Brazil je golema zemlja, puna života, hrane, pića, mora, plaža, prašuma, životinja, razlika i suprotnosti, a što sve posjetiti ispričala nam je inženjerka geodezije Josipa Pavišić
Azija, Afrika ili Južna Amerika, bilo je pitanje. ‘Ajmo mi u Južnu! Gdje u Južnu, pa ajde Brazil. I tako je i bilo. Dotad mi nije padao na pamet Brazil, ali eto, nekako uvijek ono što ne očekuješ, baš te to i ‘pogodi’, počinje 27-godišnja Zagrepčanka Josipa Pavišić. Po prirodi vrlo aktivna, teško joj je biti dulje vremena na jednome mjestu pa svako toliko otputuje negdje, pa i poslovno.
- Imam sreću što uspijem spojiti ljudima obično tri nespojive stvari - vrijeme, financije i društvo. Ako imaš jedno, nemaš drugo. Ako imaš drugo i treće, nemaš prvo. I tako u krug. Ja već nekoliko godina uspijevam s prijateljicama putovati malo dalje, u egzotičnije krajeve - kaže. Odluka za Brazil pala je u ožujku. São Paulo, Iguazu Falls, Curitiba, Santos, Paraty pa Rio de Janeiro bili su na pustolovnome meniju, a za to su imale 17 dana.
- Njima tad počinje jesen, tako da su nam i temperature išle naruku. Nekad je bilo i do 35°C, ali bilo je dana kad je bilo ugodnih 25. Letjele smo za São Paulo, a vraćale se iz Rija tako da smo napravile lijep krug, no Brazil je toliko velik da ni dvije godine putovanja ne bi bilo dovoljno. Napravile smo više od 3000 km te većinom putovale vrlo udobnim noćnim autobusima. A njihovi autobusi su uistinu dobri za takve dugačke destinacije. Najdulja vožnja trajala je čak i dulje nego avionom iz Pariza do São Paula. Vozili smo se 16 sati, a cijena je bila oko 500 kn - priča Josipa, koja se, čim su sletjeli u São Paulo, uvjerila da ga ne zovu bez razloga New Yorkom Južne Amerike.
- Avenida Paulista iliti 5. avenija. Baš smo naišle kad je bila zatvorena za promet. Fantastičan duh grada može se vidjeti upravo tad. Ljudi na ulicama plešu, pjevaju, sviraju, prodaju razne suvenire, rolaju se, bicikliraju. Po cijelom Brazilu jako je lijepo uređena infrastruktura za bicikliste. Imaju odvojenu stazu samo za njih i to se zaista poštuje - govori. Iako Južnu Ameriku prati zao glas, Josipa nije imala nikakvih neugodnosti. No zato je jaz između siromaštva i bogatstva vidljiv na svakom koraku. Beskućnici spavaju na asfaltu, a neboderi u centru ograđeni su visokom betonskom ogradom sa šiljcima na kojoj je žičana ograda, iznad koje je električna ograda i još su kamere postavljene na svakom uglu.
Ovdje su hosteli kao hotel, a cijene kao kod nas. U prosjeku za tri osobe oko 50 eura. Hrana također. Njihova valuta je real, koji je gotovo duplo veći od kune. No Brazil je daleko od jeftine destinacije. Engleski baš i ne govore, samo portugalski. Sve u svemu, rukama i nogama uspjeli smo se sporazumjeti. Naravno, znaju nas po nogometu, Dubrovniku, Hvaru i prekrasnoj obali, govori oduševljeno Josipa. A ono što ih je osobito dojmilo je narod. Kako kaže Josipa, Brazil je jedan veliki “melting pot”. São Paulo, koji ima 20 mil. stanovnika, ima šest mil. Talijana, više od milijun Japanaca, a tipičnog Brazilca teško je opisati.
- Ima ih od najsvjetlijih do najcrnjih. Svih mogućih kombinacija rasa i boja. Veseli su i temperamentni, svi nose aparatiće za zube, vole jesti, piti i zabavljati se. Ritam im je u krvi, plešu gdje god stignu - smijući se govori Josipa. A jedan od onih trenutaka koji ti se urežu u pamćenje zauvijek dogodio im se na Đavoljem ždrijelu (Iguaza Falls), slapovima na granici između Argentine, Paragvaja i Brazila.
- Ta silina i golema količina vode, visina s koje pada, prašina i buka koju stvara nemoguće je opisati. Fantastično! Trenutak u kojem čovjek shvati koliko je malen i koliko je priroda savršena. Na nekim mjestima stojiš točno iznad mjesta gdje slap pada. Nama je još taj dan padala kiša, no to smo riješili kabanicama i japankama - dodaje.
Od kišnih slapova sklonile su se na Santosu, otoku ispod São Paula, luci u koju su dolazili prvi doseljenici u Južnu Ameriku.
- Stari grad je najbolje obići turističkim tramvajem, Muzej kave i Peléov muzej svakako nemojte preskočiti, a na dugoj pješčanoj plaži nogomet se igra kao na pravom stadionu. Od 5 do 55 godina, svi igraju nogomet bosi na plaži - ističe Josipa, a da se malo odmaknu od gradske vreve, baterije su odlučile napuniti u Paratyju. Vila usred prašume, stotinjak metara od obale, flora i fauna kao iz reklame...
- Ulice gradića popločane su velikim oblim kamenjem, a kućice sve bijele, no svaka s drukčijom bojom stolarije. Na svakom uglu slastičarnice u kojima je sladoled od kokosa najbolji na svijetu, dućančići s rukotvorinama i suvenirima. Ne znaš što bi prije kupio i gdje bi prije gledao. Glazba iz restorana odjekuje ulicama, a mirisi hrane se šire na sve strane. Upravo nam je to i trebalo - priča. Baš prije odlaska u brazilski L.A.
Šaren, zabavan, velik, pun zanimljivosti Rio de Janeiro. Bile su smještene u apartmanu na slavnim brazilskim stubama, Escadaria Selarón. Životno su djelo Čilenca Jorgea Selaróna, koji je tako odao počast brazilskom narodu. Još 1990. odlučio je renovirati urušene stube te je sa svih strana svijeta donio pločice i njima ukrasio 250 stuba. Na njima su razne slike, od djevojke s bisernom naušnicom i Alcatraza do grbova, među kojima je i naš grb te cijela slika Hrvatske.
- Svaki dan nakon 9, 10 sati stube se počinju puniti turistima, tako da ako želite sliku bez gomile ljudi na njima, najbolje je doći rano ujutro. Selarón je, nažalost, ubijen 2013., i to upravo na svojim stubama, koje nikad do kraja nisu dovršene - priča Josipa. Kip Krista Iskupitelja definitivno je simbol Rija i Brazila, a osim pješice, može se ići i žičarom za oko 100 kuna.
- Doduše, ne mogu se odlučiti je li bolji pogled otamo ili s Pao de Azucare, još jedne od mnogih atrakcija. To je također poznata slika Rija, žičara koja spaja dva brda. Tamo smo išle u sumrak i ulovile sliku grada iz druge pespekive, od tamo smo gledale prema Kristu. Kako se spuštao mrak, tako su se gasila svjetla i Rio je postao prekrasna slika tisuće svjetla koje se zrcale na moru - nastavlja.
Posjetile su i nezaobilazne favele, a vodio ih je lokalac koji je tamo odrastao. Bile su u najvećoj i najpoznatijoj faveli Rochini. To je tzv. grad u gradu. Ne plaćaju porez pa nemaju ni usluge koje grad nudi, kažu da je unutra sigurnije nego vani, a turiste vole, dodaje Josipa, jer smatraju da, ako je turist došao vidjeti favelu, da i oni nešto znače. U njima je snalaženje prilično teško je ardese ne postoje, a što si više na brdu, to su ljudi siromašniji. Putovanje su odlučile zaokružiti “svisoka”. I to paraglidingom, a Rio pod nogama ostavio ih je bez daha.
- Teško je dočarati taj svijet drukčiji od našeg u nekoliko kartica teksta i nekoliko fotografija. Prekrasno, veličanstveno, drukčije, šareno, veselo, slatko, slano, ritmično, veliko i još veće. Sve je to Brazil - zaključuje Josipa.
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.