?

Ne znam to objasniti. Neke moje pjesme nisu doživjele uspjeh odmah, nego tek kasnije. Tako je bilo sa ''Galebom'', pa i sa ''Cesaricom''. Mi smo čudan narod.

U galeriji detaljnije pogledajte fotografije...

Komentari 0