Life&style 12. veljače 2015.

Ekskluziva: Intervju s Vlastom Delimar

Grgur Žućko/PIXSELL.
1/9

Budući da je nedavno predstavila knjigu "Provesti noć u prostoru" koja je nastala u suradnji s njenim umjetničkim i ljubavnim partnerom Milanom Božićem, popričali smo s našom najpoznatijom performericom.

Nova Vlastina knjiga plod je desetogodišnjeg projekta, za potrebe kojega su Milan i ona provodili noći u napuštenim prostorima diljem Hrvatske, koji su ujedno svojevrsni  spomenici kulture, a prepušteni su zaboravu i propadanju. Ova knjiga bavi se odnosom tijela i prostora, erosa i tanatosa, povezanosti životne, ljubavničke, seksualne energije i energije smrti, jer propadanje ovih prostora zaista predstavlja smrt naše arhitekturalne baštine. Ono što je također zanimljivo kod ovog projekta jest da se tu radi o micanju umjetničkog djela iz galerije u neku novu vrstu prostora. U tom pogledu, ovaj projekt svakako jest teatralan. No, upravo zbog elementa surovosti kojom odišu ove ponovo otkrivene vojarne, tvornice i vile, postiže se efekt kazališta, a kazalište nam je potrebno kako bi ispričali priču. "Provesti noć u prostoru" tako jest pričanje priče o kapsulama vremena, poput ljetnikovca Sorkočević u Dubrovniku, stare oružane iz 16. stoljeća u Koprivnici ili tvornice torpedo u Rijeci. 

 | Autor: Marijan Susenj/PIXSELL Marijan Susenj/PIXSELL

Nakon izložbe “To sam ja”  kojom ste obilježili 35 godina rada, opet se vraćate u MSU za potrebe predstavljanja knjige „Provesti noć u prostoru“, a kao umjetnica koja se bavi performansom često se dovodite u odnos s prostorom. Kakav je vaš odnos spram MSU-a kao prostora?

Svaki prostor nekog objekta može biti dobar ili loš. S obzirom da sam živjela 100 dana u Muzeju za vrijeme svoje samostalne izložbe, uspjela sam upoznati cijelu zgradu. Prema vlastitom iskustvu znam da se sa svakim prostorom u koji ulazimo s namjerom da u njemu nešto učinimo, treba prijateljski postaviti. Tako je bilo i s mojom izložbom za koju smatram da je odlično bila postavljena u izložbenom prostoru, a ja sam se isto tako odlično osjećala kao "podstanar" tih 100 dana. Ja sam naprosto prigrlila muzej i muzej je prigrlio mene. Sve ono što je u muzeju bilo "loše",  ja sam mudro okrenula u svoju korist. Takav stav uvijek je koristan jer ne možemo mijenjati zgradu u koju ulazimo, ali zato možemo sami sebi učiniti da se dobro osjećamo i u najgroznijem prostoru. Muzej je doista bio moj privremeni dom za vrijeme trajanja izložbe, a pozitivan odnos prema muzeju zadržala sam i danas jer tako želim. Ne smijemo zaboraviti da je prostor neke zgrade kao živi organizam, ugrađena energija ostaje i ona se osjeća.

 | Autor: Grgur Žućko/PIXSELL Grgur Žućko/PIXSELL

Za potrebe spomenute izložbe, dijelili ste intimu s posjetiteljima. To ste zapravo radili kroz čitav svoj rad. Kako bi opisali iskustvo dijeljenja intime s publikom?

Dijeljenje intime s publikom uvijek je različito s obzirom na intimu određene osobe. Moj boravak u Muzeju često se svodio na "ispovjedaonicu" ljudi koji su mi svakodnevno dolazili. I to je bila prava ljudska komunikacija; dijalog u četiri oka. To sa sobom donosi i povjerenje, a moja publika u MSU u većini slučajeva je imala povjerenje u našu komunikaciju. Dogodila se i još jedna odlična stvar a to je da su mnogi konačno uspjeli u MSU prepoznati u mojoj umjetnosti nešto i za sebe. Dogodila se čak i usmena predaja kojom su jedni druge upućivali da svakako otiđu pogledati izložbu u MSU.

 | Autor: Marko Prpić/ PIXSELL Marko Prpić/ PIXSELL

Kako bi objasnili činjenicu da na golo žensko tijelo u performansu gledamo s čuđenjem ili čak prijezirom, dok je objektivizacija istog svakodnevno prisutna?

Čini mi se da se ljudi zapadne civilizacije još uvijek ne snalaze u odnosu na vlastito tijelo jer  si dozvoljavaju da se njima manipulira od strane  raznih svjetonazora, države, institucije, tradicije, obitelji.... Većina ljudi čak niti ne zna zašto se protive golom tijelu. Imaju usađen čip u glavi da je to neprihvatljivo i to im je dovoljno i ne pada im na pamet da bi mogli imati neko svoje vlastito viđenje. Fama oko obnaženog ljudskog tijela je postala mantra koja će se ponavljati beskonačno.

 Što vidite iza sebe, kada pogledate u svojih 35 godina rada?

Umjetnost je za mene još od djetinjstva imala plemenite ciljeve uz duhovnu nadgradnju s obzirom na društvo i kao takvu shvaćala sam ju vrlo ozbiljno i odgovorno. I upravo iz tih razloga,  umjetnost traži da umjetnik bude iskrena, poštena i etična osoba koja će svojim ponašanjem i primjerom utjecati na svoju publiku. Mogu reći da sam kroz 35 godina uspjela kroz svoj rad pokazati odgovorno i beskompromisno ponašanje te svoje radove pokloniti publici kao vlastito umjetničko iskustvo s kojim se mogu ako žele poistovjetiti. Kao što sam još ranih osamdesetih napisala parolu: Svakodnevno razmišljajte o sebi.

 | Autor: Grgur Žućko/PIXSELL Grgur Žućko/PIXSELL

Koja je pozicija performansa danas?

Performans ima svoje različite amplitude kroz povijest umjetnosti, no uvijek je bio zanimljiv način izraza, ne samo za umjetnike već i za  publiku. Performans, ta dosta nekonvencionalna forma, pruža nam bezbroj mogućnosti umjetničkog izraza koji kroz tradicionalan način izraza nije moguće ostvariti ili ne u tolikoj  mjeri. Osim toga, performans je skoro totalan odnos s publikom a posebno oni performansi koji uključuju sudjelovanje same publike. Uzbudljiva je spoznaja da mnoge kulturno razvijene sredine imaju performans festivale koji se tradicionalno održavaju i po više od trideset godina za redom. Kod nas je perfromans scena relativno tanka i nema onu ozbiljnost i težinu koju bi mogla imati s obzirom na svjetsku scenu.

U kojoj je mjeri performans aktivizam?

Performans može biti aktivizam ako to pojedini autor želi, ali da bi takav performans uspio treba imati više elemenata od suhoparnog dokumentarizma, kako to danas mnogi umjetnici aktivisti rade. Današnji aktivisti koji misle da su umjetnici, trebali bi udahnuti u puko arhiviranje više umjetničke strasti, poezije, romantike i životne dramatike i rizika.

 | Autor: Grgur Žućko/PIXSELL Grgur Žućko/PIXSELL

Koji bi savjet dali mladim umjetnicima?

Sugestija mladima bi mogla biti da se pokušaju samorealizirati bez obzira na utjecaj roditelja, rodbine, škole, crkve, države, političkih stranaka, nacionalne pripadnosti, da budu osobe svijeta i da na ovoj osnovi grade svoju osobnost i svoje dostojanstvo. I svakako da grade poštivanje drugih i različitih od sebe. Djevojkama preporučujem da svakako zadrže svoje prezime kada se udaju.

Više slika pogledaj u galeriji...

Komentari 0