- Bernardine Evaristo nije uvijek bila zvijezda
- Ali ona je, barem prema vlastitom 'Manifestu', uvijek radosno ciljala izvan stratosfere
- Neka vrsta priručnika/memoara, njezina najnovija knjiga opisuje njen život sve do danas i nudi savjete za karijeru za svakog kreativca koji je ikada imao krizu samopouzdanja
Premda se broj njenih fanova možda dramatično proširio nakon što je dobila nagradu 'Booker' 2019. godine za roman ‘Djevojka, žena, drugo’, Evaristin je žar za pisanjem – bilo poezijom, prozom ili mješavinom to dvoje („fuzijska fikcija“, kako ona to naziva) – postojan još puno prije objavljivanja prvog romana 'Lara' iz 1997. godine, kao i njezina odlučnost. Premda je možda izrasla kao mislilac („Sad vidim da je moj feminizam kao mlade žene bio tanak“, razmišlja o svojim ranim, nestašnim danima kao kazališna praktičarka), čini se kako je uvijek bila borac: za ono što je ispravno; za prostor da se izrazi; i za dobrobit drugih sa snovima poput njezinih.
Life&style
'Manifest' spaja osobno s praktičnim do snažnog učinka. Poglavlja se protežu od naslijeđa, djetinjstva, obitelji, podrijetla do sebe, ambicije, transformacije, aktivizma, a knjiga završava istoimenim manifestom u kojem Evaristo prenosi svoju poruku da „ono što znamo prenesemo sljedećoj generaciji“, uz podsjećanje da u svakome od nas postoji manifest. Koliko god nekonvencionalan bio, format funkcionira: autobiografski dijelovi knjige služe kao živopisne lekcije o snazi promjene, rasta i samopouzdanja.
The Times je u svojoj kritici napisao: "Ovo je savršno štivo za svakoga tko ganja velike snove."
Evaristina iskrena zapažanja o britanskom društvu i izazovima odrastanja u njemu kao žene mješovite rase zabavna su i poučna. Osvrće se na složenost britanskog klasnog sustava, strukture - „svi smo mi subliminalno usađeni u nijanse... od rođenja“ - ali to funkcionira drugačije, primjećuje, kada se pomiješaju spol, rasa i kultura. Njezin britansko-nigerijski otac bio je „iz smeđe imigrantske klase“, ali obrazovanje i profesija njezine bijele, britanske, katoličke majke „smatrani su srednjom klasom, premda su njezini roditelji pripadali radničkoj klasi“. Zajedno, kao deseteročlana mješovita obitelj - ima sedmero braće i sestara - zauzeli su jedinstveni prostor, čvrst dio lokalne zajednice, ali su bili i ocrnjeni od nje, „nasilnim napadima na njihovu obiteljsku kuću“.
Prikazi „bijelog Woolwicha“ iz 1960-ih i 70-ih te crne kreativne i underground queer scene iz 80-ih osobito su intrigantni. Mnoga društvena pitanja Evaristine mladosti danas su vrlo relevantna, što je odraz ponekad ciklične prirode društvene povijesti.
Kroz sve to provlači se Evaristina nepokolebljiva potreba za samoizražavanjem, strast koja ju je oblikovala najprije kao izvođačicu, potom kao spisateljicu, ali iznad svega kao osobu: „Pridruživanjem 'umjetničkoj klasi' putem kazališta za mlade... sada sam dobrovoljno posjedovala svoj status autsajdera i odmicala se od samosvjesnog djeteta koje je gledalo u pločnik, a ne ispred sebe.“
Osobne priče koje Evaristo priča – velike ljubavi njezina života, one koje nikad nisu imale priliku, one kojima uopće nije trebala biti dana prilika – služe kao pokretači središnje teme: njezine iskrenosti o odbijanju i, posljedično, moć kako nikad ne odustati.
Budući da je lako zamisliti kako je spisateljica njezine veličine započela sa darom za stvaranje nagrađivane fikcije, detalji o nesigurnostima koje je progone su utješni, čak i nadahnjujući. Govoreći o svom prvom djelu, 'Otoku Abrahama', zbirci poezije objavljenoj više od desetljeća nakon što su neke od pjesama napisane, priznaje da je po izlasku osjetila da su „prejednostavne u smislu stila, izrade i psihologije“. Piše: „Kad mi je netko rekao da je 'Zdravo, mama' moje najbolje djelo, pomislila sam u sebi: ali trebalo je tri tjedna da ga napišem!“
Evaristino razotkrivanje golih kostiju izdavačkog procesa čini se kao da se otkriva velika tajna. „Kada sam prvi put dobila kritičke povratne informacije koje su zahtijevale masovne korekture, znala sam se uzrujati, premda to nikad ne bih pokazala. Sakrila bih rukopis u ladicu, ne želeći ga vidjeti kako leži uokolo i zamjera mi s golemim zadatkom koji me čeka.“ Ali uvijek je navaljivala. Piše o svom izboru da napusti svoj posljednji uredski posao kako bi postala spisateljica s punim radnim vremenom: „Vjerovala sam sudbini iz aforizma 'Skoči i anđeli će se pojaviti!“. I jesu…“
Life&style
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.