- U to vrijeme djeca su uglavnom bila vani umjesto ispred TV-a
- Mnoge stvari su bile jednostavnije, ali i neusporedivo ljepše
- Lijepo je vratiti se malo u prošlosti i prisjetiti se nekih stvari za koje smo ostali sentimentalno vezani
Odrastanje u svakom dobu ima svoje čari. Mnogi se sa sjetom sjećaju bezbrižnih igra na otvorenom, doma bi se išlo kad bi se upalila ulična rasvjeta, nije bilo mobitela... Stvari su bile jednostavnije. Početkom 2000-ih stigli su nam nešto moderije stvari, ali i one su jako smiješne kad ih danas gledamo. Izdvojila sam samo neke od mnogih stvari koje me vraćaju u djetinstvo. Danas se samo slatko nasmijem na te uspomene, ali tad nam je to bilo najbolje na svijetu jer za bolje nismo znali. Čak smo mislili da ćemo u budućnosti imati leteće aute, ali kao što vidimo, još se neke naše ideje nisu razvile.
Life&style
VIDEOKAZETE
Svatko će se sjetiti ''muke'' koju smo prolazili kad bismo htjeli nešto snimiti, a nije bilo slobodnih VHS kazeta. Pa razmišljanje što bi mogli presnimiti. I onda tuge kad se nije uspjelo snimiti. Slatke su to muke bile. A tek videoteke. Doći u videoteku pa izabrati samo jedan film je bio pravi izazov, a nama tad malima je to bila prava avantura. Satima sam mogla čitati omote i odlučivati. Pa premotavanje na početak prije vraćanja i trčanje u videoteku da ne platim zakasninu. Danas videoteka više nema (možda ipak postoji još koja?), a filmove pronaći je nikad lakše.
AUDIO KAZETA
Kazeta s pjesmama najdražeg izvođača, pa mijenjanje s prijateljima. A i B strana. Izvučena traka i brzo traženje olovke kako bi se lakše namotala da ponovno krenem slušati kazetu u kazetofonu. Popis pjesama se nalazio na svakoj kazeti. Knjižica s podacima o izvođaču, nekad i riječima pjesama, bila je složena lijepo da taman kazeta ''sjedne'' na svoje mjesto. A kad bih sama nasnimila pjesme sa radija, rukom bih ispisala na papir iz omota popis pjesama. Onaj tko je imao walkman sa slušalicama preko glave je bio najveća faca.
CD I DISCMAN
Era kazeta je više manje završila i krenuli su CD-i. Na svakom CD-u je markerom bio ispisan popis pjesama. Presnimavali smo ih jedni drugima, snimali nove za ''lude'' rođendanske partije uz kolu i smokiće, postali su najbolji poklon koji ti netko može dati. Oni koji su imali discman su bili važni, a svima je on bio na popisu želja kao rođendanski poklon. Hodati i slušati muziku sa danas prevelikog uređaja tad nam se činilo kao najveće postignuće.
TELEFONSKI IMENIK I TELEFON
Mislim da nije postojala ni jedna kuća koja bar neko vrijeme nije imala telefonske brojeve rukom napisane odmah pored telefona. Tad smo i znali napamet većinu brojeva, ako ništa drugo, barem brojeve onih ljudi koje smo zvali često. Telefon pored kojeg smo morali sjediti i brojevi u krugu. Zavrtiš broj i onda čekaš da se vrati na početno mjesto da bi mogao zavrtit drugi. Kasnije su već stigli bezični telefoni, ali i dalje su bili veliki. Pa poruke na sekretarici koju je cijela obitelj čula prije nego je stigla da onoga kome je namijenjena.
RAČUNALO I INTERNET
Kad se sjetim prvog kompjutera koji smo doma imali samo se slatko nasmijem. Krem boja i puno dijelova. Zauzimao je prostora da danas to ne možemo ni zamislit. Veliki i dugački monitor pa bi i stol morao biti odmaknut od zida. Monitor, pa kako smo ju nazivali kutija/ kanta na kojoj bi se kompjuter palio, tastatura, miš... Miš koji je imao lopticu unutar sebe pa bi ga često morali otvarati i čistiti jer je zablokirao. Ah, sjećanja... A kompjuter nam je služio za četiri stvari, bar meni. Igrala bih fliper ili ''mine'' kako sam ih zvala, crtala ''remek djela'' u paintu ili igrala karte.
Danas kad provodimo sate i sate na Internetu ni ne razmišljamo kako je to prije bilo teško. Spajanje preko kućnog telefona, pa zvuk "dial-upa". Uvijek strepnja hoćemo li se iz prve uspjet spojiti. Sjećam se da se kod mene na Internet išlo uvijek predvečer. Koji je razlog tome, iskreno, ne sjećam se. Možda jer su tada ukućani procijenili da će ih najmanje ljudi zvati. Pa spori internet kakav danas ne možemo ni zamisliti.
Ulovila nas je nostalgija - pogledaj kako su nekad izgledali slatkiši koje smo voljeli
FOTELJA NA NAPUHAVANJE
Nikad neću zaboraviti ogromnu plavu fotelju na napuhavanje koja je zauzimala pola sobe. Toliko sam je htjela pa su roditelji napokon popustili i bila je moja. Naravno, oduševljenje s njom je splasnulo već nakon tjedan dana i ona je ostala smetati nasred sobe. U početku je bila super ideja, ali kasnije nije više bilo ugodno sjediti pa se zalijepiti na njoj. S vremenom sam ipak popustila i ispuhala je i iskreno ne znam što se dalje s njom događalo. Sad kad malo bolje razmislim, danas bi dobro došla umjesto luftića.
Life&style
JOŠ NEKA SJEĆANJA...
Teško zaboravljamo popularnog Tamagotchija. Suze koje su bile prolivene kad bi nam umro jer ga nismo nahranili ili mu dali spavati.
Satovi, narukvice i ogrlice od bombona.. mislim da sam samo jednom u životu imala taj sat da je bio baš moj i mislim da mi je on bio u to vrijeme najbolja stvar koja mi se dogodila.
Skupljanje i mijenjanje za naljepnice popularno zvane ''napuhanke''. Lijepili smo ih u albume za slike pa jedva čekali da dođemo u školu pa da se mijenjamo sa ostatkom razreda.
Polypocket. Za mene je to bila najveća želja ikad. Bila sam toliko ljubomorna na curice koje su imale setove. Onda bi ih one donijele na školsko igralište i mi smo svi gledali u te setove kao da vidimo božanstvo. I onda sam jedan dan dobila i ja svoj. U obliku fotoaparata kao na slici niže.
Ne smijem zaboraviti neizostavan ples svih rođendanskih tuluma i drugih slavlja. Slavna Macarena čiji veći dio riječi nismo znali, ali smo na refrenu bili daleko najglasniji.
Life&style
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.