- Na malom Zlarinu, daleko od gužvi masovnog turizma, u kali daleko od mora, gotovo je skrivena konoba Prslika
- No, njezina kuhinja izlazi iz okvira i otoka i jednostavne dalmatinske spize i oni koji je žele pronaći, to jako dobro znaju. U Prsliku se dolazi ciljano, a ne slučajno, ako imate bar malo bonkulovskog u sebi
- Od carpaccia od grdobine i dimljene orade u Morskoj priči preko šporkog rižota i kovača u bajamima do panna cotte s lavandom, tu se pjati šalju u krug oko stola i krade iz tuđeg tanjura jer se želi probati - sve
Zlarin je mali otok, sa samo jednim istoimenim selom. Ovdje je turizam sve samo ne masivan, nema hotela (jedan omanji, Koralj, koji je postojao do ove godine ne radi, u njemu živi koza), nema kampova, marine. Tek nešto zimmer freia i čovjek se čudi kako je ta poljska obitelj nabola baš apartman u Zlarinu za svoje ljetovanje. Najveću turističku "silu" ovdje čine vikendaši i današnji potomci Zlarinjana, raseljeni od Zagreba do Amerike koji se u ljetnim mjesecima vraćaju u didovu staru kuću. I mularija koju pošalju noni, ako je živa, da ih čuva preko ljeta.
Zlarin je omiljeno mjesto Šibenčana koji ovdje dolaze vikendom na kupanje, barkama i Tijatom, pa je vikendom šušur malo veći, a dodatni pit stop turisti su i oni koji navečer silaze s dvadesetak jedrilica koje se privežu za mol. Ukratko Zlarin je malo, romantično mjestašce koliko blizu Šibeniku, toliko i izolirano, u kojem ni 1. 8. nema gužve. Raj za sve koji misle da je ljetovanje u obližnjim Vodicama ravno robiji.
Tim više čudi da se ovdje skriva, (doslovno, jer treba se maknuti s rive i popeti uz nekoliko kala, praktički do ruba mjesta), ovakav gastronomski biser. Konoba Prslika, ljubav je, ali i sve ozbiljniji biznis zlarinske obitelji Makale koja stremi vrlo visoko na otočiću bez automobila i turista, bez prave restoranske konkurencije, bez tržnice i s jednim dućanom koji radi dvokratno.
Za koga, pitat ćete se. Ima za koga. U Prsliku dolaze jahtaši kojima nije žao potrošiti novac za autohtonu kuhinju, dolaze stranci, ciljano, dolaze i naši znajući prepoznati dobru spizu. Svi mi Zlarinski furešti priuštimo si barem jednom tijekom tih nekoliko tjedana na otoku tamo večeru jer - to je doživljaj.
Prslikine ocijene na Trip Advisoru su vrhunske, ali prvi put sam ih pročitala tek sad, kad pišem članak. Da se ovdje jako dobro jede znam iz odlaska u ovu konobu, svako ljeto. Tako se društvance od nas 12 i ove godine, u pomalo svečanom ozračju uputilo na onu, glavnu večeru ljeta u konobu u kojoj se tako lako osjećati ugodno i kod kuće. I evo dobro raspoloženog i užurbanog Ante, konobara koji nas dočekuje sa selekcijom rakija i menijem koji se s nestrpljenjem otvara jer nije isti svake godine.
Što se u Prslici jelo prije šest, sedam godina (kad je u nju navratio i Bono Vox) nije ono isto što se jede danas. Bilo je fino i tada, no jelovnik se razvija iz godine u godinu i danas nudi mnogo više od "autetnične dalmatinske kuhinje". Jest i autentična i dalmatinska ali mnogo dorađenija, maštovitija, preciznija, izbrušena. Ovdje na večeru s obitelji dolazi i Rudolf Stefan, vlasnik šibenskog Pelegrinija, a nije tajna ni da se ne libi pomoći savjetom Makeleovima. No dosta teorije, što se jelo na večeri?
Iz godine u godinu isti problem, njihovoj Morskoj priči nikad ne možemo odoljeti i naručujemo je za predjelo kao i mnogo puta prije. Taj drveni pladanj divna je mješavina okusa: carpaccio od tune, carpaccio od grdobine, sir iz ulja, slane srdele, dvije domaće paštete, od ribe i skute, masline, kapare, dimljene dagnje ili orada... Otprilike, ono što se nađe u Morskoj priči može i varirati, ovisno o ponudi i, hajdemo reći, umjetničkoj slobodi, ali nikad ne podbaci. Za prste polizati, a sve tanjure pomazati domaćim kruhom s crnilom od sipe.
Ipak, ove sam godine odlučno odabrala za toplo predjelo (s mišlju kako ću drugima besramno krasti s njihove plate, što i jesam) - polpete od špinata i skute s fetom dimljene tune na vrhu. Predobro. Preukusno. Jedina mana - morala sam dati i ostalima da kušaju.
Ali tako je to kad su svi u društvu željni kušati što više toga. Zbogom etiketi i uglađenom ponašanju. Tu se pjati šalju u krug oko stola, vilice se obrušavaju u tuđe tanjure i stalno netko pita "Hoćete probati ovo moje?" Hoćemo i jesmo.
Pa sam tako uz naručeni file kovača u bajamima redom kušala i hobotnicu sa žara s blitvom (meka ko duša), tunu, fenomenalnu, sočno pečenu, i njoke od sipe u toću od grmalja i dimljene hame. Fantastično. Njoke sami rade, naravno. Mesarski dio društva odlučio se za janjetinu ili pak odležani biftek sa žara, i s te strane stola glave su samo kimale kako je fino.
U Prslici je poznat i njihov šporki rižoto od škampa, kozica, sipe, školjki. Nakon njega bit ćete šporki, ali siti i sretni, kažu iz na svom Facebook profilu! Inače, posjetite li ga, bolja orijentacija o tome što konoba nudi su njihove objave, a ne meni koji tamo postoji, ali nije ažuriran. Ono što si već dugujem za neki sljedeći put je salata od hobotnice i motara, bruschette tri kolure (crvene, crne i zelene), krem juhu od boba i komorača, a od deserata smokve kuhane u prošeku s bademima i mascarponeom. Sada nisam odoljela panna cotti s narančom i lavandom. Jednako je dobra kao što je i zazvučala.
Pili smo kućno vino, Testamentov Debit te organski Babić iz iste vinarije, a ako te zanima koliko ovakva večera košta, s aperitivima, predjelima (dvije Morske priče smo podijelili na sve + one moje popečke), glavnim jelom i desertom koji nitko nije preskočio došlo nas je 300 kuna po osobi. Nećemo cjepidlačiti tko je pojeo najviše...
Life&style
Ono što me u Prslici uvijek razveseli osim hrane su i noviteti u interijeru. Stolovi su u vrtu prepunom biljaka koje, naravno rastu iz godine u godinu, no vidi se da Makaleovi ne sjede besposleni ni zimi, za vrijeme mrtve sezone, Ovdje se gradi, dozidava, sadi, mijenjaju se namještaj, detalji, tanjuri, stolnjaci. Ove godine sjedili smo tako za novim stolom od masivnog drveta, izgrađenim oko stabla masline koja raste na terasi!
Konobu vodi Toni Makale sa suprugom Romanom. Mladenka, njegova mater i zlarinska legenda, uvijek je na gradelama. I uvijek gunđa da joj je to zadnja sezona jer ne voli peći gradele, dosadan je to posao, i da dogodine više neće. Ali hoće, nitko joj ne vjeruje, jer to savršeno radi. Ovdje je dobar dio večeri i Tonijeva i Romanina beba koju druga baka provoza u kolicima kad treba, a tu su negdje i Mladenkini psi, mješanci Marica i Ivica....
Prislika koja je ime dobila po uvali na južnoj strani otoka, vrlo je toplo mjesto i ne čini se to samo zbog punog trbuha, onog Debita i pokoje rogačice. Koliko god se posao ovdje shvaća ozbiljno, ova domaća atmosfera veliki je dio šarma. Ne znamo reći kamo Prislika svojom kuhinjom stremi, ali sigurno će tamo i dospijeti.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.