Ovo je vjerojatno najveća pogreška koju sam napravila kao majka

• Nije nimalo lagana zadaća biti roditelj…
• To će ti zasigurno potvrditi svaka ponosna majka ili otac 
• Donosimo ti ispovijest jedne majke, koja priča o najvećoj roditeljskoj pogrešci 

„Kao tinejdžerica, poštivala sam svoju ujnu, maminu najstariju sestru, i cijenila vrijeme koje sam provodila razgovarajući s njom o životu. Sjećam se jedne prilike kad sam imala 15 godina, sjedila sam na stražnjem sjedalu njezine Toyote i pričala o svojoj majci.

Moja ujna nije imala najbolje mišljenje o mojoj mami... ali to za mene nije bila vijest. Već sam čula mišljenje svoje obitelji o njoj. U to vrijeme je moja ujna bila najsloženija osoba koju sam poznavala.

Činilo se da nije bila emotivna, dugo je bila u braku i imala je pravu kuću sa stvarnim stvarima. Moja ujna činila se kao savršen uzor za normalan život.

Možda vas zanima Ova mama istetovirala se po cijelom tijelu: "Prozivaju me da sam loša mama i da će me se dijete bojati" Life&style

Naime, za mene, zaposlenu tinejdžersku glumicu u New Yorku, koja je išla na audicije i satove plesa više nego u školu, tinejdžericu koja se selila gotovo jednom godišnje od 10. godine, te kćer koja živi s razvedenim roditeljima... biti normalna, mislila sam, bilo je ono što sam željela biti više od svega.

Gledajući unazad, osjećam suosjećanje prema svojoj majci koja je bila samoproglašena crna ovca obitelji, znajući da je zacijelo cijeli život osjećala tešku osudu svojih sestara.

Ali, za mene, dijete crne ovce, nisam čula samo presude bijelih ovaca, nego i jade crne ovce zbog neprihvaćenosti. Odlučila sam da to što sam crna ovca definitivno NEĆE biti uspješan potez za mene. I tako je počela moja tinejdžerska potraga da postanem „normalna“.

via GIPHY

Bila sam prekrasna tinejdžerica kože boje breskve i duge glamurozne kose. Nedugo nakon što sam napustila svoj izvanredni život kao profesionalna glumica i postala normalna studentica, nabacila sam dodatnih 20 kilograma, izbili su mi prištići na licu i odrezala sam kosu.

Prilično sam se dobro uklopila... osim činjenice da sam se plašila muškaraca, imala sam život u kući koji je bio toliko zeznut da se nisam mogla vratiti tamo na zimski raspust, i NIKAKO nisam imala pojma kako voditi društveni život. 

Brzo sam shvatila što trebam učiniti kako bih se uklopila među druge djevojke mojih godina. Možda su mi godine školovanja za glumicu ili godine učenja kako biti „dobra djevojka“ za svoje roditelje pomogle da se tako brzo prilagodim.

Ubrzo sam postala „normalna“, baš kakva sam željela biti.

Možda vas zanima Mamina jedina kći otišla je u kupnju maturalne haljine s maćehom umjesto s njom: "Jako sam uzrujana!" Life&style

Godinama kasnije, „normalan“ život, za koji sam se toliko trudila da stvorim, pošao je po zlu. Bila sam majka dvoje male djece, ugledna vlasnica poduzeća i supruga jednog od najsretnijih momaka u gradu (neki su ga zvali i "gradonačelnik“).

Onda, jednog dana, ova „normalna“ žena, ja, učinila je sasvim nenormalnu stvar. Zaljubila sam se u muškarca koji mi nije bio suprug. To je puno duža priča koja me moli da je ispričam kako bih se na kraju osjećala opravdanom i hrabrom. Ali, za sada, to je sve što trebaš znati o tome.

Nikada u milijun godina ne bih ni pomislila na razvod iz bilo kojeg razloga, pa je šok ovih okolnosti zahvatio moje tijelo i um. Ova situacija me kontrolirala na toliko dubokoj razini da sam se doslovno osjećala kao da sam pod nekom čarolijom. Živjela sam pod ovom čarolijom sve dok nisam ležala u krevetu drugog muškarca, u njegovoj kući, s njegovim i svojim djetetom, osvrćući se na svoj život pitajući se: „Što mi se, dovraga, upravo dogodilo?“

via GIPHY

Anksioznost me jako pogodila, ali depresija me jače pogodila dok sam plivala u moru suznih dana koji su predugo trajali. Sram i poniženje su me tjerali da se skrivam i nitko to nije mogao popraviti, čak ni moj bivši suprug koji mi je nježno ponudio: „Moraš izići i naučiti se zabavljati.

Jednog dana, na posebno niskoj točki, radila sam na knjizi pod nazivom „Wild Feminine“, na preporuku svoje intuitivne prijateljice koja mi je otvoreno rekla da mi se sve to događa kako bih mogla naučiti primiti i prihvatiti svoju pravu žensku prirodu.

U trenutku kada mi je to rekla, bila sam prilično sigurna da priča gluposti. U knjizi su bile vježbe, a jedna od njih me tražila da napišem „što to znači biti žena“. Napisala sam tri stranice informacija koje su uključivale općenite ideje o brizi o obitelji, odgovornosti i teretu koji sam osjećala kao supruga i majka.

Vraćajući se knjizi nakon završetka vježbe, pročitala sam što je autor napisao: „Možda ste napisali da žene imaju grudi i vaginu.“

Bila sam zgrožena. Ponovno sam pogledala svoj popis. Moja definicija onoga što znači biti žena nije uključivala ništa od toga. Kako je tako pametna osoba propustila tako očite točke? Kako sam dospjela ovdje? I kako, dovraga, mogu pronaći izlaz?

Tog dana sam shvatila da sam 17 godina bila u potrazi za normalnim životom. A normalno je bilo daleko, DALEKO od onoga što sam zapravo željela biti. Htjela sam biti JA: prirodna, autentična ja.
Ali nisam znala što je to. To je pokrenulo moju sljedeću potragu: sada sam bio odlučna otkriti tko sam u svom prirodnom, autentičnom stanju.

Možda vas zanima "Kod kuće odgajam dijete, a muž mi kupuje Louis Vuitton i Range Rovera jer zna koliko naporno radim" Life&style

Gotovo pet godina kasnije, imam puno bolju predstavu o tome tko sam, a nisam to mogla predvidjeti ni za kakav novac.

Ja sam crna ovca. Ali, previše sam se bojala biti to i prihvatiti to u toj Toyoti sa svojom ujnom, iz straha da ću biti poput svoje majke.
Bez obzira na to koliko su se moja mama i ujna trudile činiti prave stvari dok su me odgajale, nijedna od njih ne bi mi nikako mogla olakšati proces da su znale moj put, ili mi čak rekle.

via GIPHY

I to je poenta. Pogreška broj jedan koju majke čine kada pokušavaju odgajati svoju djecu je neprihvaćanje sebe ili ponos zbog toga što jesu kao ljudi.

Toliko se trudimo kao majke da sva naša sra*a budu na hrpi kako naša djeca ne bi morala prolaziti kroz izazovna vremena. Ali, kad bismo samo mogli biti ono što jesmo, i jako ponosni na to što jesmo, naša djeca bi to osjećala duboko u svojim kostima i ne bi se ni približno toliko mučila.

Naš posao kao roditelja nije oduzimati borbu. Djeca, poput malih sadnica, moraju pronaći svoj način da se proguraju kroz životno tlo i iziđu na sunce.

Naš posao kao roditelja nije spriječiti borbu, već čvrsto stajati u vlastitoj istini, svom znanju o tome tko smo po prirodi, kako bi naša djeca osjetila našu snagu i bila spremnija da se nose s kišnim olujama koje će im život neizbježno donijeti

Normalno nikome ne donosi ništa više od normalnih problema. Umjesto da tražiš normalno, počni težiti biti prirodna. Počni živjeti da TI budeš TI.